Ekskluzivno za Telegraf rs: Kako se raspala originalna postava grupe Drugi način

Dragi čitaoci, vaš novinar, a samim tim i portal Telegraf rs, dobio je ekskluzivno pravo da objavi tekst koji će ići u nekoliko nastavaka pod naslovom "Drugi način story - istina", a koji je napisao i prosledio mi bubnjar i vođa tog benda Boris Turina Turko, a u cilju, kako sam kaže, pojašnjenja svih događaja koji su prethodili formiranju benda Drugi način, objavljivanju njihovog albuma prvenca i kasnijim dešavanjima koja su učinila da se originalna postava grupe rasformira.

Objavljivanje ovog teksta takođe su odobrili i Ismet Kurtović kompozitor, glavni vokal, gitarista i flautista, Željko Mikulčić bas gitarista i Halil Mekić Sos gitarista originalne postave grupe Drugi način, jer se po njihovom mišljenju istina, kako u raznim tekstovima tako i u pojedinim knjigama, godinama pogrešno interpretira. Ovih dana, na radost mnogih fanova, ponovo je na ploči reizdat prvi LP grupe Drugi način, pa je i to jedan od povoda da se podsetimo svih detalja u vezi nastanka ovog legendarnog albuma onako kako se svega seća Boris Turina Turko, uz odobrenje trojice članova benda.

Preporučujemo

DRUGI NAČIN STORY - ISTINA

(nastavak br. 5)

Kada sam u listopadu 1975. predložio CKDO-u (Centru za kulturnu djelatnost omladine), Mihanovićeva ulica u Zagrebu, naš bend, tj. album za nagradu "Sedam sekretara SKOJ-a", gotovo me Duško Ljuština poslao u zatvor, jer je Požgajec navodno dao intervju "Glasu Koncila". Mi smo tada već bili jako popularni, te kao uzor mladima, po Ljuštini, nismo se smjeli javno oglasiti u religioznim novinama, tj. ja sam kao vođa benda trebao spriječiti taj intervju o kojem, kao ni ostali članovi grupe, nisam imao pojma. Požgajec je time već tada, iskompleksiran Ismetovom muzičkom genijalnošću i snagom moje ličnosti, počeo potkopavati bend i pokazao tendenciju da ga on vodi i predstavlja, iako nikada nije organizirao nijedan nastup na TV-u, radiju, neku čagu, koncert, ili skladao bilo koji hit.

Od zatvora su me spasili Kemo i Mladen Iveković, tadašnji direktor CKDO-a, koji nisu dozvolili Ljuštini da me prijavi policiji, a nagradu "Sedam sekretara SKOJ-a" dobio je izvrsni ljubljanski bend Buldožer, za svoj super album "Pljuni istini u oči".

Međutim, tokom stalnih nastupa uživo, svima je postalo jasno ko je ko u našem bendu i da Požgajec osim nekoliko vokalnih i dvoglasa flauti, uz pjevanje stranog repertoara, "nije imal kaj delati na bini". Nekoliko pokušaja uvjeriti ga da si nabavi Hammond orgulje i samo harmonijama u podlozi obogati zvuk benda, kao na LP snimci "Lile su kiše", prošlo je bezuspješno zbog njegove škrtosti i ljenosti. Vjerojatno je očekivao da će mu i orgulje , kao flautu i mikrofon kupiti Mika i njegovi roditelji. Zato je stalno samo "čačkal" po potenciometrima razglasnog pojačala. To ga je još više iskompleksiralo, pa se na jesen 1976. godine dobrovoljno (!) prijavio u JNA, na odsluženje vojnog roka. I to bez da unaprijed obavijesti bend, uprkos super uspjesima i sve većoj popularnosti i uvažavanju benda tj. na vrhuncu slave, nakon zadnjih nastupa u originalnoj postavi u Trpnju i pogotovo nakon fantastične zadnje svirke u "Big Benu". Tu smo prvi i poslednji put izveli Sosovu i Ismetovu pjesmu "Izvor života", sa izvrsnim i senzibilnim dionicama dvije flaute i dvije gitare, a na moj tekst, namijenjen svim aktuelnim i budućim majkama, jer svaka je žena starija ili mlađa potencijalna majka, tj. izvor života. Nakon izvedbe te pjesme, koja je naravno završila Ismetovim visokim vokalom na "neutralni slog", u prepunom "Benu" nastao je totalni muk, sve dok discjockey "Big Bena" Milan Mlakar nije upitao prisutne:" Kaj ste se k'o i ja smrzli?" (a bio je rujan!) Tada se prolomio frenetični aplauz, najveći koji je bend ikada dobio u "Benu".

