Vedrana Rudan: Da sam političarka...

Hrvatska književnica Vedrana Rudan "izbacila" je na svom sajtu novi blog. Ovog puta ona se pozabavila temom pod nazivom "Da sam političarka". Blog Vam prenosimo u celosti:

Spremam mužu paprike i gledam na sat. U kuhinji je plus šezdeset, valjda će biti gotove do tri. Dok se vučem po kući teve mi je uvijek uključena.

Ovih dana jedna od naših političarki slavi rođendan, drugu sam vidjela kako izlazi iz ogromnog automobila, vozač joj pridržava vrata, na ekranu su bljesnule njene kratke, debele, gole noge. I njoj je vruće?

Da sam ja političarka…Mislim da tim ženama nije lako. U to treba krenuti dok si mlada. I imati muža koji će pristati da vašu zajedničku djecu odgajaju vaši roditelji. Ili imati muža koji te strastveno ne voli.

Najidealnije je biti sama pa tako i slobodna da se potpuno predaš poslu koji od tebe ne traži nikakvu kvalifikaciju osim sposobnosti dražesnog laprdanja i ljupkog smješkanja.

Sigurna sam da ni jednoj ženi nije lako popeti se na vrh. Već na startu moraš prepoznati koji od mužjaka u tvojoj stranci igra glavnu ulogu. Nije to uvijek predsjednik. Predsjednika je i teško savladati jer je oko njega prevelika gužva.

Treba prepoznati budućeg predsjednika pa mu govoriti koliko je velik i kako bi ti za njega i stranku i narod i bolje hrvatsko sutra baš sve učinila pa onda to i učiniš.

Bez obzira da li ima obješenu trbušinu, ego velik poput kitove tjelesine i ludu ženetinu koja te mrzi od prvog dana kad te ugledala na bini kako obuzeta zanosom plješćeš njenom mužu dok on nju drži za ruku.

Godinama buljim u ekran i čini mi se jezivim da sam jednom davno mogla doći u vijesti preko trupine nekog od naših spasitelja.

Naravno da prije nego nanjušiš glavnoga moraš baciti pod sebe neke koji samo mnogo obećavaju. Iza svake uspješne žene, prastara poslovica, leži bar dvadeset muškaraca.

Sve se te muke vjerojatno zaborave kad svoju njušku ugledaš u središnjem dnevniku. Da sam političarka odlazila bih u rodilišta i milovala mlade mame po mokroj kosi. Prvog siječnja u 00.01 sati.

Ili bih sjedila u Vladi i tupo gledala dok mužjaci odlučuju o sudbini zemlje. Smješkala bih se, kad bih osjetila oko kamere na sebi, kao da zaista vjerujem u obećanja visokonekvalificiranih blebetala koja bulje u ekrane.

Na sastanku sa Predsjednikom pijuckala bih šampanjac i planirala što ću strpati u kofer, sutra letim za Brisel. Da sam političarka jako bih teško podnijela gubitak muškarca koji me doveo na mjesto na kojem jesam. Vidi ga danas, trči za curicama dok mu se salo trese.

A još jučer on i ja sjedili smo skupa u automobilu pred mojom kućom i pričali dugo u noć što moramo učiniti da bi glupim Hrvatima najzad postalo jasno da bez motike kruha nema. Ljenčine još uvijek žive u socijalističkoj mračini.

Da san političarka sa smješkom bih slušala uvrede njemačkih, švedskih, talijanskih, francuskih i svih ostalih svjetskih političara koji misle kako smo mi na ovim našim prostorima divlji Balkanci koje će oni civilizirati svojim bankama.

Da sam političarka glasala bih za prodaju svega što imamo. Da sam političarka, baš političarka na vrhu, ne bi me smetale lopine krvavih ruku koje sa mnom pred kamerama pijuckaju Janu.

Uostalom, da sam političarka ni moje ruke ne bi bile čiste. O nogama da se ne govori.

Da sam političarka moja bi djeca studirala u londonima, bavila se glumom, marketingom, ljudskim resursima, međunarodnim odnosima, režijom, poviješću scenskog pokreta i ležala na jahtama dječice čiji roditelji plaćaju političare koji našim novcem plaćaju njih.

Da sam političarka davala bih intervjue za glorije i govorila kako volim muža, slikali bismo se skupa i blago smiješili, sina, i on bi gledao u kameru, psića bih držala na krilu dok ne bljesne.

Da sam političarka, kad bih se vratila s puta nadala bih se da će me On nazvati iako je umoran. Ujutro je razgovarao sa seljacima, u podne sa ribarima, poslijepodne je bila sjednica, sada je slobodan…Ne zove.

Da sam političarka ne bi me smetalo kad bi me On pred stotinu kamera ledeno cmoknuo u obraz i odmah okrenuo glavu dok bih ja prema njemu pružala ruke. Da sam političarka taj bih snimak, kasno uvečer, sama doma hladno odgledala i vidjela da sam možda pred milijun ljudi izgubila ponos ali ne i poziciju.

Da sam političarka umrla bih od sreće kad bi se Obama sa mnom fotografirao, u ruci bih nosila torbu, na njoj vuneni hrvatski grb. Od anoreksičara bih zatražila autogram, neka ostane mojim unucima i praunucima i prapraunucima, neka vide što im je pred sto godina bila praprapraprabaka.

Da sam političarka ponekad bih se pojebala sa nekim od političkih protivnika. Ništa na ovome svijetu ne traje dovijeka.

Da sam političarka, to bi me umlatilo, imala bih ogromnu guzicu i debele noge pune celulita. Gledala bih praznim očima u kameru jer bih znala da sam pročitana knjiga ma koliko kokodakala ili zborila kao doktorica nauka.

Da sam političarka, da sam ja političarka često bih glavu držala u zahodskoj školjci. Zato kuham punjene paprike.

(izvor: rudan.info)