SPC od Ostroga zaradi 50 miliona evra godišnje!

Crnogorci - nekadašnji katolici Svjestan da ću ovom temom načeti jedan od najvećih tabua u Crnoj Gori, i svjestan da ću njome preuzeti rizik da ću za svoj čin imati malo podrške i razumijevanja, a iz pijeteta prema našim precima koji su nekada davno ispovijedali vjeru Hristovu služeći se drugačijim obredom, želim na svijetlo dana povratiti jedno doba naše istorije i time vas možda inspirisati da izvršite osvrt na njega. Postovat ću ugrubo kompletnu hronologiju koja je mnogima od vas poznata, ali radi kompletnosti priče, valja je ponoviti. Hrišćanstvo je u Crnu Goru stiglo tokom IX vijeka (neki tvrde i VIII.), a po bezBožnoj paganskoj zemlji širili su ga misionari iz primorskih gradova u kojima su prilično organizovano živjele i radile benediktinske opatije. Proces hristijanizacije išao je sporo, a usporavale su ga dinastičke borbe među starom vlastelom kao i nepristupačnost reljefa na kojem se rasulo novopridošlo i izrazito divlje slovensko stanovništvo. U vrijeme prvih lokalnih slovenskih gospodara stanovništvo je već bilo pod spoljnim uticajima koji su mu prenijeli novu religiju. Za razliku od uvriježenog mišljenja u CG da se Velika Šizma ili Raskol dogodio odjednom međusobnim anatemisanjem rimskog i carigradskog biskupa, situacija je bila takva da su animoziteti rasli intenzivno još od vremena Sabora kojim je osuđena Arijanska jeres. Ali, da krenemo od 1054. godine kada je Hrišćanstvo pocijepano na dva dijela. Svi Vojislavljevići, počev od kralja Mihaila kojeg je papa okrunio 1077. (1078.) bili su listom katolici. Duklja je kao "latinska" zemlja samo po inerciji produžila te iskoristila Raskol da dođe do samostalnosti u vremenu u kom je Sv.Stolica činila sve čime bi sa Balkana potisnula svještenstvo odano carigradskom biskupu. U međuvremenu je izvršeno protjerivanje Grka sa obala Dalmacije, a nešto kasnije i formiranje normanske uprave u sjevernoj Albaniji koja će mnogo kasnije za posljedicu imati da su Turcima te oblasti u masivu sjevernoalbanskih planina ostale nepristupačne i do dan danas katoličke. Ostalo je zapisano da je zbačeni raški župan Zavida(oko imena ima spora među istoričarima) bježeći od svog rođaka u Duklju, ne imajući izbora jer je svo svještenstvo u Duklji bilo katoličko svog sina Nemanju bio primoran krstiti po latinskom obredu. Nemanja će tek po povratku iz izbjeglištva u Rašku biti po drugi put kršten. Od mora pa sve do rijeke Tare živjelo je katoličko stanovništvo koje su Nemanjići nakon sloma nezavisnog dukljanskog kraljevstva u dugom procesu preobraćali u pravoslavlje. U procesu koji je zvanično otpočeo uspostavom mitroplije na tivatskoj Prevlaci (negdje oko 1242.god.) a koji će se završiti odlukom zetskog gospodara Balše III Balšića (1403.god), a čiji uzrok je bilo okretanje Despotovini Srbiji, pod uticajem majke Jelene, sestre Stefana Lazarevića, Katoličanstvo će ostati tamo samo ododbrena vjeroispovijest. Stvar je išla ovako.Nakon što je osamostalio srpsku arhiepiskopiju od vizantijske koristeći se rasulom u Vizantiji koju su okupirali Krstaši i na čijoj teritoriji je stvoreno Latinsko Carstvo, Sv.Sava je uzeo učvšćivati crkvenu vlast svuda, a da bi mu to uspjelo u okupiranoj i katoličkoj Duklji krenuo je razarati katolicizam tamo gdje je bio najači i odakle se širio po Duklji - u Boki. Iz Crkve Sv.Mihaila koju su osnovali Normani u XI vijeku, nasilno je izbačena bratovština reda benediktinaca i osnovana pravoslavna mitropolija. No u startu nije se