Džoni Štulić: "Kad se radi o moći i vlasti, Srpkinje su i lavice i tigrice"

Branimir Džoni Štulić objavio na svom scribd nalogu novi tekst koji prenosimo u celosti.

NEŠTO POVODOM SUNČANE STRANE FILIGRANSKIH PLOČNIKA

I tako mi je zaključiti ovu eulogiju

(hvalu, pohvalu, pričest, posmrtno slovo) primerom iz

Odiseje, naime, Banovićka je čista Kirka

(sem lepog pevanja, jer glas joj ide uz metlu, kao

veštici), i ne pripaziš li, časkom će te u svinju

pretvoriti, a onda ti je samo boga moliti

da se neki junak pojavi koji će je pritisnuti

da te oslobodi i ponovo u ljudsko obličje

povrati. Ipak neće biti lako naviku otresti.

Ko si, otkle si? Đe ti je grad, đe roditelji? Ma sve me

čudo drži što te ovaj napitak opčinio nije,

jer nijedan čovek još tome napitku ne odolje,

pošto ga popi i kroz zubnu ogradu pusti. Ne da se

um u grudma tvojim ničim zavesti. Jamačno si ti

Odisej prometni za koga mi vazda beše kaziva

zlatnoštapni Argoubica kako će iz Troje amo

u crnoj lađi doći. Nego, turider mač u korice

svoje, pa onda pođmo zajedno u ponjave moje,

da bi ležeći na njima ljubljeњu pristupili i

jedno se u drugo nezasićenim guštom uzdali.

O Kirka, kako možeš tražiti blag da ti budem,

kad mi jarane u dvorima pretvori u krmke,

a sad me ođe držiš, lukavstvo smišljaš veleć da

u ložnicu idem i na tvoj se popnem krevet, da

mi naudiš nagu, moju rabeć muškost i snagu.

Tako rekoh, a Kirka napolje iz sobe istrči,

držeći šibu u ruci, ona svinjcu vrata otvori,

i vanka ih prascima devetacima slične istera.

Tako oni pred njom stajahu, a ona između њih

idući svakoga od njih drugom vradžbinom namaže.

Tad im čekinje s udova polete, koje im stvori

pogubna vradžbina prva, što dade im gospođa Kirka,

opet postanu љudi, doduše mlađahniji nego su

bili, ali puno lepši i veći za viđeti. Odmah

me prepoznaju i svaki mi ruku stisne. Od živog

plača se tresahu, oko njih dvori užasno ječahu...

Ima neki američki film, Frenk Sinatra glumi u

njemu mornara, radnja se događa dan pre napada

na Perl Harbor, dakle, noć pre toga napada, u subotu,

mornar dobiva voljno, pođe u mesto na provod,

sretne kurvu, provedu noć skupa, i sledećeg jutra

vrati se na brod taman da ga napad zatekne, tu on

pogine, a ona to jedva dočeka da postane

svetica i da promenivši adresu izađe iz

posla. Navedoh tu priču da predočim kako se to

događa u stvarnom životu, i pogotovo da se

obranim od svih tih koji se diče time da sam im

napravio pesmu – da me nisu sreli ne bi ni znali

da postoje. A može li se kriviti mladog mornara

što stupi na kopno protegnuti noge? Uostalom,

to mu je i dužnost bila, da ne zakržlja, jer kako će,

bude li oduzet, uspešno braniti tatkovinu?

Odslušah na glasovalnom Jamatu tu najavljenu

Sunčanu stranu Filigranskih pločnika, to jest skromnu

četverosatnu emisiju o Azri u kojoj su

sudjelovali Banovićka i Lajner, kao pozvani,

dok se Marino Pelajić odvaži na kratki posjet

u svojoj režiji, a telefonom se oglašavahu

Hrnjak i Dino Šaran. Najavljena kao istinska

svjedokinja zbivanja, Banovićka ne samo zadrži

sve prethodne laži, nego ih i dobrano podupla

novim delirijum tremensima. Uzevši u obzir

da s raspadom i stradanjem društva propadaju i

društvene ustanove – starački domovi, ludnice

i sirotišta – ne čudi što štićenici bauljaju

ulicama, posjećujući Jamat u srcu grada.

