BOŽIĆNA PRIČA VEDRANE RUDAN: Bogataš na samrti zavidi i siromahu

Poznata hrvatska književnica Vedrana Rudan je na svom sajtu objavila još jedan od mnogobrojnih tekstova. "Božićna priča" inspirisana je današnjom javnom kuhinjom, koja se u Rijeci tradicionalno svakog Božića deli besplatne obroke.

Telegraf u celosti prenosi priču koja aludira na jednog od najmoćnijih Hrvata kome je smrt zakucala na vrata, baveći se temom da li je sreća u bogatstvu ili zdravlju:

Danas se riječkim Korzom vuklo nekoliko kolona, zaštitari su budno pazili da se čekači na porciju ribica međusobno ne pobiju. Nisu se ni gurali, ni mlatili, ni vikali jedni na druge. Koračali su polako i pristojno prema onima koji će im udijeliti ručak u plastičnoj posudi.

Nisam stala u red jer nisam siromašna. Danas. Sva me ta sirotinja podsjetila na moju pokojnu majku koja nikad u životu nije imala love ali joj to isto tako nije bio problem. Nije željela haljine, cipele, torbice, veliku kuću, pet kaputa. Što je željela moja mama? Mir u duši, to je njoj trebalo.

Mir u duši? Kako ti duša može biti mirna ako nemaš za struju, hranu, odjeću, lijekove? Samo oni kojima jako malo treba mogu biti mirni? Ja sam danas željela kupiti cipele na sniženju, crvenu haljinu i tri holandska ljiljana. Ništa nisam kupila i osjetila sam nemir.

Što meni treba za sreću? Što moju dušu čini mirnom? Kako bih se osjećala da sam danas bila jedna od čekačica? Nesretno jer bih molila da me nahrane oni koji su me opljačkali? Sretno jer ću najzad dobiti ručak bez velike bitke?

Ne tražim mnogo od života. Ne treba mi vila, ni brod, ni skijanje na glečeru… Treba mi zdravlje moje djece i unuke, treba mi spoznaja, zato jer imam malo novaca, kako ni veliki novac ne rješava sve probleme. Jedan od najmoćnijih Hrvata trenutno obilazi kuglu zemaljsku u lovu na zdravlje. Teško da će ga uloviti. Nadam se da ga neće uloviti. Žarko želim da ga ne ulovi.

Mora da ga bauljanje od doktora do doktora strašno frustrira. Imaš dvorce, milijarde, avione i helikoptere a smrt te ščepala za vrat. Smisao života ti je lov na lovu a onda se suočiš sa činjenicom da si smrtan jednako onoliko koliko su to Riječani koji su danas strepili da možda neće doći do svoje porcije ribica. Kako je teško ljudima kojima nitko nije rekao da umiru i oni koji imaju privatni avion. Moja mama je znala da je smrtna. Zato jer nije imala avion?

Što čovjeka usrećuje? Milijarde? A smrt ti se kesi? Ili porcija ribe? Veseli me da jedan od najbogatijih Hrvata ovih dana ne spava mirno. Zločesta sam? Bolesne treba žaliti. I one koji su u crno zavili tisuće ljudi? O čemu noćas razmišlja gospodin?

Da li su se isplatile sve one pljačke, sva ona zla koja je učinio narodu? Bahat je, surov i bešćutan. Možda misli da nije, da samo ima više smisla za biznis nego mi ostali? Biznis? Koju ulogu igra borba za još više love u glavi čovjeka kome se smrt kesi?

Možda bogataš, kad mu smrt zakuca na vrata, zavidi siromasima koji zdravi pokorno stupaju prema javnoj kuhinji? Ne znam. Da nisam vidjela onu kolonu na Korzu, da nisam vidjela toliko siromaha na jednom mjestu ni onaj mi bogati zločinac ne bi pao na pamet.

On lovi zdravlje koje neće uloviti, mi lovimo plastične boce koja ćemo sutra sigurno ubosti, božićni su dani. Što je sreća? Što je nesreća?

(Telegraf.rs / Izvor: Rudan.info)