To je po mom mišljenju najbolja pjesma koju smo u to vrijeme napravili u originalnoj postavi.

Ipak Požgajec je i tu "kontrapunktiran". Kao dobrovoljac za JNA dobio je vrlo teški, naporni i strogi Titov ogledni Gardijski puk u Beogradu. Ismet i Sos nisu htjeli, niti su mogli bez gaža tj. primanja, skrštenih ruku godinu dana čekati da se Požgajec vrati iz vojske i najavili su odlazak iz benda i vlastitu karijeru, tj. pokušali su izdati svoju novu ploču za PGP RTB pod imenom"Drugi način 2". To je Požgajec u Beogradu doznao i "digao paniku", uz pismo Miki o suicidu. Mika to pismo još posjeduje! Ja sam tada već drugi put letio avionom u Beograd , ovaj put posjetiti Požgajca,"izvadio"ga iz kasarne podmitivši dežurne oficire štekama cigareta i flašama viskija, pa ga odveo na ručak u "Šumatovac", sve opet na račun Mikinih roditelja, te se prvi puta suočio i sa njegovim usmenim idejama o suicid. Pokazao mi je čak i neke prozore na zgradama kasarne sa kojih su se navodno bacili i ubili neki ročnici, pa izrazio i ideju da to i sam učini! Nikakvo moje tješenje i uvjeravanje da ćemo nastaviti sa radom benda kada se vrati iz vojske nije pomoglo, jer je on bio uvjeren da će se izgubiti ime benda u korist Ismeta i Sosa. Mika i ja nismo znali što da radimo, pa smo se kako bi spriječili najavljen Požgajčev suicid za pomoć i savjet obratili Mikinom šefu, gospodinu Pavlu Golemu. On je došao na ideju da potpišemo pristanak da se ime benda dade Požgajcu, ali to nije bilo moguće bez samovoljnog pristanka Ismeta i Sosa, odnosno svih četvero ostalih članova benda. Tu je gospodin Pavle Golem došao na ideju pa nam dao čisti papir formata A4 iz svoje pisaće mašine, presavinuo ga je dva puta i pokazao nam je gdje bi Ismet i Sos trebali potpisati autograme bilo kojim obožavateljicama benda kako bi sve bilo vjerodostojno. Jedne večeri Mika i ja na ulasku u "Big Ben" naišli smo na dvije curice, odnosno poslao nam ih je direktor "Bena" Zoki Sekulić, pa znajući da Ismet i Sos još tu zalaze zamolimo ih da kada se ova dvojica pojave zatraže njihove autograme tj. potpise na točno naznačeno mjesto. Cure su to uspješno obavile, a gospodin Golem je na pisaćoj mašini "ubacio"na prazan dio papira odricanje svih članova benda na vlasništvo imena u korist Branka Požgajca! To smo naknadno potpisali Mika i ja, a kako sam ja kao vođa benda imao i brojeve legitimacija svih članova gospodin Golem je radi vjerodostojnosti ispod štampanih imena i potpisa svih dodao i te osobne podatke. Mika i ja smo sa tako ispunjenim papirom otišli u Hrvatski patentni zavod u Radićevoj ulici u Zagrebu i prijavili ime benda na Požgajca iako smo bili ljuti na njega jer nas je iznevjerio. Pa makar je to sve bilo nepošteno, ali ni moja, ni Mikina ideja, ja sam ponovno, treći put, letio u Beograd odnijevši zagrebački patent Požgajcu u kasarnu. (MEA CULPA 3!) Jasno da sam mu objasnio, kako se trikom i prevarom došlo do Ismetovog i Sosovog potpisa, Požgajec je bez razmišljanja odmah otišao u beogradski, (jugoslavenski) Patentni zavod i prijavio ime benda na sebe, mada mu je bila jasna prevara, kao i činjenica da ako neko ima pravo na to ime, to smo mogli biti samo Ismet, kao autor muzike koja nas je proslavila i prvi vokalista, ili ja koji sam bio organizator svega, te potpisnik svih dokumenata i ugovora benda, za plesnjake, koncerte, te sa svim TV postajama i radio stanicama, pa i sa PGP RTB-om, a u tom trenutku sam još bio i vođa benda. Tu mi je tek postalo jasno (nažalost prekasno), kakvu sam grešku napravio.

