Kako je 1866. izgledao „Božić u srbskoj kući“ otkriva nam tekst iz „Beogradskih ilustrovanih novina“

„Beogradske ilustrovane novine“ je 1860-ih godina u Kneževini Srbiji izdao gospodin Milan Milovan. Foto: digitalna.nb.rs/Beogradske ilustrovane novine

Milan Milovuk — pravnik rođen 1825. u Pešti a preminuo 1883. u Beogradu, nastavnik Ratarske škole u Topčideru, profesor i direktor beogradske Trgovačke škole odnosno Realne gimnazije, utemeljitelj i horovođa Prvog beogradskog pevačkog društva, muzički pedagog, član Društva srpske slovesnosti i potom Srpskog učenog društva, autor brojnih knjiga — bio je osnivač i urednik „Beogradskih ilustrovanih novina“, prvog lista tog tipa u nas.

Radi se o časopisu od ogromne kulturne važnosti za srpski narod; u broju 24 objavljenom 16. decembra 1866. godine, iz kojeg danas prenosimo neprocenjivi tekst pod naslovom „Srbski Božić“, g. Milovuk je u uvodniku, u kojem najavljuje privremenu obustavu rada zbog naraslih troškova, ističući da se raduje „što sam imao priliku ovaj način rada kod nas dovesti u tok“, napominje i da „najlepša će mi nagrada biti, ako sam time bar u nešto koristio našoj literaturi.“ 153 godine kasnije mi možemo da potvrdimo da je, ne nešto nego mnogo, doprineo srpskoj literaturi, i kulturi uopšte, zbog sveg svog delovanja na raznim poljima.

Šta nam rasvetljava pomenuti tekst? To, kako su Srbi nekada slavili najradosniji hrišćanski praznik, kakav su mu značaj sredinom 19. stoleća pridavali učeni ljudi, šta je Vuk zabeležio o njemu tokom svojih putovanja po srpskim zemljama, i konačno, a možda i najbitnije — koje su sve stare srpske reči ispale iz svakodnevne upotrebe. Zato posebnu pažnju obratite na vokabular, stil pisanja i govor generalno.

(Napomena: Tekst, kao i uvek, prenosimo u integralnoj verziji. Dakle, tačno onako kako je napisan, u skladu sa ondašnjim govorom i ondašnjim pravopisom, ili nedostatkom istog. Međutim, ovu uobičajenu napomenu moramo dopuniti; naime, bili smo prinuđeni da malo improvizujemo pošto je deo teksta iz nekog razloga napisan „slavenosrpskim“ pismom, mada ne i slavenosrpskim književnim jezikom, barem onaj deo koji ne citira Vuka, pošto je to u potpunosti napisano reformisanom azbukom. Ovo je posebno čudno kada se ima u vidu da je sve ostalo u listu pisano novim alfabetom, i da je Milovuk u istom broju odgovorio nekom G. P. R. iz „Šabca“, koji je poslao rebuse na objavljivanje, da su „sasvim slabi u crtežu, osim toga u njima je izmešana i stara i nova azbuka, što nesme da bude.“)

Tradicionalni božićni običaji u selu Glamočani, u blizini Banja Luke u Bosni, u nedelju 6. januara 2019. Foto: Tanjug/AP/Amel Emrić

Srbski Božić

Ova slika predstavlja Božić u Srba (priložena ispod; prim. nov). Zaista je to divan prizor, koji nam najjasnije pokazuje, kako skromna i pobožna osećanja vladaju u našem narodu. Okolo gotove sofre, sakupila se povelika porodica, u čisto svečano ruvo obučena i svi staro i mlado, mužko i žensko stojeći i duboko tronuti sa zapalijenim u rukama voštanicama, kao nekada vitlejemski pastiri, hvalu i blagodarnost odaju Sinu božijem, koi se te noći rodio, da usreći i spase grešno čoveštvo.

Ovaj blagočestivij običaj vrlo je starij i podsećava nas na ono vreme, kada su predci naši svoju staru neznabožačku veru ostavili i ništave svoje idole spalili, pa se novoj evangelskoj veri obratili i jednoga pravog i istinitog Boga počeli ispovedati. S ovim čisto religioznim običajem podržava se u domu prava, nepritvorna pobožnost, podranjuje se blagočestivo čuvstvo i nizvodi se na celu porodicu blagoslov božii. S toga ga treba čuvati i kao svetij amanet od predaka naslijeđenij, u narodu našem podržavati i negovati.

