Ljubljansko proročanstvo iz 1970. nas ostavilo bez reči: „Osvojićemo zlato i košarka će postati najpopularniji sport u Jugoslaviji“

Ranko Žeravica, savezni selektor košarkaške reprezentacije Jugoslavije sa kojom je osvojio dva zlata, četiri srebra i jednu bronzu, stoji u majici sa svojim momcima 1968. godine. Foto: Wikimedia Commons/Ipos

Argentina 1950, Brazil 1954, Čile 1959, Brazil 1963, Urugvaj 1967. godine. A onda — Jugoslavija 1970. Naša zemlja bila je prvi domaćin Svetskog prvenstva u košarci koje je organizovano van teritorije Južne Amerike, koje je počelo upravo na današnji dan 10. maja.

Preporučujemo

A počelo je igranjem prvog kruga u kojem je dvanaest zemalja bilo podeljeno u tri grupe, bez Jugoslavije koja se kao organizator direktno kvalifikovala za finalnu fazu. Mečevi prve grupe igrali su se u sarajevskoj „Skenderiji“; Amerika i Čehoslovačka su prošle dalje, dok su Kuba i Australija ispale.

Domaćin druge grupe bio je Split; na čuvenim Gripama plasman u finale izborili su Brazil i Italija, dok su Južna Koreja i Kanada osvojile treće odnosno četvrto mesto. Karlovačka dvorana „Mladost“ bila je poprište borbi treće grupe; Sovjetski Savez se suvereno prošetao i poveo sa sobom Urugvaj, a ispali su Panama i Egipat (koji je nastupao kao Ujedinjena Arapska Republika uprkos tome što je unija sa Sirijom propala devet godina ranije).

Rekosmo da se SSSR suvereno prošetao kroz treću grupu, ne bez razloga: najubedljiviju pobedu ostvarili su protiv Egipta, koji je pokopan rezultatom 121:56, mada ni Panama nije mnogo bolje prošla u susretu sa „zbornajom“ (110:52). Amerikanci su najubedljivi bili protiv Australije (99:62), dok su u ostalim mečevima ostvarili skromniji učinak: Kubu su pobedili 74:53, a Čehoslovačku 99:86. Brazil, kao favorit druge grupe, u Gripama je samo Kanadu uspeo da razbije, i to rezultatom 112:59; Italiju su tek u drugom produžetku jedva dobili 94:93, kao i Južnu Koreju s mršavih 82:77.

Jugoslovenska košarkaška reprezentacija 1968. godine. Sleva nadesno: Ivo Daneu, Dragoslav Ražnatović, Dragutin Čermak, Trajko Rajković, Vladimir Cvetković and Petar Skansi. Foto: Wikimedia Commons/Ipos

Šest ekipa koje su ispale iz borbe za medalje, preselile su se u Skoplje gde su igrani mečevi za plasman od 8. do 13. mesta. Sa druge, nacionalni timovi koji su se tukli za titulu prvaka sveta, otputovali su u Ljubljanu — da u Tivoliju pokušaju da izbore zlato. Ta finalna grupa se igrala po formatu „svi sa svima“, a pošto je bilo sedam timova jedan je uvek pauzirao.

Prvo kolo odigrano je 16. maja: Amerika je bez problema ponovo slavila protiv Čehoslovačke (88:60), dok je Brazil ostvario tesnu pobedu nad Sovjetskim Savezom (66:64). Jugoslavija je isto tako tesno tukla Italiju rezultatom 66:63. Naši momci su tokom narednog kola odmarali, dok je Sovjetski Savez pobedio Čehoslovačku (98:72), Brazil Italiju (69:59), a Amerika unakazila Urugvaj (76:39).

Baš tada, posle pobede nad Italijom a pre trećeg kola, u onom svečarskom raspoloženju i velikom, zdravom entuzijazmu koji je vladao u Ljubljani tih dana — što zbog činjenice da se borimo za zlato, što zbog domaćinstva jednog takvog turnira koje je generisalo festivalsku atmosferu, što zbog pohvala gostiju koje su prštale na sve strane — izašao je članak u zagrebačkom ilustrovanom nedeljniku „Arena“, koji je nedavno preneo „Yugopapir“. Da bismo vam dočarali na šta tačno mislimo kada govorimo o atmosferi, prenećemo tekst u celosti.