Ipak, za nastup uz play back na Zagrebačkoj televiziji, povodom tzv. "Dana armije" 22. 12. 1976. opet sam ja letio u Beograd (četvrti put!) sa potvrdom TV- Zagreb, o emisiji, povodom tadašnjeg nacionalnog praznika, za koju sam ja potpisao ugovor i osigurao Požgajcu tri slobodna dana. Umjesto Ismeta i Sosa, uz play back su nastupili Požgajčevi susjedi iz Dubrave, dva od tri brata Abramović ("Abrakseri"). Nadalje da se vidi što smo sve dobrog i pozitivnog, uprkos svemu, Mika i ja uradili za Požgajca. Na staru godinu, 31. 12. 1976. mi smo avionom letili u Beograd ( ja već 5. put!) vodeći vojniku Požgajcu tadašnju djevojku, a današnju suprugu Gitu na doček Nove 1977. godine. Zbog velike gužve let je uslijedio tek u kasnim večernjim satima, tako da smo došavši u Beograd, uspjeli tek oko 23h u prvom beogradskom dragstoru, u podzemlju preko puta hotela "Moskva", kupiti jelo i piće za doček. A sam doček organizirali smo u beogradskom stanu našeg tada velikog fana i trpanjskog prijatelja Đorđa Lekovića Đoleta. Pridružio nam se i veliki fan i prijatelj benda Vasilij Grilanc iz Nove Gorice, koji je takođe u Begešu služio vojni rok!

Po Požgajčevom izlasku iz vojske, uprkos svemu negativnom Mika i ja pristali smo ipak ponovno nastupati s njim, jer su Ismet i Sos u međuvremenu izdali svoju LP ploču pod imenom"Svijet po kojem gazim" sa bendom Nepočin, budući da ime Drugi način nisu smjeli koristiti. Rad na materijalu, pod imenom "Spoznaja", prema knjizi akademika prof. Dr. Ivana Supeka, znanog hrvatskog fizičara, filozofa, sociologa, psihologa, književnika i rektora HAZU, započeo je originalni Drugi način krajem veljače i početkom ožujka 1976. god. na Sljemenu, iznad Zagreba, u planinarskom domu "Mirko Vanić", što sam naravno opet ja organizirao, jer je direktor doma bio suprug moje sestrične Dine, Josip Joža Puljko, a u tada već Požgajčev bend Drugi Način, umjesto Ismeta i Sosa došla su dva izvrsna solo gitarista - Branko Bogunović Pif i Nikola Gečević Koce.

Na probama smo zvučili jako dobro, što je dalo nadu da bi nekaj moglo biti. Odmah se Požgajec najavio kao šef i promijenio adresu benda sa moje Gajničke, na svoju adresu u Dubravi. Do kuda ide Požgajčeva ljenost, egoizam i zlobni prevarantski karakter (što znači da je i želju za suicidom odglumio, samo da bi postigao sebičan cilj), pokazao je i nagovorom te druge postave benda da se za "Jugoton" ponovno snimi pjesma "Prođe ovaj dan", kao singl ploču i siguran hit, što je i za njegovu pjesmu"Zadnji put"na drugoj strani tog singla, značilo dobru prođu. Zahvaljujući izvrsnom Pifovom uvodu na akustičnoj gitari, super zvuku i aranžmanu obje solo gitare i mojim novim izmjenama teksta singl je postao hit, a to je još i dan danas. Ipak, Jugoton je taj singl proglasio šundom!?

Foto: Ustupljene fotografije

Pa iako je Požgajec izbacio moju novu strofu: "Korake ću moliti sa zorom da ustanu i probude ljude u novome danu...", tako izmijenjen tekst dobio bi potpuno razumljivu formu, od početka do kraja, tj. potpunu logiku i kompletnost, ipak tako oskrnavljen tekst nije spriječio uspjeh singla, a uprkos dobrim svirkama benda uz izvanrednene gitariste , bilo je jasno da je sve to daleko od "duše", zvuka i filinga originalnog Drugog načina. To je Prvi primjetio Pif i najavio odlazak u zagrebački bend Obećanje proljeća, sa izvrsnim novim, mladim rock-jazz muzičarima. Taj predstojeći odlazak Pifa, uz totalno lijenog i neinventivnog Požgajca, uz nezadovoljstvo smjerom benda bez novih pjesama i snimaka, te nepostojanje "drugonačinskog duha", (bez Ismeta Kurtovića,"duše benda", ne može postojati nijedan bend pod imenom Drugi način"), dovelo je i mene do toga, da nakon od Požgajca provociranog konflikta na bini, prilikom zadnje svirke u "Forumu", u subotu 22. veljače 1979. napustim grupu. Nedugo zatim Požgajec je izbacio i Željka Mikulčića Miku, uvjerivši samog sebe da je on "Drugi način".