Voditelj tê emisije bješe gazda tog radija,

Emil Tedeski, novopečeni magnat i poduzetnik

i drugi najbogatiji čovjek Hrvatske (nije mi

jasno kako, ali budući je sve moguće, samo se

križam i ne sumnjam nimalo), koji me nazove prije

koju godinu poradi intervjua, ali mu rekoh,

“ča ti to triba,” pa ništa od toga ne bi, međutim,

on taj razgovor usnimi i pusti par odlomaka

koji se u dotičnoj emisiji pokažu najbolji.

I vuk sit i sve ovce na broju, nije li? Ipak ne

odolih pomisliti: vodiš li i svoj biznis, kao što

vodiš emisiju, jao si ga Atlantik Grupi, pa

i Trilaterali, čiji si član, boga ti. Pjesme pak

puštahu u skupinama po tri, tako da se srećom

manje pričalo nego slušalo, ali, u drugu ruku,

koristiše gramofonske ploče zbog izvornog zvuka,

pa to samo potvrdi dojam da su Glavan i Vrdoljak

bili u ocjenama mojih glazbenih pregnuća točni

proroci i vidioci dobrano prije svog vremena.

Osobno bjeh par puta toliko lažima izazvan,

a i nekolicinom omrznutih pjesama (svirahu

četrdeset četiri u toj emisiji), da bijah

na rubu toga njih nazvati i javno upitati,

“vidite li etiketu na sredini ploče oko

rupice, i što to na njoj piše” (da je zabranjena

radiodifuzija), ali se nekako obuzdah.

Također, razbjesni me voditeljev sud kako su mi

pjesme kulturno dobro, te bih ga sigurno pozvao

da svoje poduzetništvo i bogatstvo preda isto

tako javnosti u ruke, da ga krmče kako im se

digne, a da njega zauzvrat otpošalju u gulag

na prevaspitavanje. No ustegne me meko srce.

A ovamo Pelajić iznese par točnih zapažanja,

iskreno svjedočeći, kanda na sudu: da imadoh

preko pedeset gotovih pjesama; da sam izgledao

(njemu, svježem brucošu) kao šezdesetogodišnjak,

imajući brkove i bradu (samo brkove); i

da su on i Juričić pjevali prateće vokale

na A šta da radim (zaboravivši reći i na prvom

albumu, dodatno Džimiju Matešiću iz potonje

Plave trave zaborava); kao i da očigledno,

sudeći po tome, ostadosmo u dobrim odnosima;

te da posjeduje neku snimku Azrinog nastupa s

Poletovog koncerta u Maloj sportskoj koju mrzi

poslušati (u čemu se s njim savršeno slažem).

Kaza da poslije tih pratećih vokala više nije

pratio što se (sa mnom) zbiva. Udo Barakuda, zbilja.

Lajner na pitanje, gaji li gorki okus (po imenu

pjesme) spram mene, gorko reče da sve stupnjeve prođe,

od Grofa do Kanibala (Rim daje, Rim uzima, čoče).

Hrnjak se ovog puta ne pohvali da su basevi

njegovi, dapače, Lajner izreče nešto u smislu

da nijesam znao svirati bubnjeve, ali da sam

Miši pokazivao na gitari bas linije. Šaran

iz Letu štuke dobro započne i poentira da sam

titoista, ali (budući je najviše govorio)

onda zastrani kod dijalektičkog materijalizma,

kao i kod folk utjecaja Dilana na mene, što je

da pukneš od smijeha, ako već ne da i ostaneš

bez daha. Bogumil ga načisto prekrdaši, vala!

Inače, tu se izrekla hrpa svakojakih tračeva

i besmislica, od voditeljskog nazivanja raznih

postava nultim, pa do mojeg odlaska, ili rađe

bijega zbog kritičara, u čemu je prednjačila

Kirka Banovićka koja je, naprosto, coprnica

čudovišna, a mimo toga patološka lažljivica.

No kad je pitaju gaji li i ona gorki okus,

pravda se da nema za to vremena, što je očito,

jer ne silazi s dalekovidnih i krugovalnih

o meni emisija, i to višesatnih, za što prima

hvalu od svojih snishodljivih vještičjih podanika.