„Počelo je dramatično. Već prva utakmica Jugoslavije i Italije pobudila je u doslovce prenakrcanoj dvorani Tivolija u Ljubljani različito uzbudljiva raspoloženja: od strijepnji i neizvjesnosti, pa preko na mahove posvemašnjih razočaranja do konačne radosti — jer, ipak smo pobijedili. Još dramatičnije bilo je nadmetanje Brazilaca i košarkaša SSSR-a.

VIDEO: Ranko Žeravica o jugoslovenskoj košarci i zašto ne voli današnju

I do današnjeg dana nitko ne može pouzdano tvrditi tko će u Ljubljani osvojiti medalje. Samo jedan jugoslavenski reprezentativac može s onim što je dosad učinio biti potpuno zadovoljan. Istina, taj košarkaš ovoga puta nije zaigrao između koševa u hali Tivoli. On je nekoliko godina ranije divnom ustrajnošću ’igrao’ između dva kontinenta da bi za svoju zemlju osvojio naslov domaćina VI svjetskog prvenstva u košarci.

Dakako, znate: riječ je o inž. Borisu Kristančiču, generalnom sekretaru Organizacionog komiteta Svjetskog prvenstva. Tako možemo ponoviti ono što su svi strani izvjestitelji već napisali. Jugoslavija je svoj posao obavila izvanredno.

Riječ je o organizaciji. A o bitkama na terenu, o konačnom ishodu nadmetanja i o uspjehu naših na terenu pokušao nam je nešto reći trenutno za sve nas najodgovorniji čovjek, savezni kapetan Ranko Žeravica.

— Jeste li na žeravici?

— Miran sam kao i moji momci: želimo zlato, ali bit ćemo zadovoljni i broncom.

U trenutku kad pišemo ovaj ljubljanski report nastavljaju se drama za dramom. Nakon neočekivane pobjede Brazila nad SSSR-om u centru za štampu susreli smo 168 kilograma teškog Arija Fonzeku, predsjednika brazilskog kluba ’Korintijans’. Njemu u dvorani trebaju dvije stolice da bi se koliko-toliko dobro smjestio. Začudo, kad ne sjedi, Fonzeka je vrlo živahan čovjek.

Bio je presretan:

— Kad brazilski košarkaši uspiju nametnuti svoj ritam igre svaki protivnik pada na koljena!

VIDEO: Ko je bio Ivo Daneu

Svoj monolog Fonzeka je nastavio u šaljivom tonu:

— Malko se plašim za mog Helija Rubensa. Momak je ostavio svoje srce u Splitu — zaljubio se u Meri Šeparović, domaćicu naše ekipe, pa sada u Ljubljani igra ’bez srca’.

Na sreću Vlamir i Ubiratan igraju kao da svaki ima po dva srca...

SAVRŠENI LJUBLJANSKI ŠPAGETI

Od menadžera ’Makabija’ iz Tel Aviva Abe Rosima, koji je u Ljubljani samo promatrač, čuli smo ponešto o Amerikancima, jer on ima pristup i na njihove sastanke ’u četiri oka’.

Ispričao nam je da je jedan od najboljih američkih igrača Talbot Brodi do prije dvije godine igrao u njegovom klubu. U međuvremenu je Brodi, koji je učitelj u Ohaju, odslužio vojni rok i sad će se, poslije prvenstva, vratiti u Tel Aviv. Zahvaljujući Rosimu upoznali smo se s Brodijem. Rekao nam je da više misli na otvaranje svoje radnje sa sportskim potrepštinama u Tel Avivu nego na medalju...

Najviši reprezentativac u momčadi SSSR-a Vladimir Andrejev nije krio neraspoloženje poslije poraza u igri sa Brazilom:

— Slabo sam igrao. Umoran sam!

Nije ni čudno! Kreveti u hotelu ’Lev’ u Ljubljani — iako su udobni — ipak nisu predviđeni za goste poput Andrejeva — visokog 215 centimetara.

VIDEO: 27 poena Krešimira Ćosića protiv Italije na Svetskom prvenstvu u Jugoslaviji 1970.

Talijan Karlo Rekalkati mnogo se razlikuje od suzdržljivijih sovjetskih reprezentativaca. Njegova momčad — tvrdi — ne juriša na medalje i zato on ne razgovara mnogo o košarci već hvali kuhinju u ’Levu’:

— Špageti su pripravljeni bolje nego u našim najekskluzivnijim restoranima. To je za nas bitno. Jer, bez špageta mi nikada ne bismo bili siti. U Splitu se nisam mogao načuditi igračima Južne Koreje. Uz svako jelo jeli su neku osušenu travu. Mislim uz konzervirani kiseli kupus i usoljenu ribu koju su donijeli sa sobom. Kad se onako hrane sasvim je logično što se nisu kvalificirali u finale.