znalo ko će prevagnuti u Carigradu (koji je živio pod vlašću Krstaša do 1261.), pa je Sv.Sava permanentno koketirao sa Sv.Stolicom (od koje je milošću Pape Honorija X izdejstvovana kruna za njegovog brata Stefana kasnije poznatog kao Prvovenčani) a sam Sv.Sava je poštujući Papin dekret o tonsuri (šišanju tjemena) naredio da to učine svi monasi u srpskoj Crkvi što je bilo i ostalo bez presedana u pravoslavlju. Sve ikone na kojima je prikazan Sv. Sava prikazuju ga obrijanog tjemena. Neću pisati šta je sve obećavano Papi da bi se dobila ta kruna jer bi nas to odvelo daleko...Bilo kako bilo, u Duklji je stanovništvo bilo pošteđeno krvavog preobraćanja, a dobrim dijelom i zato što su lokalni feudalci bili izrazito lojalni staroj vjeri. Ipak, dva vijeka okupacije učinila su svoje i negdje oko 1340., počinje snažniji zamah pravoslavlja,ali je ono i dalje, sve do cara Dušana Silnog bio obred manjine. Nakon toga imamo situaciju da je primorje i prostor oko Skadarskog jezera katolički, ali je svuda na sjeveru pravoslavlje brojčano bilo snažnije jer je uspjelo suzbiti snažan bogumilski pokret (jeres) čiji stećci i danas stoje očuvani po ćoškovima mnogih seoskih grobalja od Morače do Pljevalja. Ironija je u tome da su ovu bogumilsku jeres po dogoru između Pape i srpskih kraljeva suzbijali katolički vlastelini Zete u službi srpskih kraljeva sa svojim najamnicima. Iz poštovanja prema zetskoj (katoličkoj) vlasteli kod koje je Dušan boravio i kovao plan zavjere prije nego li će krenuti na svog oca Stefana Dečanskog Dušanov Zakonik se nije pokušao namtati jugu današnje CG, a nije ga bilo moguće paraleno koristiti jer nije bio u saglasju sa starim gradskim Statutima i pravilima lokalnih vlastelina donošenim i rukovođenim principima katoličke Crkve. Nemanjići su radi širenja zvaničnog državnog obreda tokom dužeg niza godina veliki broj katoličkih crkava i pretvorili ih u pravoslavne. O tome će biti riječi kasnije. Da Nemanjići ipak nijesu bili tako utvrđeni u svojoj vezanosti za pravoslavlje govori i to koliko su se konstantno dodvoravali Vatikanu. I to bez izuzetka. Papa je krunu potvrdio Stefanu Prvovenčanom (1217) nakon nekolko pisama koje je njegov brat Sava Nemanjić uputio Papi, prenoseći Papi uvjeravanja da će Stefan ukoliko ga Papa potvrdi za kralja, srpsku arhiepiskopiju pretpočiniti Rimu i suzbiti bogumilsku jeres koja je već počela da se značajnije prima u Raškoj. Kralj Dragutin (oženjen Katelinom ćerkom ugarskog kralja) dovodi u Srbiju franjevce da konačno istrijebe bogumilsku jeres. Po obavljenom poslu isti će preći u Bosnu. Kada se Dragutin kasnije sukobio s bratom Milutinom oko prestola isti se oslonio na katoličku crkvu i ugarski dvor. Dragutin je pregovarao sa papom Nikolom o ulasku Srba u krilo katoličke crkve 1288. a detalje su razrađivali papski izaslanici Marin i Kiprijan. Pregovori će biti nastavljani 1303.,1306., i 1308. Srbe (kralja) je predstavljao Mihailo Kotoranin kanonik i docniji barski nadbiskup. Koliko su išli daleko je i podatak o izaslanstvu koje je uputio novi kralj (Milutin) 1308. papi Klimentu V u Avinjon a činili su ga dva kraljeva poslanika fra Grgur (mali brat iz Kotora) i jedan Dubrovčanin. Izaslanstvo je posjetilo i francuskog kralja Karla de Valoa nudeći mu savez protiv Vizantije (!) predlažući da se ista koja je grcala u ratovima s Turcima i dinastičkim borbama, raskomada jer je procijenjeno da je sada najslabija.Milutin je preko izaslanika ponudio ruku svoje šćeri Zorice za mlađeg sina carevića Karla. Papa