Nosile su hleb ranjenicima kada ih je neprijatelj napao i u mukama ubio: Tragedija 13 devojaka iz Grbavaca

Povodom 24. aprila, Dana oslobođenja Gradiške u Drugom svetskom ratu, oživljeno je sećanje na trinaest devojaka iz Grbavaca.

Njihova imena (Živka i Persa Ilisić, Zorka i Milja Radić, Gospava i Marija Zorić, Stoja Zmijanjac, Stoja Malešević, Draginja Rašković, Zorka, Miljka, Živka i Nada Ilisić) urezana su u srcima potomaka, na mnogim spomen-obiležjima, zapisana u knjigama. O njihovoj strašnoj muci pesnici Nebojša Ivaštanin, Branko Ćopić, Dragan Kolundžija, Danilo Karapetrović, "iskovali" su antologijske rime, da bi sačuvali od zaborava 13 skojevki iz Grbavaca, njihovu žrtvu i stradanje 11. januara 1944. godine.

Preporučujemo

Sudbina potkozarskog sela Grbavci, koje seže do planine Kozare, omeđeno rekom Lubinom, Turjakom i Podgradcima, slična je tragediji drugih sela Potkozarja u vreme Drugog svjetskog rata.

I sada meštani, sa setom i tugom, prepričavaju svedočenja predaka, učesnika u NOB-u, logoraša, zarobljenika i interniraca.

Priča o cvetovima ukradenog proleća vodi u period Drugog svjtskog rata, kada su se brojni Grbavčani priključili partizanskim jedinicama i borbi protiv okupatora, a omladina, sposobna i hrabra, mladići i devojke, u redovima SKOJ-a pomagali narodu, borcima, prenosi portal Nezavisne.

Koliko su bili predani borbi za slobodu, govori podatak da je za vreme Narodnooslobodilačke borbe život izgubilo 306 Grbavčana, 69 je poginulo u borbi, a 237 ih je palo kao žrtve fašističkog terora u neprijateljskim logorima Stara Gradiška, Jasenovac, Sisak, Jastrebarsko i drugima. Među žrtvama je i 56 dece od jedne do 12 godina. Sedamnaest Grbavčana je odlikovano partizanskim spomenicama iz 1941. godine.

Posebno bolno za sve Grbavčane i Gradiščane je stradanje 13 skojevki i tri pionira u Gornjim Podgradcima, nakon povratka iz bolnice u Bukovici, gde su ranjenicima odnijeli hranu.

Malo je danas živih svedoka tog perioda, ali su ostali zapisi i knjige kao svedočenja prošlosti.

Grbavčanin Bogdan Šmitran je u knjizi "Hronika potkozarskog sela Grbavci" naveo da su Čerkezi 1. kozačke divizije, zajedno sa Nemcima i ustašama 1944. godine, napali oslobođenu teritoriju Kozare.

Ostali su upamćeni po strašnim zverstvima, ubijali su narod, silovali devojke i na drugi način zlostavljali sve na koje su naišli.

Reportaža "Cvjetovi ukradenog proljeća", autora Sanje Subotić Cumbo, prikazana u programu RTV Gradiška u okviru aprilskih svečanosti povodom osamdesete godišnjice slobode, autentično je svedočenje o stradanju omladine u Potkozarju u Drugom svetskom ratu.

"Dok su nosili hranu ranjenicima, neprijateljska vojska ih je 1944. godine presrela i u najtežim mukama umorila. Pominjanje tog događaja izaziva jezu i veliku tugu, podseća na obavezu očuvanja kulture sećanja", kaže za "Nezavisne novine" Sanja Subotić Cumbo.

Snimanje i prikupljanje dragocjenih dokumenata o tim događajima trajalo je nekoliko godina. O stradanju grbavačkih devojaka i naroda Kozare i Potkozarja ispred TV kamere govorili su potomci skojevki i malobrojni svjedoci.

Na osnovu istorijskih činjenica, izjava istoričara i direktora Zavičajnog muzeja Gradiška Bojana Vujčića, članova SUBNOR-a, meštana, potomaka, učitelja i stihova gradiških književnika, nastao je ovaj dokument kao svedočanstvo o istorijskim dešavanjima na gradiškom području.

"Radio-televizija Gradiška, koja ove godine obeležava treću godišnjicu, nastavlja u kontinuitetu, da osim informativnog, posebnu pažnju poklanja i dokumentarnom programu, da stvara arhivski sadržaj, beleži događaje i istorijske datume, a time potvrdi ulogu i zadatak lokalnog javnog servisa", rekao je Rajko Romić, direktor RTV Gradiška.

Svedočenje Bogdana Šmitrana

U knjizi "Grbavci" Bogdana Šmitrana zapasane su reči Milke Zmijanjac:

"Ubrzo se na zbornom mestu, u zaseoku Ilisića, okupilo nas dvadeset i jedno, uglavnom devojaka, dva pionira i jedna pionirka... Za Gornje Podgradce išli smo po mrkloj noći... Sutradan u magacinu napunili smo torbe hlebom. Odbornici su nam rekli da hjeb nosimo za bolnicu u Bukovici jer se ne zna koliko će dugo potrajati ofanziva pa da ranjenici ne ostanu bez hrane. Mi smo ostali dosledni tom zadatku, jer smo shvatili njegov značaj. Samo što smo odmakli i dohvatili se prvih visova Kozare, neprijatelj je već stigao u Gornje Podgradce."

(Telegraf.rs)