„Božić u srbskoj kući“: Kako su „srbske“ novine o najradosnijem hrišćanskom prazniku pisale 1866. godine

„Beogradske ilustrovane novine“ je 1860-ih godina u Kneževini Srbiji izdao gospodin Milan Milovan. Foto: digitalna.nb.rs/Beogradske ilustrovane novine

„Kad sam u početku ove godine odpočeo izdavati ove novine, onda sam najviše strepio, da ću zapeti oko drvoreznog i štamparskog rada, jer u toj struci dosad još nije niko radio bio u Srbstvu; no pri računu troška za te novine bio sam spreman na gubitak, a da mi opet nezastane list u toku godine. Kao što pokazaše dosadašnji brojevi ovih novina, drvoreznom i štamparskom poslu pripada svaka hvala, i ma gde u svetu da se pokažu ove novine, stručni ljudi moraće kazati, da su lepo izrađene; dali sam pak prema potrebama moje publike našao valjan pravac u tekstu, to ostavljam sudu ozbiljne, razborite i pametne kritike.

No u predračunu oko troškova za te novine pogrešio sam u ceni predplate, jer sam računao na mlogo veći broj predplatnika, i tako sam, bar za moje stanje, dosta izgubio, te ću za neko vreme materijalno ramati. Ali pri svemu materijalnom gubitku i položenom neumornome trudu radujem se, što sam imao priliku ovaj način rada kod nas dovesti u tok, a najlepša će mi nagrada biti, ako sam time bar u nešto koristio našoj literaturi.“

Ovim je uvodnikom urednik „Beogradskih ilustrovanih novina“ na dan 16. decembra 1866. godine otvorio naslovnu stranu broja 24, ispod uzglavlja sa ondašnjom panoramom Beograda. Danas možemo da mu odgovorimo: dragi gospodine Milane Milovuče — pravniče rođeni 1825. godine u Pešti a preminuli 1883. u Beogradu, nastavniče Ratarske škole u Topčideru, profesore i direktore beogradske Trgovačke škole odnosno Realne gimnazije, utemeljitelju i horovođo Prvog beogradskog pevačkog društva, muzički pedagože, članu Društva srpske slovesnosti i potom Srpskog učenog društva, autore brojnih knjiga — 152 godine nakon što ste napisali ove reči, možemo da potvrdimo da ste, ne nešto nego mnogo, doprineli srpskoj literaturi.

Beograd 1867. godine kada je Emilijan Josimović izradio svoj urbanistički plan, prvi u istoriji naše prestonice. Foto: Aleksandar Deroko/staribeograd.com

Igrom slučaja se poklopilo da je baš u ovom broju u kojem gospodin Milovuk iznosi ovo svoje nadanje a potom i obaveštenje da list zbog okolnosti nekoliko meseci neće izlaziti i da će se obnoviti od jeseni 1867. godine — objavljen i neprocenjivi tekst pod naslovom „Srbski Božić“.

Uvek kada prenosimo članke i tekstove iz stare srpske štampe, insistiramo na tome, da budu u integralnoj verziji: da do u zarez prenesemo onako kako je bilo prvobitno napisano. Ne odustajemo od toga, ali ovom prilikom smo prinuđeni da malo improvizujemo zato što je deo teksta iz nama nepoznatog razloga napisan „slavenosrpskim“ pismom (mada ne i slavenosrpskim književnim jezikom), barem onaj deo koji ne citira Vuka Karadžića i njegove beleške o božićnim običajima u Srba, pošto je to u potpunosti reformisanom azbukom napisano.

Kažemo, iz nama nepoznatog razloga, jer ne samo što je sve ostalo u časopisu napisano Vukovim alfabetom, nego je pride u istom broju ovog lista uredništvo (pretpostavljamo lično sam Milovuk) javno odgovorilo nekom G. P. R. iz „Šabca“, koji im je poslao rebuse na objavljivanje, da su „sasvim slabi u crtežu, osim toga u njima je izmešana i stara i nova azbuka, što nesme da bude.“

Prema tome, članak glasi ovako:

„Ova slika predstavlja Božić u Srba. Zaista je to divan prizor, koji nam najjasnije pokazuje, kako skromna i pobožna osećanja vladaju u našem narodu. Okolo gotove sofre, sakupila se povelika porodica, u čisto svečano ruvo obučena i svi staro i mlado, mužko i žensko stojeći i duboko tronuti sa zapalijenim u rukama voštanicama, kao nekada vitlejemski pastiri, hvalu i blagodarnost odaju Sinu božijem, koi se te noći rodio, da usreći i spase grešno čoveštvo.

