NAJVEĆI HRVATSKI PISAC O NAŠEM I NJIHOVOM NACIONALIZMU: Narkoza opasnija od religije! (FOTO)

Miroslav Krleža je rođen u Zagrebu 7. jula 1893. godine u porodici srednje klase. Pohađao je vojnu kadetsku školu tokom Austrougarske, da bi kao pobornik integralnog jugoslovenstva neposredno uoči Prvog svetskog rata dezertirao u Srbiju; mi smo ga vratili nazad jer smo mislili da je špijun, a oni su ga za kaznu poslali u galicijsku klanicu na Istočni front kao običnog vojnika.

Preporučujemo

Posle rata postaje opčinjen Lenjinom i komunizmom, i kao i mnogi drugi veliki hrvatski pisci tokom dvadesetih godina prošlog stoleća piše srpskom ekavicom te prerasta u jednog od najdominantnijih figura jugoslovenske književnosti tog perioda.

Istovremeno, aktivan je u tajnom komunističkom pokretu. Međutim, kako se bližio Drugi svetski rat i njegova vera u komunizam slabi i nestaje: sa proglašenjem NDH odbija ne samo da se priključi partizanima, već odbija i sve ponude ustaša i italijanskih fašista da se uključi u njihove kulturne strukture, iako ceo taj konflikt provodi u Zagrebu.

Noseći stigmu meke kolaboracije (iako nikada nije sarađivao ni sa okupatorom niti sa ustašama, već je jednostavno živeo u njihovom okruženju) morao je da sačeka nekoliko godina da bi doživeo rehabilitaciju.

Miroslav Krleža i Tito. Foto: Wikipedia/Tanja Kragujević

Potpisnik je bio "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika" zbog čega je pod pritiskom dao ostavku u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske, pošto je taj dokument okarakterisan kao nacionalistički.

Iz svojih anti-nacionalističkih pobuda podržao je zahteve Hrvatskog proleća, ali se potom povukao (no, pre toga, navodno je intervenisao i spasio istoričara Franju Tuđmana od predugačke zatvorske kazne) i do kraja života mirno radio u Leksikografskom zavodu.

Od devedesetih pa na ovamo, na njega se kod nas gleda negativno, tretira se kao prohrvatski nastrojen pisac i Titov miljenik (ovo poslednje, po svemu sudeći, on i jeste bio).

Uglavnom, njegov književni opus je ogroman, ali na ovom mestu bi trebalo izdvojiti samo ono najvažnije što je napisao.

Spomenik Miroslavu Krleži u Osijeku. Foto: Wikipedia/Flammard

"Balade Petrice Kerempuha" su njegovo najvažnije poetsko ostvarenje. Njegova najpoznatija i najbolja drama su "Gospoda Glembajevi", zbirka pripovetki "Hrvatski bog Mars" (u kojem je opisao učešće Hrvata u besmislenoj klanici Istočnog fronta za tuđi račun), a romani "Povratak Filipa Latinovicza", "Na rubu pameti", "Banket u Blitvi" i "Zastave". Napisao je i mnogo eseja; neke procene kažu da možda polovina svega što je stvorio otpada na njih.

Često se bavio nacionalizmom, i kritikovao ga kao pojavu. Hrvatski internet portal "Lupiga.com" nedavno je sumirao njegove najznačajnije misli o toj temi, kako među Hrvatima tako i među Srbima, a mi imamo čast da vam ih prenesemo. Posebno su aktuelni u svetlu nedavnih zbivanja na granici između Republike Srbije i Republike Hrvatske i novog ludila koje nas je potreslo.

Ovako je Kržela pisao o nacionalizmu:

Razrušeni Vukovar tokom rata u Hrvatskoj. Foto: Profimedia/Corbis VII

"Novi bezbožni bogovi već su zavladali svijetom. Jedan od njih zove se Narod. Priznaju novom Božanstvu sve vladarske pridjeve, apostrofiraju Ga kao Veličanstvo, a nikada ni jedan Tiranin nije posjekao toliko nevinih glava." (Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5)

"O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade." (Banket u Blitvi)

"Što ostaje, do vraga, u glavi našeg kavanskog glupana, kad proguta jednu od brbljarija o Božiću ili Uskrsu kao o hrvatskim narodnim blagdanima, kao da smo zaista vjerujuća katolička nacija." (Zastave 1-5)

Miroslav Krleža. Foto: Wikipedia/Pavić Milan

"Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni." (Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5)

"Uzevši u obzir sve krugove nacionalno zaostale, neuke, neobaviještene i zaboravne palanačke svijesti kod Srba i kod Hrvata (djela palanačkih pjesnika, uglavnom, i loših žanr-slika prošloga stoljeća), ova ne pretjerano mudra mješavina pretvorila se u korozivne procese koji kemijski izjedaju samu supstanciju po dubljem, nezdravom zakonu gluposti. Igru tih smiješnih 'kozmogonija', tog lažljivog kraljevskog historiografskog patosa, blesavog 'rasog' megalomanskog (zapravo tuđinskog) vjerskog ponosa, te religiozne relikte i preživjele karikature trebalo bi već jedanput izvrgnuti dostojanstvenom intelektualnom ruglu i skinuti ih s dnevnog reda zauvijek." (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935.)

