Srce mi se cjepa citajuci ovaj tekst.Ovo je jako bolna tema za mene.S ovm zivim cetiri godine.Imam djevojcicu koja od rodjenja ne vidi I svaka rijec u ovom tekstu opisuje moj svakodnevni zivot.To je velika tuga I niko ne moze razumjeti tu bol, taj osjecaj kada gledas svoje dijete koje ne vidi, koje rukicama svojim miluje svoju mamu, tatu, svoje bliznje, kako bi stvorila sliku kako joj mama, tata izgledaju....Nadam se da ce jednog dana medicina izumiti sredstvo kojim ce slijepi moci vidjeti I imati jedan koliko toliko samostalan zivot.
Za ovakva istraživanja je potrebno obaviti temeljnu pripremu koja podrazumeva razgovor sa osobama oštećenog vida, koje se u stvarnom životu ne ponašaju na ovakav način. Da li bi vam ikad pomogao neko koga ste neoprezno udarili? Ili da li di pristao da komunocira sa vama neko koga ste preterano dodirival pri prvom susretu? Takva ponašanja postoje ali se smatraju neprihvatljivim. Poslali ste poruku da se ne treba upoznati sa slepim osobama jer su suviše radoznale pošto između ostalog moraju detaljno da prepipaju čoveka da bi ga upoznale. Potpuno pogrešno. Kako li Vas je koleginica vodila niste opisali kao i gde ste nabavili štap za samostalno kretanje slepih za čije je korišćenje potrebno proći detaljnu obuku. Stvarni problemi su: mali broj zvučnih semafora, neuređeni trotoari, otvoreni šahtovi, neobezbeđene rupe, tiho ili isključeno najaljivanje stanica u gradskom prevozu, nedostatak najave broja autobusa, odnos ljudi bez hendikepa: od nipodaštavanja do patetike. Ne sumnjamo u Vaše dobre namere, ali smatramo da ste ovom reportažom izazvali patetiku, koje ni do sada nije nedostajalo. Ovo Vam piše slabovid čovek koji živi u braku sa slepom ženom i savetuje Vam da senzacionalozam zamenite realnošću.
Istrazivanje je zaista slikovito pokazalo taj hendikep.Bio sam slijep dva ipo mjeseca,gdje su mi doktori na VMA spasili barem jedno oko.Rat... Isti ovi osjećaji su i meni preovladavali sve dok čovjek ne prihvati u glavi da mora dalje tako da živi.Mogao bih roman napisati,ali ću samo nakraju reći dvije stvari- ne daj Bože nikome,i pod dva-ja ću i danas sa vidom od 30% uraditi skoro ili priblizno isto kao zdrav covjek samo na drugaciji nacin i malo sporije...nek ste mi svi zdravi i veseli!
Otisao mi je ne zavrsen komentar. Nije zelala majka da izadje se kod lekara. Tu je I silazak niz stepenice, lift, taxi, voznja po secanju...Nije volela da Joe neko od porodice vodi, sem mine. Bila je sigurnija kad sam je ja vodila. Niko se nije nasao uvredjen. Dobila je praunuka, Sva sreca videla ga je kada se rodio, kada je prohodao. Onda je nastao mrak. Sedela je na svom ustaljenom mestu. Praunuk je navikao da ga baba uvek poljubi u kosicu i dobro opipa I zapamti sve na njemu. Vremenom slepi ljudi sve manje pricaju, ma koliko se okolina trudila da ih animira. Ispostavilo se da I ja imam glaukom (ocni pritisak), koji nosi i drudge posledice na vid. VELIKI SAVET za save vodite racuna o ocima, kontrola I ako mislite da vam ne treba.
Izvinjavam se, ako sam nekome bila preopsirna. Devojka je ne namerno, ne samo mene sigurno pogodila temom.
Kazem samo jedno pretuzno uh.Tema istrazivanja veoma bolna u mom slucaju. Poznata, srce mi se cepa od tuge i secanja, na skoro iste situacije. Moja mama je bila prvo slabovida, pa slepa. Glaukom. Tesko se borila se mrakom, ustvari povlacila se u sebe. Uvek smo se trudili da je nateramo da izadje
Znam kako je I to. Samo je vazno da vas suprug bude ubedjen da vam nije opterecenje. Da ga pazite,postujete i volite uvek. Sve najbolje I puno strpljenja. Vi potrazite pomoc lekara za sebe. Pomaze.
Danijela
Srce mi se cjepa citajuci ovaj tekst.Ovo je jako bolna tema za mene.S ovm zivim cetiri godine.Imam djevojcicu koja od rodjenja ne vidi I svaka rijec u ovom tekstu opisuje moj svakodnevni zivot.To je velika tuga I niko ne moze razumjeti tu bol, taj osjecaj kada gledas svoje dijete koje ne vidi, koje rukicama svojim miluje svoju mamu, tatu, svoje bliznje, kako bi stvorila sliku kako joj mama, tata izgledaju....Nadam se da ce jednog dana medicina izumiti sredstvo kojim ce slijepi moci vidjeti I imati jedan koliko toliko samostalan zivot.
