Kakva provokacija Albanaca na Božić: "Srbi pomogli Turcima da osvoje Balkan" je naslov teksta u "Kohi"

U mediju na albanskom jeziku "Koha" objavljen je, po svemu sudeći ciljano na Božić, tekst sa naslovom "Srbi su pomogli Otomanima da osvoje Balkan", u kojem se tvrdi da su Srbi bili najbliži saradnici Turaka, od 14. veka pa nadalje, i da su im bili verni saborci u osvajanju teritorija drugih naroda.

Tekst je napisan na osnovu studije izvesnog profesora Olivera Jensa Šmita, koji je istoričan na Univerzitetu u Beču u Austriji, i on, kako piše Koha "dekonstruiše mit o Kosovu i mit o srpsko-otomanskim odnosima". Šmit i Koha zatim tvrde da su Srbi "pružili odlučujuću pomoć Turcima u osvajanju Balkana" i da su bili među "najkooperativnijim narodima" za vreme turskih osvajanja.

Preporučujemo

Šmit je, kako navodi Koha, švajcarski istoričar, a u prošlosti se bavio veličanjem albanske srednjevekovne istorije. On je napisao i knjigu o Skenderbegu, i tu je, kako "objektivno" prenosi Koha, upotrebio "briljantnu naučnu metodologiju, interpretaciju i analizu".

On se u svojim knjigama bavio i tvrdnjom da je "kosovski mit produkt 19. veka" u pokušaju da stvore nacionalnu državu, kao i "represivnom politikom prema Albancima na Kosovu tokom Balkanskih ratova".

U svom radu, piše Koha, Šmit analizira period između Kosovskog boja i pada Despotovine 1459. godine. Ovde se tvrdi da su "Srbi pomogli Turcima da osvoje Balkan", jer su se njihovi velikaši kao vazali borili uz Turke, kao i da je "poljuljana tvrdnja da su Srbi 1389. branili Hrišćanstvo protiv muslimanskih Otomana".

Kako pišu Šmit i Koha, Otomani su koristili sukobe srpskih velikaša posle Kosovskog boja, ali se bave i "pojašnjavanjem pojmova "srpski" i "otomanski"".

Naime, oni odbacuju tvrdnje o jasnoj podeljenosti ovih grupa, koju po njima "nameću srpski istoričari" - Turci kao okupatori, a Srbi kao Balkanski Hrišćani i "zaštitnici evropske kulture i civilizacije". Prema Šmitu, termini "Srbi" i "Otomani" ne smeju da se interpretiraju kao "termini koji označavaju različite etničke grupe, nego kao izrazi koji uzimaju u obzir političke elite tog perioda". Koha zatim navodi i mišljenje Holma Sundhausena, koji tvrdi da "srpska srednjovekovna država ne može da se smatra nacionalnom državom u modernom smislu", te da su ti termini "izvan naučnih kriterijuma" i "u funkciji srpske nacionalističke ideologije" i "opravdanje trenutne politike".

Šmit, kaže Koha, zatim "uništava srpski mit o Kosovu", jer je srpska država od Boja na Kosovu "postojala u vazalskom odnosu i bliskoj saradnji sa Sultanovim prestolom", a "srpske elite su pomogle mnogo Turcima da osvoje Balkan", navodeći bitku na Nikopolju kao primer za to. Na kraju, Koha mrtva ozbiljna zaključuje da su "Srbi pomogli Otomanima da pobede Hrišćane", i da su "zarobili hrišćanske aristokrate".

Koha i Šmit nastavljaju u istom ritmu: bave se zatim napadom Otomana na Solun, uz tvrdnju da su srpski vojnici bili "ključni deo okupacije Soluna" zajedno sa turskom vojskom. Kako Šmit tvrdi, Srbi su pomogli Otomanima u osvajanju Balkana jer su brakovima velikaša jačali veze između turske i srpske elite, te da je mnogo Srba došlo na Sultanov dvor, pogotovo posle udaje Olivere Lazarević i Mare Branković. Šmit kaže da je na dvoru "formirana srpska elita", te da su sultani "korespondenciju sa Zapadnim Balkanom vršili na srpskom jeziku".

Koha zatim zakljčuje da "ova istorija demolira mit i narativ da su Srbi bili zaštitnici evropskog hrišćanstva" i borci protiv Turskih osvajača, te da "dokumenti pokazuju da su više od drugih sarađivali sa Otomanima".

U tekstu se zatim još nekoliko puta ponavlja tvrdnja da je "uništen mit o Srbima zaštitnicima Hrišćanstva i borcima protiv Otomana", te se tvrdi da ovo "srpski istoričari skrivaju".

Dalje se tvrdi da je postojala "srpsko-otomanska harmonija" u ranom periodu Otomanske vladavine, "zasnovana na zajedničkim interesima". Šmit zaključuje da "nijedna druga politička elita na Balkanu nije bila toliko bliska sa otomanskom elitom", te da su u ovim odnosima Turci "generalno bili jača strana". Na kraju, on tvrdi da su sultani "bili svesni opasnosti srpske političke elite", i da su "pokušavali da im pokvare odnose sa Zapadom, naročito sa Mađarima.

(Telegraf.rs/Koha)