I kako samo laže da je većina publike u

Kulušiću bila ženska, kad se na skandiranju čuje

muška, a tek da su bacale odjeću na binu – što se

nikad nije dogodilo. A o Meri Cetinić ne znam

ništa – da nju Ante pošalje u izvidnicu – pošto

Cetinić osamdeset prve nije bio u igri,

ali jest dvije godine potom – to mi je vajno da

vajnije ne može biti. Kakav je to izopačeni

um, tâ Kirka Banović! I također, nikad je nisam

vodio na snimanje Filigranskih pločnika; a za

Ninu Palinkaš je čula, pa je koristi kao dokaz

svoje prisnosti sa mnom – da je svuda bila i da mi

nije s nježnika silazila – premda koristih druge

u tê svrhe. Ona je čisti provokator koji u

moje ime skreće vodu na pogrešnu vodenicu;

niti se “punjena ptica” odnosilo na Tita, jer,

rekosmo, uvijek se oslanjah na Tita; niti se

Pavel odnosilo na Koču Popovića – vidi se

ko joj daje upute što da priča; niti je sa mnom

bila pri nastanku tê fotografije kod Džamije s

Filigranskih pločnika; a kamoli da se – neko pamti

svaki tren u godini – odnosilo na nju, to jest da je

ona tâ, bože sačuvaj! To su Dvori od Žada, ako

već ne i CIA. Ono što je dobro primijećeno

sa Srpkinjama, na primjer, Davorjankom i Jovankom,

Titovim družicama, je da obje bjehu nesnosne

svima oko Jože (jednodušno ih držahu zlim i

posesivnim ženama). Davorjanku, na primjer, htjedoše,

barem u Drvaru, zarad histerije upucati,

a Jovanka bi, obrnuto, poželjela u miru

sve oko sebe streljati. Kad se radi o moći i

vlasti, Srpkinje su i lavice i tigrice, jer se

milošću božjom vide kao pomazane kraljice

– za razliku od Kardeljeve Pepce koju svi listom

navođahu kao primjer dobre i čestite žene.

Sredinom sedamdesetih je Jovanka svu poslugu

istjerala, tako da je sâm načelnik bezbjednosti

spremao jela, ili su ih donosili iz obližnjih

ustanova; a jednom je Tiletu u biljarnici

pozlilo, te se na pod srušio i tri sata na njemu

proveo, a da niko za to nije znao, budući

Jovanka nije beknula – umalo da ko Staljin krepa.

Na Desetom kongresu, kad je Centralni komitet s

Jožom na čelu burnim pljeskom izabran, začuje se,

kad pljesak utihne, plač i lelek s mjesta đe Jovanka

sjeđaše, pa kongres, misleć da se o radosnim suzama

radi, gromotnim tapšanjem i to pozdravi, međutim,

pokaza se da je to zato što je nisu izabrali.

Niti je ritam sekcija išta više od nje znala:

kod Mlinarića bješe ovakav postupak snimanja.

Budući se radilo o osmokanalnom studiju,

prvo se bubnjevi na dva kanala snimahu, te bih

odsviravši pjesmu s Lajnerom snimio i gitaru;

zatim bi on, ako ne bi bilo vokala, odlazio,

a ja bih nadodao drugu gitaru, pa onda bas,

našto bi i Hrnjak odlazio (uglavnom je tako

bilo, ali ne uvijek). Ja bih ostao i pjevao,

ili sola svirao, ili sa Sedakom radio,

ili miksao. Otud oni, van svojih dionica,

ništa ne znaju. Zato Hrnjak nema pojma u koje

dane je sniman Kulušić – to nije bio četvrti

dan, četvrtak, nego utorak i srijeda. I nije

bilo dogovoreno pet nastupa, već čitav tjedan,

ali Kulušić je za svaki slučaj (pokaže li se

kojim čudom moj prijedlog neuspješan) stavio

na plakate besplatnu Muzičku slušaonicu preko

vikenda. Ja sam posao oko svoje Azre vodio,

i niko drugi, osobito u Zagrebu, dok su mi

zastupnici vršioca dužnosti menadžera vanka

nastupe ugovarali. Ostali bi znali o tome

onoliko koliko bih nalazio shodno za reći.

Što se tiče Sedaka–Benčića, on je neosporno

obogatio ploču (najbolji glazbenik kojeg sam

ikada susreo), za što je najviše zaslužan Truli

koji ga je stalno meni preporučivao. Uzgred,

ko god je sa mnom svirao, najbolje bi u karijeri

odsvirao. Razlog? O dobrom se može sveđ dobro. Za tog

četverotjednog snimanja Pločnika, obojica ga,

Lajner i Hrnjak, viđeše samo jednom: Hrnjak prilikom

snimanja pjesme 32–956, a Lajner moguće

prigodom Kao ti i ja, mada nijesam siguran.