Podelite komentar
Bulbulderac
Ljudi slepi a drzava gluva. . . .
Podelite komentar
Z.M.
Zamislit' kako je drugima ona je bila slepa na 24h a neki su pola a neki iceo zivot slijepi'.
Podelite komentar
Ivana
Bolna tema za mene,moj deka je od dijabetesa oslepeo,a nazalost i umro,mnogo je tesko slepim osobama.
Podelite komentar
D.V.
Za ovakva istraživanja je potrebno obaviti temeljnu pripremu koja podrazumeva razgovor sa osobama oštećenog vida, koje se u stvarnom životu ne ponašaju na ovakav način. Da li bi vam ikad pomogao neko koga ste neoprezno udarili? Ili da li di pristao da komunocira sa vama neko koga ste preterano dodirival pri prvom susretu? Takva ponašanja postoje ali se smatraju neprihvatljivim. Poslali ste poruku da se ne treba upoznati sa slepim osobama jer su suviše radoznale pošto između ostalog moraju detaljno da prepipaju čoveka da bi ga upoznale. Potpuno pogrešno. Kako li Vas je koleginica vodila niste opisali kao i gde ste nabavili štap za samostalno kretanje slepih za čije je korišćenje potrebno proći detaljnu obuku. Stvarni problemi su: mali broj zvučnih semafora, neuređeni trotoari, otvoreni šahtovi, neobezbeđene rupe, tiho ili isključeno najaljivanje stanica u gradskom prevozu, nedostatak najave broja autobusa, odnos ljudi bez hendikepa: od nipodaštavanja do patetike. Ne sumnjamo u Vaše dobre namere, ali smatramo da ste ovom reportažom izazvali patetiku, koje ni do sada nije nedostajalo. Ovo Vam piše slabovid čovek koji živi u braku sa slepom ženom i savetuje Vam da senzacionalozam zamenite realnošću.
Podelite komentar
savo
Istrazivanje je zaista slikovito pokazalo taj hendikep.Bio sam slijep dva ipo mjeseca,gdje su mi doktori na VMA spasili barem jedno oko.Rat... Isti ovi osjećaji su i meni preovladavali sve dok čovjek ne prihvati u glavi da mora dalje tako da živi.Mogao bih roman napisati,ali ću samo nakraju reći dvije stvari- ne daj Bože nikome,i pod dva-ja ću i danas sa vidom od 30% uraditi skoro ili priblizno isto kao zdrav covjek samo na drugaciji nacin i malo sporije...nek ste mi svi zdravi i veseli!
Podelite komentar
Mila***3
To je muka i to prava muka. A drzava nema sluha.
Podelite komentar
JS
Otisao mi je ne zavrsen komentar. Nije zelala majka da izadje se kod lekara. Tu je I silazak niz stepenice, lift, taxi, voznja po secanju...Nije volela da Joe neko od porodice vodi, sem mine. Bila je sigurnija kad sam je ja vodila. Niko se nije nasao uvredjen. Dobila je praunuka, Sva sreca videla ga je kada se rodio, kada je prohodao. Onda je nastao mrak. Sedela je na svom ustaljenom mestu. Praunuk je navikao da ga baba uvek poljubi u kosicu i dobro opipa I zapamti sve na njemu. Vremenom slepi ljudi sve manje pricaju, ma koliko se okolina trudila da ih animira. Ispostavilo se da I ja imam glaukom (ocni pritisak), koji nosi i drudge posledice na vid. VELIKI SAVET za save vodite racuna o ocima, kontrola I ako mislite da vam ne treba. Izvinjavam se, ako sam nekome bila preopsirna. Devojka je ne namerno, ne samo mene sigurno pogodila temom.
Podelite komentar
JS
Kazem samo jedno pretuzno uh.Tema istrazivanja veoma bolna u mom slucaju. Poznata, srce mi se cepa od tuge i secanja, na skoro iste situacije. Moja mama je bila prvo slabovida, pa slepa. Glaukom. Tesko se borila se mrakom, ustvari povlacila se u sebe. Uvek smo se trudili da je nateramo da izadje
Podelite komentar
:-(
Sad zamislite kako je nekom ko uz sljepilo ima ostecen sluh kao sto je to slucaj sa mojim suprugom .
Podelite komentar
JS
@:-(
Znam kako je I to. Samo je vazno da vas suprug bude ubedjen da vam nije opterecenje. Da ga pazite,postujete i volite uvek. Sve najbolje I puno strpljenja. Vi potrazite pomoc lekara za sebe. Pomaze.
Podelite komentar
Anci
Bravo za istrazivanje. Treba sto vise pisati o ovim stvarima jer grad nam nije mnogo uradio za hendikepirane osobe.
Podelite komentar
Pera
Vise ovakvih istrazivanja bi osvestilo ljude da pomognu onima kojima je pomoc na ulici stvarno potrebna a to su hendikepirane osobe.
Podelite komentar