„Božić u srbskoj kući“, ilustracija uz prateći tekst o našim običajima vezanim za ovaj hrišćanski praznik, koji je objavljen u „Beogradskim ilustrovanim novinama“ što ih je 1860-ih godina u Kneževini Srbiji izdao gospodin Milan Milovan. Foto: digitalna.nb.rs/Beogradske ilustrovane novine

Ovaj blagočestivij običaj vrlo je starij i podsećava nas na ono vreme, kada su predci naši svoju staru neznabožačku veru ostavili i ništave svoje idole spalili, pa se novoj evangelskoj veri obratili i jednoga pravog i istinitog Boga počeli ispovedati. S ovim čisto religioznim običajem podržava se u domu prava, nepritvorna pobožnost, podranjuje se blagočestivo čuvstvo i nizvodi se na celu porodicu blagoslov božii. S toga ga treba čuvati i kao svetij amanet od predaka naslijeđenij, u narodu našem podržavati i negovati.

Vuk Stefanović Karadžić ovako opisuje srbski Božić:

’U oči Božića, pošto se badnjaci*) (postoji fusnota na kraju teksta; prim. nov) unesu u kuću i nalože na vatru, uzme domaćica slame i kvočući (a za njom djeca pijučući) prostre po sobi, ili po kući, ako nema sobe. Po tom uzmu nekoliko oraha i bace po slami. Poslije večere pjevaju i vesele se. Kad ujutru ustanu, najprije otide jedno te donese vode, ali ponese žita te pospe vodu (kao polazi je) kad k njoj dođe. Tom vodom umijese česnicu i naliju ručak te pristave. Kad se poodjutri, pošto namire stoku, onda sjedu za ručak.

Ali prije nego sjedu za ručak, izbace po nekolike puške (tako i ujutru rano kad ustanu), pa se onda skupe svi oko sofre te se mole Bogu (držeći svako po jednu voštanu svijeću u rukama) i mirbožaju se, t. j. izljube se svi redom govoreći: ’Mir Božji! Ristos se rodi, va istinu rodi, poklanjamo se Ristu i Ristovu rožanstvu.’ Po tom domaćin pokupi sve one svijeće u jednu rukovet i usadi u žito, koje stoji na sofri u kakvoj karlici, ili u čanku (svakojako žito pomješano zajedno; i u tom žitu stoje i kolači kojekakvi), te ondje malo pogore, pa ih ugase onim žitom. Ono žito daju poslije žene kokoškama da nose jaja.

Paljenje badnjaka ispred Hrama Svetog Save. Foto: ATA Images

Kad počnu ručati, neki najprije okuse sira, neki pečenice, a neki (kao po Srijemu i po Bačkoj) prije svega srču varenik, ali rakije mnogi ne piju prvi dan zbog vrućice. Oko pola ručka ustanu u slavu i lome kolač kakogod i o krsnom imenu, samo što nema koljiva. Na Božić se obično ruča s vreće (prostre se prazna vreća mjesto čaršava, ili po čaršavu), i sofra se ne diže (niti se kuća čisti) za tri dana.

Prvi dan Božića niko nikome ne ide u kuću, osim polažajnika. O Božiću se objesti i pobljuvati nije nikakove sramote (’ako sam se opila, Božić mi je došao’). Od slame, s kojom se na badnji dan kvoče i pijuče, ostavi domaćica po nešto, pa kad nasađuje kokoši pod svaku metne po malo. Ono uže u kojemu se slama donese, ne razdriješi se, nego se samo raspusti, pa se na Božić ujutru pred kućom baci po njemu žita, te kokoši zoblju, a domaćica rekne: ’kako mi u skupu zobale, tako mi u skupu i nosile!’

Na nekim mjestima (kao po Bosni i po Hercegovini) sjaču na Božić, t. j. domaćin rano ujutru viče: sjaj Bože i Božiću našemu ili našoj (po imenu svijem kućanima redom). Pripovjedaju da je otišao nekakav Srbin svom begu u Skočić (niže Zvornika) da ište šenice za česnicu, a beg mu kazao: ’daću ti šenice, ali ako ćeš jedan put i meni sjaknuti.’ Srbin kazao da hoće, uzeo šenicu i sjaknuo mu na Božić: sjaj Bože i Božiću i našemu begu na Skočiću (hahhahaha; prim. nov).

U Risnu se u crkvi poslije jutrenja ljube na Božić ujutru svi jedan s drugim, i tako se onda pomire mnogi koji su dugo vremena bili u zavadi. Koji se u crkvi neizljube, oni se ljube poslije pred crkvom. Ko ima konja, na Božić poslije ručka valja da ga projaše. U Bačkoj momčad posjedaju na konje pa po polju vijaju Božić. Gdjekoji kažu da se na Božić ne mogu verige ugrijati. U Grblju gledaju na Božić s koje će im strane pinjata navreti, pa kome navri od istoka, onaj se nada sreći one godine. U Voci mnogi ljudi pred Božić načine slamnicu te s nje kao s trpeze jedu od badnjega dne do maloga Božića.