je Milutinu poslao zastavu i uputio naredbu franjevcima i dominikancima da tehnički urede pristup Milutina u krilo katoličke Crkve. Grgur Kotoranin je određen da u ime pape ode u Srbiju i bude duhovni savjetnik Milutinu na njegovom dvoru. Isto tako Stefan Dečanski nakon smrti prve žene (bugarske princeze Teodore), prosi ruku Blanke, šćeri Filipa Tarentskog, titularnog latinskog cara 1323. Milutin Filipu Tarentskom šalje barskog đakona Vita u jesen te godine da sprovede crkvenu uniju, nudeći se da zajedno sa klerom, vlastelom i narodom pristupi uz rimsku crkvu. Kada se Dušan počeo interesovati za jedinstvo sa katoličkom crkvom, papa mu u pismu iz januara 1342. ultimativno traži da prvo kotorskom biskupu Sergiju vrati otete crkve i to: Sv.Marije (Budva), Sv.Luke (Krtole-Tivat), Sv.Mihaila na tivatskoj prevlaci, Sv.Petra u Gradcu, Sv.Marije (Risan), Sv.Petra u Polju (Trebinje), Sv.Marka benidiktinca, Sv.Trifuna (Cavtat), Sv. Martina u Konavlima, Sv.Marije u Prizrenu, Sv.Petra kod Prizrena, Sv. Gavrila (Budva) Sv.Trifuna (Brvenik-Kopaonik) i druge. Pismo je ponovljeno 1343. a 1347. je papa Kliment iz Avinjona pisao Dušanu da ga raduje što je počeo vraćati otete crkve a za šta je dobio potvrdu od skadarskog biskupa Marka. Sama činjenica da Dušan nije vjerovao Srbima već se okružio Tevtoncima (njemačkim vitezovima) koji su bili njegova (nevjerovatno) brojna najamna garda govori slikovito o odnosu Srba prema svojim vladarima. Petar Paktenski biskup i papin izaslanik živio je na Dušanovom dvoru savjetujući cara i vodeći brigu o duhovnim potrebama njemačkih vitezova koji su (naravno) bili katolici. Otrovali su ga grčki monasi 1355. na tom istom dvoru. Sve su ovo podaci koje je sublimirao osvjedočeni srbofil Jaroslav Jireček u svojim knijigama. Ko zna što bi se ovdje tek moglo napisat da sam koristio litaraturu nekog istoričara koji Srbima nije bio naklonjen. Sva srpska prepiska sa Sv.stolicom živi u vatikanskom arhivu i prilično je dobro čuvana. Što se Crne Gore tiče, ona sve češće otkriva temelje crkava iz srednjeg vijeka u kojima oltar nedvosmisleno ukazuje na zapadni obred. Boka je posebna priča i ona je većinski pravoslavna tek od 1945. O snazi katolicizma u njoj kroz vjekove najbolje govore na desetine katoličkih crkava, inače nevjerovatne ljepote. Nikada u Crnoj Gori nećete čuti da ljudi generalno ružno govore o katoličkoj Crkvi kao što je slučaj u nekim drugim pravoslavnim sredinama što ja pripisujem upravo tom podsvjesnom momentu koji živi među većinom. Za sve što je napisano postoje na stotine dokumenata, od kojih je većina poznata i dostupna javnosti, a neke od njih će zainteresovani moći da vide kroz diskusiju na ovu temu. I konačno, tema nema za cilj ni želju da nešto sugeriše, niti da za nečim žali ili da se nečem raduje. Ona je samo naš dug prema jednom istorijskom periodu našeg naroda. Naš dug prema istini. Sve oni koji posjeduju dokaze koji potkrepljuju izrečeno, a posebno one kojima se navodi demantuju, pozivam da ih postuju.

crnogorac da si stvarno toliki vernik trebalo bi da znas da je kletva veliki greh a ti kunes kao neka baba.a drugo sto te vredja istina kad ste kriminalci od vasih plemenskih obracuna ne smem decu da izvedem u grad,ali razumeces jednog dana kad vam se siptari budu setali podgoricom kao vi nama beogradom.a zaboravi da ti kazem ma ko je jos lud da dolazi u vasu bestragiju na more.

Дали постоји држава на свијету која опорезује добровољне прилоге за цркву, мислим да то нису радили ни комунисти.