Leševi civila u Vukovaru tokom sukoba hrvatskih snaga i JNA. Foto: Profimedia/Corbis

"Ja bih umro od stida prije nego što bih se pozvao na nekoga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stvarate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva... tipično seljački... i ja ne znam kakvo je to prokletstvo, da se ne možete oteti opanku? Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je sastavljen vaš nacionalni mitos: od opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika..." (Banket u Blitvi)

"Bošnjaci, bez obzira na to što su muslimanska, katolička ili pravoslavna raja, bliži su jedni drugima nego Hrvatima iz Krapine i Varaždina, a katolik iz Livna Hrvatu katoliku iz Zlatara još je uvijek čovjek iz inostranstva." (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935.)

"Na bizantijski i latinski imperijalizam naši su narodi reagirali afirmacijom svog vlastitog govora i pisma i evanđelja, dakle politikom smanjenja zla, politikom prevladavanja poteškoća, politogenezom čitave jedne serije narodnih političkih sredovječnih suvereniteta i umjetničkim stvaralačkim, intelektualnim otporom spram supremacije tzv. latinskog i grčkog i germanskog duha, koji nije bio nego sublimirana smrtna osuda svega što je u onom davnom slučaju bilo primitivno, dakle 'barbarsko', dakle naše - vlastito." (Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5)

Portret Miroslava Krleže, slika Ljube Babića. Foto: Wikipedia/Dmitar Zvonimir

"Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator 'hrvatstva kao takvog' i da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam.

Hrvatstva 'kao takvog', hrvatstva 'an sich', hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti 'kao takvog' ili 'po sebi' nema, pa čak ni naše planete 'kao takve' - po sebi same. 'Po sebi', dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni platonska ideja, da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma." (Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće)

Lomljenje ćirilične table u Вуковару. Foto: Tanjug/FaH

"U toj svojoj zaljubljenosti u aristokratsku prošlost, u galeriju svojih biskupa i grofova, latinsko, takozvano zapadnjačko hrvatstvo reagira histerično povišenim tonom na svaku lijevu kritiku, samozadovoljno prevrćući očima na prazne fraze, kakve se izgovaraju iz lažljive konvencionalnosti." (O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva)

"Da smo 'Antemurale Christianitatis', to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i Visli, koje su ginule na krvavoj predstraži evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo na vlas tako, kao što je to opjevao Jan Panonije, biskup Pečujski. Da smo krvarili na braniku civilizacije zapadnoevropske, u bitkama za inostrane kraljeve 'do posljednje kapi krvi', o tome se pisalo iz austrijske perspektive sve do sloma Austrije (1527-1918)." (O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva)

"Hrvatstvo bi trebalo da već prestane biti 'ljubavlju rodoljuba', jer od te dugotrajne 'ljubavi', kao i od one biblijske, nije hrvatskom narodu granulo sunašce slobode." (Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće)

Spomen-ploča posvećena Miroslavu Krleži u Zagrebu. Foto: Wikipedia/Suradnik13

"Ne biti mitoman, ne biti opterećen balastom prošlih vijekova, teretom takozvane tradicije i fetišizma, ne popuštati pasivno inerciji konzervativnog javnog mišljenja, opirati se dosljedno svemu što u ovoj zemlji predstavlja takozvane patrijarhalno zaostale 'ideale', to znači poricati sve one elemente koji nacionalnu svijest grade po prošlostoljetnom romantičarskom kalupu, koji politički organizirani predstavljaju nesumnjivo preživjele, da ne kažem reakcionarne snage.

S obzirom na to što su upravo ovi elementi nacionalne svijesti kod Hrvata i Srba, u našim relacijama, po pravilu grčko-latinske religiozne naravi, bilo kakvo prilaženje rješavanju ove pojave koje nije areligiozno, koje trabunja o nekoj crkvenoj predaji, jeste protuprogresivno i dovodi logično do produbljivanja nesporazuma." (Dnevnik 1-5)

"Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije?" (Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5)

(Telegraf.rs / Izvor: Lupiga.com)