Većinu tih pjesama oko Pločnika (bezmalo sve)

imadoh otprije (nekima promijenih tekst), ali

otkako bijahu lakšeg tempa i ugođaja, nisu

bile predviđene za žive nastupe, već upravo

za ploču, i to poslednju, budući se vrijeme tê

postave bližilo kraju – odredih takvu satnicu.

Kirka Banovićka ništa o tome ne zna, što je ne

priječi da tim življe o neznanom laprda, jasno,

uz vještičji kikot ča joj otvara sva vrata, ili,

bolje rečeno, ona mene zloupotrebljava da

navuče prolaznike da joj uniđu stan, a onda,

zna se – dobivaju čekinje i odlaze u svinjce – san.

Velim to zato da kasnije ne bude kukanja, kao

– nije imao ko da nam kaže. No jednom predaleko

ode, spomenuvši oltar, ali brzo se ispravi,

jer sjeti se da je ni vjenčanje u crkvi od razvoda

ne spasi. Ta i kako bi, kad joj ništa nije sveto,

boga ti. A tek da mnjah kupiti kuću da bih s njom

familiju zasnovao (ni u ludilu), đe bi se

ona za me brinula i po potrebi me vozila,

kad i tu zamjenu s Husom (Lespolka i pojačalo

za starog Mercedesa) obavih samo zbog divotnih

kožnih sjedišta na kojima namjeravah, zatreba li,

prespavati, ako se, jer takav mi bješe posao,

nađem na ulici. A voziti sam znao, i to sasvim

dobro, ali satnica nastupa mi nije dopuštala

polaganje vozačkog ispita, bolje rečeno, nikad

nisam znao što donosi sutra, a kamoli da li ću

prditi u prašinu na istom mjestu još godinu

dana. I, uostalom, što će mi dozvole i kola,

kad su mi taksiji na svakom koraku. Što manje

s okolinom imaš, tim bolje živiš u sevdahu.

Niti se ikome u ruke dajem, budući pjesnik

(barem za ovu priliku) nosi sve svoje sa sobom.

A sad mi je nešto reći o mojim, sukladno Lajneru,

producentskim sposobnostima vrijednim pokušaja.

Prvo, ja sam pristupao snimanjima kod Trulog na

kredit, znači na svoj rizik, đe bi se snimanje platilo

po obavljenom poslu, tako da se radilo u fušu,

drugim riječima, bijah podstanar i ništa oko

toga nisam mogao. Za snimanja Sunčane strane

u studiju je bio neki krš od bubnjeva (što se

čuje), kao i jedno malo desetvatno pojačalce,

pa je moćni sastav radio samo s deset posto

snage u poredbi sa živim nastupima (zbog jednog

sobička bend nije mogao zajedno punom parom

zasvirati), nadalje, jedino pojačalo (moje)

u sastavu bješe riknulo još prije prvog albuma,

a budući se stalno sviralo (svako selo imade

dva pojačala i bubnjeve), do ljetne se turneje,

osamdeset prve, ništa od opreme nije steklo.

Drugo, Truli je bio upravo nojsgejtove kupio

(uređaje protiv šuma), pa je na meni pokuse

vršio, uništivši mi zvuk (stanjiv ga i izoštriv),

ktome usnimi me u kontrafazi (sem dvije pjesme

koje snimi Petko Kantardžijev, inače, izvrstan

snimatelj). Kad sam Trulom rekao: “Kako si mogao

napraviti kontrafazu,” on mi pokaza na pult i

zavapi: “Pogleč kolko tu ima dugmadi! Kaj da delam?

Da prdnem u njih?” I tako to konča. Na svom vokmenu

nisam mogao čuti kontrafazu, jer se to kuži

jedino pri mono sviranju. No Pločnici su uspjeli.

Međutim, i tog vokmena sam kupio tek poslije

završenog snimanja; i baš to mi je zadavalo

najveću teškoću za cijelo vrijeme mog boravka

u tim krajevima, naime, nijesam imao ni

prostora ni mogućnosti čuti o čemu se, zapravo,

tu radi. Živjeh bezmalo na ulici. Otud i ti

partizanski proboji; ktome je i fuš omiljen u

regiji, toliko da to prosto nije za vjerovati.

A Pločnici su uspjeli zato što Truli napokon

dođe k sebi, doduše, krš od bubnja je i dalje

postojao, ali obogaćen roto–tomovima,

dok ovamo bude odlična pedesetvatna Voksova

glava (tada smo već imali svoju opremu, ali

pred kraj se više nikom nije dalo zajebavati).