Ljubljana ovih dana živi u znaku košarke. Baš kao što su to ranije — u vrijeme kvalifikacija — živjeli Split, Sarajevo i Karlovac. Na ulicama, u restoranima i stručnjaci i obični ljudi prave prognoze i prepričavaju anegdote o divovima između koševa.

Todor Lazić, nekadašnji trener OFK ’Beograda’ koji je posljednjih godinu dana trener ’Kijetija’ u Italiji, ’ispalio’ je prognozu, koja bi se, možda, mogla i ostvariti:

— Tvrdim — rekao je Lazić — da će naši reprezentativci osvojiti prvo mjesto i zlatnu medalju na ovom šampionatu i da će poslije toga košarka postati najpopularniji sport u Jugoslaviji!“

Moramo priznati da nas je ova prognoza iz proleća 1970. godine udarila ovog 2019. kao grom iz vedra neba! Jer, evo šta se desilo: osvojili smo zlato i košarka je postala najpopularniji sport u Jugoslaviji. Zapravo, borila se dugo a i danas se bori sa fudbalom, ali je bilo perioda kada je bila nepriskonovena, i to upravo sedamdesetih a onda ponovo devedesetih. Uostalom, ne zovemo li danas Srbiju „Zemljom košarke“ kao što Japanci svoju zovu „Zemljom izlazećeg sunca“?!

VIDEO: Krešimir Ćosić i Petar Skansi protiv Amerikanaca

Posledica je to nastavka ovog finalnog turnira u Tivoliju. U trećem kolu Sovjetski Savez je baš onako muški utukao Urugvaj sa 52 razlike (95:43), istutnjavši se tako i naplativši nedužnom domaćinu prethodnog Svetskog prvenstva za poraz od „karioka“; Italijani su rezultatom 89:77 tukli Čehoslovake, dok je Jugoslavija šokirala Brazil a svim ostalim protivnicima uterala strah u kosti: razbili smo ih sa 25 poena razlike, rezultatom 80:55.

Četvrto kolo donelo je nova uzbuđenja. Naši momci — Krešimir Ćosić, Ivo Daneu, Petar Skansi, Duci Simonović, Dragan Kapičić, Damir Šolman, Dragutin Čermak, Rato Tvrdić, Nikola Plećaš, Trajko Rajković, Aljoša Žorga, Vinko Jelovac, predvođeni selektorom Rankom Žeravicom — slavili su protiv bratske Čehoslovačke 94:84, dok je Italija dobila Urugvaj 76:65. Najvažniji i najuzbudljiviji meč tog kola bio je onaj između Amerike i Sovjetskog Saveza, kao drugi na programu toga dana. Tesno, sa samo tri poena razlike, slavili su Amerikanci 75:72, u meču nabijenom hladnoratovskom tenzijom, odigranom na zapadu Istoka i na istoku Zapadu, u državi koja je tih decenija bila „čardak ni na nebu ni na zemlji“.

Rusi su naredno kolo pauzirali, pa su imali prilike da ohlade glave i da saberu misli posle poraza koji ne sme da izgovori svoje ime. Od tri utakmice petog kola, dve su završene onako kako niko nije očekivao. Čehoslovaci su s jednim poenom razlike pobedili Brazil 72:71. Italija je s dva razlike pobedila Ameriku 66:64. Jugoslavija, sa „samo“ 18 poena razlike, pobedila je Urugvaj 63:45.

Takvi ishodi su nam išli na ruku: ako bismo trijumfovali protiv Amerikanaca u šestom kolu, zlato bi bilo naše. I, šta smo mi uradili? Trijumfovali. Pobedili smo Amere rezultatom 70:63, i to što nas je SSSR u poslednjem kolu tukao s petnaest razlike (87:72) nije igralo nikakvu ulogu, osim što nam je možda trunčicu pokvarilo slavlje, mada su svi znali da je do opuštanja došlo usled najsjajnije medalje koja je već blještala oko vrata.

Eto, tako je počela istorija uspeha srpske i jugoslovenske košarke. Bila, ne završila se.

(P. L. / Izvor: Yugopapir.com)