Šta je vođa Srba iz Hrvatske poručivao Srbiji 1934: „Ili dogovor s Hrvatima ili katastrofa za oboje”

Svetozar Pribićević (1875—1936) je bio najistaknutiji vođa Srba Prečana, onih iz bivše Austrougarske monarhije, pre svega onih iz Hrvatske. Rođen je u Kostajnici, u porodici građanskog učitelja Vasa, rodom iz Glavičana kod Dvora na Uni, i Hristine. Njega i sva tri njegova brata iškolovali su otac i majka, što nije bilo uobičajeno za to doba.

Vasilije, u monaštvu Valerijan, bio je narodni poslanik i sremski episkop. Milan, pukovnik srpske vojske, učesnik Balkanskih i Prvog svetskog rata, prošao je kroz sve bitke i golgote. Adam, političar i publicista, tokom Drugog svetskog rata u ravnogorskom pokretu, već je 1944. otišao u emigraciju, prvo u London pa u Kanadu, nikada se ne vrativši.

Valerijan i Adam su 1909. bili među onima koji su se našli na optuženičkoj klupi tokom tzv. Veleizdajničkog procesa, do kojeg je došlo nakon što je njihov brat Milan, isprva austrijski oficir, prebegao u Kraljevinu Srbiju. Svetozar, već tada najpopularniji vođ Srba u Hrvatskoj i zastupnik jugoslovenstva, nije optužen zato što je ugarski parlament odbio da mu ukine poslanički imunitet.

Zapravo je bečka vlada — tvrdnjama da optuženi rovare iznutra i rade na uništenju Monarhije te stvaranju Jugoslavije — želela da osudi i uništi politiku Hrvatsko-srpske koalicije, koja je tada imala većinu u Hrvatskom saboru. Valerijan, Adam i ostali osuđeni su na višegodišnje robije, ali su naredne godine pomilovani.

Više od dve decenije kasnije, Svetozar o tome zauzima jedan izrazito uravnotežen i objektivan stav. On piše:

„Treba uvažiti, da su optuženi Srbi zaista vodili antidržavnu propagandu, da su i srcem i dušom, a neki i javnim svojim radom, zaista bili veleizdajnici, da je revolucionarni statut Milana Pribićevića o saveznoj jugoslovenskoj federativnoj republici zaista postojao, da su neki optuženi znali za taj statut i da je on imao da služi kao baza njihove akcije, i da je sve to sa gledišta tadašnjeg krivičnog zakona zaista predstavljalo veleizdaju”.

Kao dugogodišnji predsednik Srpske narodne samostalne stranke odigrao je ključnu ulogu u ujedinjenju kratkovečne Države Slovenaca, Hrvata i Srba, nastale na južnoslovenskim razvalinama Habzburške monarhije, s Kraljevinom Srbijom, koja je do tog trenutka, odlukama lokalnih skupština, već prisajedinila Srem, Baranju, Banat i Bačku, i Crnu Goru.

Zato za Pribićevića hrvatski istoričari kažu, da je „donio najljepše drago kamenje u krunu kralja Aleksandra”. Na samom početku postojanja Kraljevine SHS, bio je izrazito revan i kao ministar unutrašnjih poslova i kao ministar prosvete, kada je nastupao i delovao s pozicija državnog unitarizma i integralnog jugoslovenstva, za šta se decenijama i borio.

Ali negde 1927., možda zato što je došao do zaključka da postoji beogradska hegemonija (pitanje, da li je ona zbilja postojala ili ne, prevazilazi okvire i zahteve ovog teksta; dovoljno je to, što su mnogi bili uvereni da postoji) i shvativši da mu se ona zapravo nimalo ne dopada, pravi potpuni zaokret: postaje protivnik unitarizma i centralizma, te zagovornik federalizacije.

Ovo ga dovodi u direktan sukob s političkom i ekonomskom elitom u Srbiji; istovremeno, dovodi ga u prirodni savez s Hrvatskom seljačkom strankom Stjepana Radića, koja je godine dve godine ranije odbacila republikanizam a prihvatila ustav i dinastiju Karađorđević, čak bila i u vladi jedno vreme, mada ne u vreme kada je oformljena Seljačko-demokratska koalicija.

Tu je koaliciju HSS napravio sa Samostalnom demokratskom strankom, koju je Svetozar Pribićević osnovao 1924. istupanjem iz Demokratske stranke Ljube Davidovića (blagodareći svom lideru, SDS je odmah postala glavna politička partija Srba Prečana), osnovane posle državnog ujedinjenja, i to stapanjem nekoliko stranaka, između ostalog i predratne Srpske narodne samostalne stranke.

Pribićević je prisustvovao atentatu koji je u Narodnoj skupštini 20. juna 1928. izvršio Puniša Račić. Atentator je prvo ranio Ivana Pernara, zatim pucao ka Radiću i Pribićeviću ali promašio, usmrtivši Đura Basaričeka i ranivši Ivana Granđu, potom ubio Stjepanovog sinovca Pavla Radića, i konačno ranio samog Stjepana Radića, koji je mesec i po dana kasnije preminuo.