Ipak, najsmješnije od svega je (moramo shvatiti

da sam, osim prvog albuma, sve ostale albume

sredio na svoj poticaj – trošak se podrazumijeva,

jer i prvi album rezah u Njemačkoj od svog novca,

posudivši i vrativši tisuću maraka – koristeć

uspjeh i primoravajući Jugoton na objavu,

budući sam sprovodio kulturnu revoluciju)

da nevoljnog Škaricu (ča do tog času izda pet ploča

u deset mjeseci), premda mu pade sjekira u med,

tek Kao ti i ja otopli i na objavu albuma

privoli. Toliko je glazbeno i poslovno stručan

bio da je tek s Karanom zvijezde dosegnuo.

Otuda se medijski filistri zahvaljuju svima

i svakome, kao, na primjer, Kirki Banović, za ino

postojanje i plemenito poslanje. Kaže se da

svak po sebi svijet sudi, ili barem daje znanje

na ravnanje. Međutim, kad se pomiješaju visoko

i nisko, onda se klin klinom izbija, i opet smo

tamo đe smo, hoću reći, kako se oni samo dobro

furaju, pa to nije normalno. Jednom zgodom mi se

Sedak požali, osamdesetih, da za sviranje dobi

samo tristo maraka po pjesmi – ja ni centa, bejbi.

A ovamo Kirka Banović, gostujući u Rijeci,

ustvrdi da se na nju ljutim zato što nisam dobio

poglavlje u njezinoj bljuvotini (knjizi), premda me

razbacanog imade, i da je o meni nastojala

pisati samo dobro (i priznavši da je toga bilo).

Svejedno, kad se sluša (ili čita) ne samo nju, već

i, na primjer, Hrvoja Horvata (ča se žali da je

politički nekorektno viđeti u njemu Srboja

Srbića, unatoč tome što je uhvaćen s gaćama

na koljenima u lažima), ispada da bez Stidljive

ljubičice, Trobecovih krušnih peći, Smisla mašte

i još milion takvih genijalaca ne bi bilo

ni Novog vala, doduše, Srboje je nešto skromniji

(pošto ima električnu gitaru, pa naslućuje

odnos veličina ili pravo stanje stvari), ali

Kirka Banović skroz pređe na mi, bezmalo postade

Prva mama iz Afrike od koje poteknu sve rase

(na redaljci, dabome, jer kako bi moglo drukčije).

Ipak Banovićka ne sustaje. I dalje jezdi

pustinjskim krajolicima bivše Juge, te se

i na Raškim duhovnim svečanostima nađe

s Kronikom srećne prilike. Ovaj put uz Petra

Janjatovića kao sugovornika. Našlo se

dvoje mladih i se zemali. A početkom rujna

ima susret s Desetom gimnazijom. Zapravo,

na sceni bi se trebala zvat Boleslava, što je

ljupka skraćenica od bolesno lažljiva glava.

Ona je, u suštini, ciganka koja gata iz

kafinog taloga, a tako se i oblači, sve

u žarkim bojama, osobito kad posjećuje

Srbiju, kanda je dobro izučila duševnost

tih krajeva, ili je neko savjetuje što da

na se navlači, premda mislim da je tu drečavost

genetički naslijedila. Šteta što Perikla

više nema. Možda bi mu povjerovala, čuvši

kako babama ne pristoji mirisanje, vala!

Čerge pokraj nje idu, prazna duša tiho jeca,

ostala je samo prazna čaša – i dva propala

braka – srca koga slomi bol čemernog života.

Gatara, dakle, koja prodaje maglu guskama

u magli, kao što i zamrzivači nalaze

primjenu kod Eskima. Međutim, uklapa se u

sjajno ozračje bijelodugmetovskih propalih

balerina i kreštavih za pogrebe trubača.

zrasla si tulipan među ružama

hodala objema lijevim nogama

pritom se grinceka nerado odrekla

muži od zanata trgali ti vrata

bila si kak vrana među pajceki

vehni sad fijola a ne kao ranije

vlasi kak vrba tužno se rasule

A Kronika srećne prilike je toliko vjerno

opisana, koliko se i njene zrele usne,

debelim karminom našminkane, razlikuju od

blijedih i beskrvnih usana hude spodobe.

(Telegraf.rs/izvor: Youtube.com/@PETROVICPETAR/community/scribd.com/Azra Music)