Vuk Stefanović Karadžić ovako opisuje srbski Božić:

„U oči Božića, pošto se badnjaci*) (postoji fusnota na kraju teksta; prim. nov) unesu u kuću i nalože na vatru, uzme domaćica slame i kvočući (a za njom djeca pijučući) prostre po sobi, ili po kući, ako nema sobe. Po tom uzmu nekoliko oraha i bace po slami. Poslije večere pjevaju i vesele se. Kad ujutru ustanu, najprije otide jedno te donese vode, ali ponese žita te pospe vodu (kao polazi je) kad k njoj dođe. Tom vodom umijese česnicu i naliju ručak te pristave. Kad se poodjutri, pošto namire stoku, onda sjedu za ručak.

Ali prije nego sjedu za ručak, izbace po nekolike puške (tako i ujutru rano kad ustanu), pa se onda skupe svi oko sofre te se mole Bogu (držeći svako po jednu voštanu svijeću u rukama) i mirbožaju se, t. j. izljube se svi redom govoreći: „Mir Božji! Ristos se rodi, va istinu rodi, poklanjamo se Ristu i Ristovu rožanstvu.“ Po tom domaćin pokupi sve one svijeće u jednu rukovet i usadi u žito, koje stoji na sofri u kakvoj karlici, ili u čanku (svakojako žito pomješano zajedno; i u tom žitu stoje i kolači kojekakvi), te ondje malo pogore, pa ih ugase onim žitom. Ono žito daju poslije žene kokoškama da nose jaja.

„Božić u srbskoj kući“, ilustracija uz prateći tekst o našim običajima vezanim za ovaj hrišćanski praznik, koji je objavljen u „Beogradskim ilustrovanim novinama“ što ih je 1860-ih godina u Kneževini Srbiji izdao gospodin Milan Milovan. Foto: digitalna.nb.rs/Beogradske ilustrovane novine

Kad počnu ručati, neki najprije okuse sira, neki pečenice, a neki (kao po Srijemu i po Bačkoj) prije svega srču varenik, ali rakije mnogi ne piju prvi dan zbog vrućice. Oko pola ručka ustanu u slavu i lome kolač kakogod i o krsnom imenu, samo što nema koljiva. Na Božić se obično ruča s vreće (prostre se prazna vreća mjesto čaršava, ili po čaršavu), i sofra se ne diže (niti se kuća čisti) za tri dana.

Prvi dan Božića niko nikome ne ide u kuću, osim polažajnika. O Božiću se objesti i pobljuvati nije nikakove sramote („ako sam se opila, Božić mi je došao“). Od slame, s kojom se na badnji dan kvoče i pijuče, ostavi domaćica po nešto, pa kad nasađuje kokoši pod svaku metne po malo. Ono uže u kojemu se slama donese, ne razdriješi se, nego se samo raspusti, pa se na Božić ujutru pred kućom baci po njemu žita, te kokoši zoblju, a domaćica rekne: „kako mi u skupu zobale, tako mi u skupu i nosile!“

Na nekim mjestima (kao po Bosni i po Hercegovini) sjaču na Božić, t. j. domaćin rano ujutru viče: sjaj Bože i Božiću našemu ili našoj (po imenu svijem kućanima redom). Pripovjedaju da je otišao nekakav Srbin svom begu u Skočić (niže Zvornika) da ište šenice za česnicu, a beg mu kazao: „daću ti šenice, ali ako ćeš jedan put i meni sjaknuti.“ Srbin kazao da hoće, uzeo šenicu i sjaknuo mu na Božić: sjaj Bože i Božiću i našemu begu na Skočiću (hahhahaha; prim. nov).

U Risnu se u crkvi poslije jutrenja ljube na Božić ujutru svi jedan s drugim, i tako se onda pomire mnogi koji su dugo vremena bili u zavadi. Koji se u crkvi neizljube, oni se ljube poslije pred crkvom. Ko ima konja, na Božić poslije ručka valja da ga projaše. U Bačkoj momčad posjedaju na konje pa po polju vijaju Božić. Gdjekoji kažu da se na Božić ne mogu verige ugrijati. U Grblju gledaju na Božić s koje će im strane pinjata navreti, pa kome navri od istoka, onaj se nada sreći one godine. U Voci mnogi ljudi pred Božić načine slamnicu te s nje kao s trpeze jedu od badnjega dne do maloga Božića.

