Najstariji Novosađanin preživeo Goli otok, tuberkulozu i rak! Nedavno oduvao 100 svećica: Jednu stvar ne menja
Vuko Šćekić je nedavno proslavio 100. rođendan, a za "Dnevnik" je govorio o detinjstvu, vojevanju u Drugom svetskom ratu, robijanju na ostrvima Sveti Grgur i Goli otok, dolasku u Novi Sad, prevazilaženju problema, bolesti, od tuberkuloze do raka, pa sve do toga da je u 92. godini napisao knjigu.
- Rođen sam 9. januara 1925. godine u mestu Babino, selu kraj Berana. Prvi svetski rat je bio strašan, skoro da ništa iza njega nije ostalo. Bio sam među prvim generacijama rođen posle tog rata, u pasivnom kraju. Nismo imali školu, tek kasnije je ona otvorena, pa sam u Beranama upisao gimnaziju kada je i počeo Drugi svetski rat. Tada su nas i raspustili, zbog onog što dolazi. Okupirao nas je bataljon od 1.000 italijanskih vojnika. Komunistička narodna omladina bila je vrlo aktivna, i pričalo se o fašizmu, Hitleru. Kasnije sam saznao da je u opštini postojala partijska ćelija od pet ljudi i četvoro je tokom rata poginulo. Jedan koji je ostao zaglavio je na Golom otoku – kaže Vuko.
Tokom rata u njegovo mesto je došla druga divizija narodnooslobodilačke vojske, četvrta crnogorska kojoj se pridružio.
- Trebalo je ljudi da rukovode omladinom, a pošto sam bio đak i napredniji odmah su me izabrali kao rukovodioca omladine, te sam stupio u borbu i napredovao, pa sam dobio i čin potporučnika, a kasnije i kapetana – priča Vuko.
Recept za dugovečnost je u porodici i disciplini
- Nemam nijednog pretka koji je živeo toliko dugo – priča Vuko - Dosta njih je ginulo u borbi, a deda je živeo oko 80 godina. Mislim da dobar udeo u mojoj dugovečnosti ima briga i pažnja moje žene, a naravno i dece. Zatim, tokom bolesti bio sam disciplinovan. Ta dva elementa za mene ključni su za doživeti 100 godina – rekao je Vuko.
Posleg rata dobio je priznanja, prekomandovan je kako kaže u vojnu policiju u kadrovsko odeljenje i tu je bio nekoliko meseci. Formirana je nova brigada u Knjaževcu, gde je premešten, pa ponovo premešten u Ljubljanu, gde je ubrzo uhapšen.
- Svakodnevno su bile konferencije. Neko je diskutovao. Ne sećam se više ni ko. Nisam regaovao, a trebalo je da to uradim i posle par dana su me uhapsili. Osuđen sam bio na 13 godina, posle su mi smanjili na devet i onda sam izdržao šest godina i devet meseci. Nisam odmah prebačen na Goli otok – seća se Vuko.
Premešten je u Gradišku.- U Gradiški nije bilo batinjanja jer je neko od rukovodilaca to zabranio. Tu sam bio u veoma lošim uslovima. Spavali smo bukvalno na podu. Na mestu gde treba troje spavalo je šestoro. Posle dva-tri meseca prebačeni smo na Sveti Grgur, susedno ostrvo Golom otokou. I tamo su bili samo vojni osuđenici. Doživljavao sam i prisustvovao mučenjima i nerado se toga sećam. Prebacili su me na Goli otok, gde je bilo muka, ali daleko manje nego na Grguru, odakle sam pušten na slobodu- kaže naš sagovornik.
Tokom rata krvna osveta spasavala živote
Bilo je sukoba sa četnicima ali ne mojih ličnih već moje čete, i pogibija je bilo. Neki Krsto Sekulić imao je dva sina, a jedan od njih je poginuo kao partizan pre vladavine četnika. Drugi sin je bio ranjen i njega su uvatili. Nisu ga ubili, nego su ga poslali kući da ozdravi. Njegov otac je morao da potpiše da kada ozdravi, neće ići u partizane.
Međutim, sin čim je ozdravio odmah je otišao u partizane i naravno Krsta su hteli da streljaju. Skupila se četa, drži se govor kako je Krsto izdajnik, i da ga treba streljati. Odrede dvojicu koji će ga streljati, a na ivici groblja kopaju raku jer nije dostojan da ga sahrane na groblju. Kažu, neka ga strelja njegovo pleme, i neće niko.
Pa neće niko ni da odredi ko bi i nađu solomonsko rešenje da ga sprovedu u komandu u Berane, pa će to tamo rešiti. Nisu hteli da ga streljaju, jer neće niko da padne krv. Neće da ubije komšiju, jer se to pamti i uvek vraća krv. Eto tako je bilo. Bio je u zatvoru i pustili ga napolje 1946, pa je kolonizovan u Savino Selo gde je i preminuo, a sin mu je poginuo u ratu.
Mnogo godina kasnije o tom periodu robovanja napisao je knjigu, pod nazivom "48.". Knjigu od 500 stranica, je napisao u svojoj 92. godini.
Nakon izlaska sa robije dolazi u Babino gde je kao i svi drugi Golootočani bio prezren, niko nije hteo da ga zaposli. Otac Jovan prodaje stado ovaca da bi Vuko otišao u Beograd da se zaposli. U Beogradu nije imao sreće i odlazi u Sloveniju, Jesenice, gde se zapošljava i upisuje Pravni fakultet. Želja ga je vukla ka Vojvodini, gde se u bačkom selu Despotovo zapošljava kao knjigovođa. Iz Despotova, prelazi da radi u direkciji Dunav-Tisa-Dunav u Novom Sadu, skućio se, oženio i počeo da gradi porodicu.
Poseta najstarijem korisniku penzije
Predsednica Udruženja penzionera grada Novog Sada Milena Žarković sa saradnicima, posetila je najstarijeg korisnika penzije u gradu Novom Sadu, Vuka Šćekića u njegovom stanu u Novom Sadu na novosadskom naselju Liman 2.
Tom prilikom Žarkovićeva je uručila Šćekiću počasnu člansku kartu Udruženja penzionera grada Novog Sada.
I u tom periodu je imao zdravstvenih problema, proveo je trinaest meseci u bolnici, jer je oboleo od tuberkoloze, najverovatnije kao posledica zatvaranja i prinudnog rada. Nažalost, tu nije bio kraj, bolesti su se nastavile i kasnije, bruh, razne operacije, rak štitne žlezde... Sve je to Vuko preživeo uz nesebičnu pomoć svoje supruge Milene i dvoje dece.
Vuko već 65 godina živi u harmoničnoj bračnoj zajednici sa svojom suprugom Milenom. Iz tog braka ima dvoje dece, ćerku i sina, dvoje unuka i dvoje praunučadi. Vuko je omiljen u porodici i u komšiluku. Slabije vidi ali uz pomoć lupe čita i sluša audio-knjige.
(Telegraf.rs/Dnevnik)
Video: Vućić pozvao građane da dođu u subotu u Sremsku Mitrovicu
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
Mujo
Želim mu još puno zdravlja i sreće.
Podelite komentar
W
Neka živi još 100,ali taj se izgleda nije sikirao
Podelite komentar
Mihajlo
Oni koji su bili na goli otok, retko ko se živ vratio. A i ko se vratio taj nije bio ni za boga ni za ljude. I niko nije duboku starost doživeo. Tako da mi ova priča nešto nije baš verodostojna.
Podelite komentar