Izuzevši period u kojem je, ponovno uz Ismeta, 1982. god. izašao za "Suzy"album "Ponovno na putu," na kojem je opet iskakala i dominirala Ismetova pjesma "Piši mi", na predivan tekst njegovog brata Fikreta Fifija Kurtovića, znači da u 30 godina Požgajec nije iznjedrio niti jedan hit, niti iole u duhu Drugog načina prihvatljivu pjesmu, već je stvarao samo "ljigu" i " kuruzu". Međutim, daljnjim stalnim izmjenama članova sve je doveo na sramotno jadni nivo koji sa originalnim bendom, osim njega samoga, nema nijedne dodirne točke, već pljuje i sramoti sve ono dobro i lijepo što smo u originalnoj postavi postigli i predstavlljali. U nemogućnosti i neznanju bilo što komponirati, ili napisati suvisli tekst, došlo je do nove krađe, tj. Kruškine ( Željko Krušlin) pjesme "Divno je biti nekome nešto", ("Ovako kao noćas") i lažnog predstavljanja iste svima, pa i svojoj supruzi, kao vlastito djelo, koje je navodno komponirao i napisao tekst za nju, iako je i taj odličan aranžman uradio Halil Mekić Sos. Tako krade i preživljava već više od dvadeset godina, zahvaljujući nezakonitom izvođenju Ismetove muzike i mojih tekstova potpisujući na gažama sebe kao autora, što samo još više dokazuje nevjerojatno zlobni karakter te osobe. Vjerujem da je iz svega navedenog vidljivo da je Požgajec u originalnom Drugom načinu, bez obzira na to što je dobar vokalista i pjevao nevjerojatan dvoglas s Ismetom, ustvari bio "zadnja rupa na svirali", ali i glavni krivac za "raspad" originalnog benda. Ja naravno ne mogu ni dan danas oprostiti sebi da sam, kao do tada "čisti" pozitivac-poštenjak i sportski pedagog, sudjelovao u greškama, pogotovo 1 i 3 tj. vjerovao u onoga čija osobnost i karakter to nikako i ničime ne zaslužuju. Sve je to sramota kako za mene, bend pod imenom Drugi način, tako i za zagrebačku rock scenu. "Kruška" je odmah po izlasku Požgajčevog CD-a sa njemu ukradenom pjesmom, sudskim putem zabranio Požgajcu daljnje izvođenje te svoje kompozicije! Ismet i ja to nismo učinili iz obzira prema Požgajčevoj supruzi i djeci, te činjenici da je Požgajec bio Ismetov svadbeni kum, a kakav je zapravo čovjek pokazao je i nedolaskom na sprovod prerano i iznenada, preminule Ismetove supruge Goge. A ja sam došao autom iz Minhena, vozeći cijelu noć i odmah nakon sprovoda vratio sam se natrag u Minhen na trening. I mnogi drugi Gogini i Ismetovi prijatelji došli su iz daljine, a on nije mogao doći iz zagrebačke Dubrave do groblja na Mirogoju. Požgajec je, ako nije htio sresti kuma Ismeta, mene, Miku i Sosa, mogao doći i izraziti sućut barem Ismetovoj kćerki Leni i sinu Mirzi, jer i sam ima kćer i sina, pa bi trebao znati što djeci znači majka. No nije ni to učinio! O jasnom dogovoru Ismeta i Požgajca, nakon novog prekida njihove suradnje, 1990. godine sa početkom prokletog rata, da nijedan od njih više neće koristiti ime Drugi način, ne želim ja suditi jer više nisam bio prisutan niti u bendu, niti u muzici. Predposlijednji pokušaj nakon mog sedmogodišnjeg truda, iako sam živio u Njemačkoj, oko pomirbe originalne postave benda propao je odmah nakon izvrsne live svirke u "Tvornici"u TV emisiji "Za srce i dušu"2000. godine. Live snimke su na You Tube i zvuče jako dobro, iako Ismet i Požgajec nisu zajedno pjevali ni svirali flaute, Mika i Sos više od deset godina nisu svirali, a ja točno dvadeset jednu godinu nisam sjeo za bubnjeve! Prisutni stariji obožavaoci benda izjavili su da su se naježili čuvši uvodni interval flauti na "Lile su kiše". Požgajec u razgovoru nakon nastupa nije htio vratiti ime benda Ismetu, meni, Sosu i Miki (4/5 benda!), te je odbio svaku mogućnost daljnje suradnje sa nama. (Neki nikada ne odrastu!) Kada smo ipak, nekoliko godina kasnije 27. 06. 2003. na" Šalati" zajedno probali za nastup sa Ericom Burdonom i New Animals, njihov orguljaš pitao je čovjeka na mikseru, Željka Radočaja Hijenu: "Ko su ovi pa sviraju i pjevaju bolje od Beatlesa"? - a urednik TV emisije "Crno-bijelo u boji", gospodin Tonko Jović rekao nam je nakon probe da nas još nikada nije čuo tako dobro svirati i pjevati, iako je davno bio na niz naših live nastupa. (To je bio prvi put da je originalni bend imao na bini zvučnike-monitore i bio miksan, a ja sam prvi put imao mikrofon sa slušalicama - "madona".)