Vijanje Božića, običaj koji je zabeležio još Vuk Karadžić sredinom XIX veka. Foto: Tanjug/Jaroslav Pap

Od božićnje slame gdjekoji nose na njive, da bi bolje rodile. Gdjekoji udaraju rogom od božićnjega peciva voćku nerotkinju po žilama govoreći: ‘ja tebe rogom, a ti mene rodom!’ Gdjekoji opet uzmu na Božić sjekiru i zamahnu kao da posjeku voćku nerotkinju, a drugi mu ko reče: ’ne sijeci, rodiće’, i kad se to učini triputa zastopce, kažu da će voćka poslije roditi. Pepelom s česnice posipaju svilene bube, da ih bude dosta kao i prašaka u pepelu. Gdjekoji ugljenom od badnjaka mažu gubave smokve.

Do malog Božića govori se, kad se dvojica sretu na putu, ili kad koji kom dođe u kuću, Ristos se rodi (mjesto dobro jutro, pomoz’ Bog i dobar veče), i odgovara se: va istinu rodi; i tako i kad se pije, mjesto spasuj se i na zdravlje.“

Šta smo iz ovoga naučili? Mnogo stvari. Ne možemo sve pomenuti, ali pored nekih važnih spoljašnjih običaja koje je savremenica neizbežno izmenila, ne dirajući u suštinu, naučili smo i neke reči, dok smo se drugih prisetili, jer, pošto ih ne koristimo u govornom jeziku, na njih smo zaboravili.

Zavisi od čoveka do čoveka, ali u jednoj ili drugoj grupi mogu biti reči poput „gdekoji“ (što će reći: „negde neki“), „objesti“ (u smislu prejesti), „pobljuvati“ (u smislu napiti), „mirbožati“ (jedan drugom govoriti: „Mir Božiji“) i „poodjutri“ (kad jutro odmakne, ali nije još podne; primenjivo na period posle 9 ili eventualno 10 časova).

Konačno, naučili smo da su Srbi početkom i sredinom devetnaestog veka, umesto danas uobičajenog „živeli“, pri nazdravljanju govorili „spasuj se“ i „na zdravlje“ (zbog čega se taj obred i naziva nazdravljanjem; kod Rusa opstaje u njihovom „na zdarovije“). Današnji oblik ovog potonjeg najčešće glasi „u zdravlje“, dok se „nazdravlje“ koristi kad neko kine.

Božićna česnica u Sremskim Karlovcima. Foto: Tanjug/JAROSLAV PAP

U istom tekstu postoji i jedna poduža Vukova fusnota vezana za badnjak, kao pojašnjenje, koja glasi ovako: „Sirove cerove glavnje, što se po običaju u oči Božića lože na vatru. Badnjaka moraju biti dva ili tri, i moraju se u oči Božića (na badnji dan) i osjeći. Badnjake mnogi sijeku prije sunca, posuvši ih najprije žitom i rekavši: »dobro jutro i čestit ti badnji dan!« Obično ih sijeku samo s jedne strane, a s druge se strane udari sjekirom samo jedan put.

Po gdjekojijem mjestima ovrškom od badnjaka služi se umesto vatralja doklegod polažajnik u kuću ne dođe, pa onda domaćica sveže nanj povjesmo i baci ga na strehu. Kad se u veče smrkne onda domaćin unese badnjake u kuću, i naloži na vatru; kad stupi s badnjakom u kuću, onda reče: »Dobar veče i čestit vam badnji dan.« A iz kuće ga kakav muškarac pospe žitom i odgovori mu: »Dao ti Bog dobro sretnji i čestiti.«

Kad se badnjak meće na vatru, triput se pomakne u napredak; a kad pregori, gornji kraj valja dočekati u ruke s rukavicama, pa ga obnijeti oko košnica i po tom ugasivši ga ostaviti na kakvu mladu šljivu ili na jabuku. U Risnu badnjake nakite lovorikom; u Crmnici onaj koji ih unese u kuću nazdravi im milojkom vina, i pošto se sam napije, napoji i njih (polije ih). Po Hercegovini, gdje su velike kuće dovuku badnjake na šest ili na osam volova, pa natjeraju kroz kuću, te isteraju volove na druga vrata, a badnjake skinu u kući. Po Dalmaciji i po ostalijem krajevima i kršćani (rimokatolici; prim. nov) lože badnjake“.

(P. L.)