Vuk Stefanović Karadžić sa svojom suprugom Anom Marijom Kraus. Foto: Narodni Muzej

Od božićnje slame gdjekoji nose na njive, da bi bolje rodile. Gdjekoji udaraju rogom od božićnjega peciva voćku nerotkinju po žilama govoreći: „ja tebe rogom, a ti mene rodom!“ Gdjekoji opet uzmu na Božić sjekiru i zamahnu kao da posjeku voćku nerotkinju, a drugi mu ko reče: „ne sijeci, rodiće“, i kad se to učini triputa zastopce, kažu da će voćka poslije roditi. Pepelom s česnice posipaju svilene bube, da ih bude dosta kao i prašaka u pepelu. Gdjekoji ugljenom od badnjaka mažu gubave smokve.

Do malog Božića govori se, kad se dvojica sretu na putu, ili kad koji kom dođe u kuću, Ristos se rodi (mjesto dobro jutro, pomoz’ Bog i dobar veče), i odgovara se: va istinu rodi; i tako i kad se pije, mjesto spasuj se i na zdravlje.“

Nekoliko naših zaključaka za kraj

Iz ovoga smo naučili da je savremenica neke važne običaje neizbežno izmenila, ali samo u njihovoj spoljašnjoj manifestaciji, ne dirajući im suštinu; naučili smo i neke nove potpuno reči, dok smo se drugih prisetili, pošto smo ih zaboravili zato što su ispale iz govornog jezika.

Zavisi od obrazovanja pojedinačnog čoveka, ali u prvoj ili drugoj grupi mogu biti reči poput „gdekoji“ (što će reći: „negde neki“), „objesti“ (u smislu prejesti), „pobljuvati“ (u smislu napiti), „mirbožati“ (jedan drugom govoriti: „Mir Božiji“) i „poodjutri“ (kad jutro odmakne, ali nije još podne; u zavisnosti od toga kada ustajete, to može biti period posle 7 sati ujutru, posle 8 ili 9 sati, čak i posle 10).

Tradicionalni božićni običaji u selu Glamočani, u blizini Banja Luke u Bosni, u nedelju 6. januara 2019. Foto: Tanjug/AP/Amel Emrić

Zanimljivo je to što su Srbi početkom i sredinom devetnaestog veka, umesto danas uobičajenog „živeli“, pri nazdravljanju govorili „spasuj se“ i „na zdravlje“ (zbog čega se taj obred i naziva nazdravljanjem; kod Rusa opstaje u njihovom „na zdarovije“); današnji oblik ovog potonjeg najčešće glasi „u zdravlje“, dok se „nazdravlje“ koristi kad neko kine.

U istom tekstu postoji i jedna poduža Vukova fusnota vezana za badnjak, pomenuta u tekstu iznad, koja glasi: „Sirove cerove glavnje, što se po običaju u oči Božića lože na vatru. Badnjaka moraju biti dva ili tri, i moraju se u oči Božića (na badnji dan) i osjeći. Badnjake mnogi sijeku prije sunca, posuvši ih najprije žitom i rekavši: »dobro jutro i čestit ti badnji dan!« Obično ih sijeku samo s jedne strane, a s druge se strane udari sjekirom samo jedan put.

Po gdjekojijem mjestima ovrškom od badnjaka služi se umesto vatralja doklegod polažajnik u kuću ne dođe, pa onda domaćica sveže nanj povjesmo i baci ga na strehu. Kad se u veče smrkne onda domaćin unese badnjake u kuću, i naloži na vatru; kad stupi s badnjakom u kuću, onda reče: »Dobar veče i čestit vam badnji dan.« A iz kuće ga kakav muškarac pospe žitom i odgovori mu: »Dao ti Bog dobro sretnji i čestiti.«

Kad se badnjak meće na vatru, triput se pomakne u napredak; a kad pregori, gornji kraj valja dočekati u ruke s rukavicama, pa ga obnijeti oko košnica i po tom ugasivši ga ostaviti na kakvu mladu šljivu ili na jabuku. U Risnu badnjake nakite lovorikom; u Crmnici onaj koji ih unese u kuću nazdravi im milojkom vina, i pošto se sam napije, napoji i njih (polije ih). Po Hercegovini, gdje su velike kuće dovuku badnjake na šest ili na osam volova, pa natjeraju kroz kuću, te isteraju volove na druga vrata, a badnjake skinu u kući. Po Dalmaciji i po ostalijem krajevima i kršćani (rimokatolici; zanimljivo, u apelu najuglednijih banjalučkih muslimana ustaškoj vrhuški 1941, u kojem se traži obustava nasilja nad Srbima, hrišćanima se nazivaju upravo pravoslavci dok su katolici — katolici; prim. nov) lože badnjake“.

(P. L.)