Foto: Ustupljene fotografije

Nažalost, zbog iznenadnog nevremena i čak desetak cm vode na betonskoj podlozi hokejskog terena na"Šalati" koncert je prekinut, tako da mi uopće nismo mogli nastupiti te večeri. Tu je propao poslednji pokušaj dogovora da se originalna postava pomiri i ponovo spoji! Šteta za jedan od najkonkretnijih rock bendova na ovim prostorima sedamdesetih godina!

Za vjerne obožavaoce i poštovaoce, neka mi na kraju bude dozvoljeno objaviti da smo Ismet i ja u periodu od 2000. godine do danas, napravili dvadesetak novih pjesama u duhu originalnog Drugog načina, a da li će i kada bar dio tog materijala pod imenom "U nadi"("In Spee"), izaći na nekom od nosača zvuka, nažalost ne ovisi od volje nas dvojice, već o zdravstvenom stanju Mike, Sosa, Ismeta i mene (Drugi način 1975.), te o financijama i eventualnim sponzorima. Oni koji su imali prilike čuti neke od tih pjesama tj. radne snimke na MC-kazetama, tvrde kao i ja, da je tu Ismet nadišao samoga sebe!

Lijepi pozdrav, svima koji su vjerovali i još uvijek vjeruju u "dušu" originalnog

Drugog načina, Ismeta Kurtovića.

(Kraj)

TURINA BORIS - TURKO, onaj koji je "udarao" po bubnjevima u originalnom Drugom načinu, gde sam imao čast i zadovoljstvo kao tekstopisac sudjelovati u realizaciji prvog konceptualnog LP albuma jedne rock grupe na ovim prostorima. Osim na LP-iju originalnog Drugog načina, surađivao sam i na popularnim singlicama Crvenih koralja: "Kad bih bio drvosječa" za koji sam napisao sasvim novi tekst, to nije prepjev, već je to pisano za mog velikog prijatelja Dragutina Šurbeka Šurbu, kojeg su stariji "pingićari", reprezentativci "Juge" (Željko Hrbud i Milan Štencl) nazvali "Drvosječa", jer je već kao klinac bio nevjerojatno čvrst i jak. Uostalom i originalni naslov "If I Were a Carpenter" znači - kad bih bio stolar-drvodjelac, a ne drvosječa. Tu su takođe za istu grupu i kompozicije: "U jutro", "Otac je rekao","Bez djevojke", pa "Dah tišine" Zlatnih akorda, što je prva pjesma sa ekološkom tematikom kod nas, a naravno i pjesme Drugog načina - "Prođe ovaj dan", "Dugi put", Zadnji put" i "Jugoslavija". Kao sportaš imao sam čast i zadovoljstvo nastupiti na Seniorskom svjetskom (1965. god.) i Omladinskom evropkom prvenstvu (1962. god.) u stolnom tenisu, a kao sportski pedagog- trener-couch, djelomično sudjelovati u razvoju pionirskih, omladinskih i seniorskih prvaka(inja) i vrhunskih igrača(ica) Evrope , Afrike, Azije, Jugoslavije, Austrije, te Njemačke u Olympyskom centru u Heidelbergu, Dueseldorfu i Frankfurtu, kao i raznim vrhunskim klubovima sa kojima sam surađivao. Učestvovao sam u osvajanju dvije titule prvakinja Cupa Evrope - ITTF Pokal Mladost ribomaterijal - Zagreb, Jugoslavija i FC Langweid-Langweid Njemačka, a to koliko mi je poznato nije do dan danas uspjelo nijednom kolegi muzičaru, ili sportašu na ovim prostorima.

Izvinjavam se na dužini trajanja ovog teksta, ali sve je to u cilju jedine i prave istine bilo neizbježno.

Bok, kaj u žargonu "zagrebačke šprehe" znači - moj naklon.

Turko.

(Telegraf.rs)