Posle ovoga, režim Pribićevića internira u Brusu, pa prebacuje u Beograd na 18-mesečno lečenje, nakon čega mu dozvoljava da emigrira pod pritiskom francuske i čehoslovačke vlade a zbog pretnje štrajkom glađu. U emigraciji, prvo u Pragu pa u Parizu pa ponovo u Pragu, on umire 15. septembra 1936. Na beogradsko Novo groblje prenet je 1968.

Tokom egzila održavao je veze s protivnicima Šestojanuarske diktature, zavedene početkom 1929. godine. Njegova knjiga „Diktatura kralja Aleksandra” iz 1933. naišla je na izuzetno snažnu reakciju Beograda i Srbije.

Dok su se napadi na njega i njegovo delo umnožavali, on je naredne godine, svakako pre oktobra kada se odigrao Marseljski atentat, i kritičarima i celom srpskom narodu napisao jedno otvoreno pismo.

U njemu kaže:

„Srpsko ime, koje je u prošlosti bilo nerazrješivo vezano uz ideju slobode, postalo je poslije ujedinjenja, a naročito poslije proglašenja diktature 6. siječnja 1929. istovjetno s pojmom reakcije, nasilja i tiranije.

Ono je to postalo zato što je režim sile uopće, a posebno diktature, došao iz Beograda, što iz srpskog društva u Srbiji crpi svoju glavnu snagu i što se sprovodi u ime takozvanog narodnog i državnog jedinstva, koje se u velikoj većini zemlje prikazuje kao hegemonija Srbije, dok, u stvari, pod izlikom toga jedinstva nosioci režima diktature bezočno vrše eksploataciju cijele države, pa i same Srbije!

Srpstvo treba listom ustati protiv toga nedostojnog režima da bi spasilo čast svoga imena i spralo ljagu sa svog obraza. Ono se treba vratiti svojim starim i slavnim tradicijama slobode i demokracije, koje su ga proslavile širom svijeta i pribavile mu neumrlu slavu.

Ne smije srpstvo nasjedati bezdušnim vlastodršcima, koji prikazuju diktaturu kao nekakvu potrebu, da bi se spasila država i to, tobože, od rušilačkog i razornog hrvatskog pokreta i akcije. Postavljajući takve tvrdnje vlastodršci zaboravljaju da prema mišljenju cijelog razumnog svijeta ne zaslužuje uopće da postoji nijedna država, koja se samo diktaturom može držati na životu i na okupu.

Uostalom, Srbi trebaju uvidjeti i shvatiti da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni historijskog prava vladati nad Hrvatima i silom ih (diktaturom) držati u zajednici sa sobom. Historijsko je iskustvo pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti.

Pa kad Srbi to znaju — a to je jasno svima njima bez izuzetka — onda ima samo jedan stav, koji je dostojan njihove prošlosti i koji može odgovarati njihovom osjećaju pravednosti, pa i njihovoj političkoj mudrosti — a to je, da priznaju Hrvatima pravo da se sami slobodno opredijele prema ideji državne zajednice sa Srbima i da odluče o svojoj budućnosti.

Ja sam osobno za državnu zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi se osnivala na načelima jednakosti i pravde, kako to traže zagrebački zaključci od 7. studenoga 1932. Smatram da hrvatsko pitanje treba tako riješiti da se u okviru državne zajednice osigura hrvatska država...

Ali, kao čovjek slobodnog duha i kao istinski demokrat, ja moram izjaviti da bi Srbi morali poštovati i priznati volju Hrvata i odluku čak i u slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost.

Ne mogu zamisliti ni za trenutak da Srbi ratuju s Hrvatima zato što ovi neće živjeti zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi to bilo nikakvo definitivno rješenje problema, jer bi Hrvati upotrijebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore.

I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa s Hrvatima mogu učiniti da im pruže bijeli list, da na njemu ispišu svoje zahtjeve. Svaki drugi put i rješenje značilo bi vječite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi se na kraju svršili katastrofalno za oboje.

VIDEO: Doček nemačke vojske u Zagrebu 10. aprila 1941.

Meni je jasno i duboko sam uvjeren da bi takav stav Srba spasio ideju naše državne zajednice, koja je pod režimom diktature smrtno ranjena. Diktatura je postigla to da nikada u historiji nisu Hrvati bili tako daleko od srpstva, nikada tako ledeni prema ideji bratske zajednice sa Srbima, kao što su u ovom trenutku.

Ali, nije dosta da Srbi zauzmu ispravno gledište prema Hrvatima. Oni trebaju u isto vrijeme stati na čelo borbe protiv diktature, koja je došla iz srpske sredine. Sramota je za srpstvo što mirno podnosi diktaturu već pet godina. Ja ne mogu vjerovati da je srpsko društvo kukavno, ropski raspoloženo, da ono nema smisla za slobodu.

Prije vjerujem da srpsko vodstvo nije doraslo današnjoj situaciji, da ono nema dovoljno dalekovidnosti i smjelosti da povede narod u odlučnu borbu. Meni se čini da ono čeka da se diktatura slomi sama od sebe ili da je odnose neka nevidljiva sila, gubeći iz vida da ima samo jedna sila koja može srušiti diktaturu i da ta sila mora doći iz naroda i uhvatiti se u koštac s njom”.

Gledano s ove vremenske distance, iz ove naše perspektive naknadne pameti, kakvo je vaše mišljenje o ovom otvorenom pismu Svetozara Pribićevića?

(P. L.)