Ova reč iz pripovetke "Bogojavljenska noć" zadala je đacima glavobolju: A ni memovi nisu izostali

Najteže pitanje na današnjem testu iz srpskog jezika bilo je, tvrde đaci, značenje reči "krepka", prideva koji se u poslednje vreme, bez ikakvog opravdanja, sve manje koristi u svakodnevnom govoru. Memovi koji već stižu sa društvenih mreža pokazuju da je ovo reč kojom su mladi u Srbiji postali opsednuti.

Krepkost je, u suštini, snaga, jedrina, svežina... Reći da je neka osoba krepka znači da je oslobođena bolesti, napredna, jaka, ali čak i živahna, sveža, zdrava...

U ovom slučaju - snažna. Reč je izvučena iz pasusa jedne od najpoznatijih pripovedaka Svetozara Ćorovića, smeštene u maloj bosanskoj varoši pred kraj 19. veka, koju đaci u Srbiji čitaju i poručavaju u šestom razredu osnovne škole.

Dok su u isto vreme evropski pisci neretko pisali o smrti dece, Ćorović opisuje bolan, ali vrlo dirljiv trenutak u kome dete razmišlja o smrti najvoljnijeg bića, svoje majke. I moli se da ona ne nastupi.

"Čitavu kasabu obavio je gusti mrak i samo što u maloj, sirotinjskoj kućici, tamo na kraju mahale, još treperi slaba svjetlost. To je kratka svijeća lojanica, bori se sa smrću… Na poderanom dušeku leži bolesna žena. Blizu njezine glave je malo pendžere, kraj njega sjedi mršavi i blijedi sedmogodišnji mališa, pa zamišljeno gleda u nebo. Nalaktio se na kraj pendžera, podnimio se rukom, pa niti se miče niti govori.

– Majko boli li te puno? – Oh..boli… – Ne boj se sve će proći!

Po svemu nebu osule se zvijezde i kao da se smješkaju na njega. Jedna zvijezda zatreperi, poleti i iščeznu u noći, ostavivši za sobom svijetao trag…

– Sad će! – tiho prošapta.

On je mislio da će sada popadati još nekoliko zvijezda i tada će biti ono što upravo i čeka: da će se otvoriti nebesa. Baš jutros je razgovarao sa svojim drugovima u školi, te jedan reče da se uvijek o ponoći, uoči Bogojavljenja, otvore nebesa. I tad, šta god ko zaželi, neka zaište, pa će mu se ispuniti.

– Ja ću iskati zlatna konja!- reče jedno.

– Ja carske haljine! Samo je on šutio.

– A ti šta ćeš? – zapitaše ga.

Iskaću da mi ozdravi majka

– Ja… da mi ozdravi majka…

Već je smislio i rečenicu koju će reći. Ali mora brzo izgovoriti, pošto se nebo začas zatvori.

– Bože da mi ozdravi majka! – tako će reći.

– Majko! – zovnu je tiho. Još malo pa ćeš ozdraviti! A zatajio je kako će ozdraviti.

Htio je najprije da joj izmoli od boga zdravlje, pa tek ujutru, kad se probudi zdrava i vesela, da joj kaže kako je čekao otvaranje nebesa i kako je on Boga umolio. Ujedanput kao da nestade svijeh zvijezda s neba… pa nije to da su trepnule i iščezle, nego kao da ih je neko zaklonio mračnim čaršavom. Malo-pomalo osvijetli malu sobicu jače nego što je lojanica osvjetljavala, dok ujedanput strašno sinu. I blisne tolika svjetlost da malome čisto zaslijepi oči. “Otvorila se nebesa”, kao da mu sinu kroz glavu.

Ugleda majku kako se diže s dušeka

Glasno izgovori naučene riječi: – Bože, da mi ozdravi majka!

Kako to reče svijetlost nestade. A tog istog časa on lijepo ugleda majku kako se diže s dušeka i ide njemu da ga zagrli. Ona bijaše sada tako lijepa, krepka, zdrava, kakvu je on poznavao dok je bio vrlo mali. A ona ga pritiste na prsa i poče ljubiti, toplo ljubiti. Ti poljupci bijahu mu tako dragi, tako slatki! Čisto ne zna šta bi radio od prevelike sreće. Pa i on zagrli nju i poče joj vraćati još toplije i jos slađe.

Zora je osvanula kad se probudio.

Topli majčini poljupci

Još je na svojim obrazima osećao tople mamine poljupce. Stavio je ruke na obraze da ne bi nestala toplota, koja mu je grejala obraze. Pogledao je prvo u nebo, a zatim je lagano bojažljivo okrenuo glavu prema postelji svoje bolesne majke. Žmirkao je, stalno ponavljajući: “Bože, da mi ozdravi majka. “Kroz trepavice je pogledao u majku, na njenom licu je ugledao tiho i beskrajno blaženstvo, na usnama je bio blagi osmeh zadovoljstva, ali su oči bile zatvorene. Znao je da je to kraj, da mama neće ozdraviti!

Govorio je nebu i zahvalio Bogu što mu je majka otišla na neko bolje mesto, mesto gde nema bolesti ni gladi. Znao je da će majka biti uvek uz njega i da poljupci sa njegovog obraza nikada neće nestati."

Ko je bio

Svetozar Ćorović rodio se 28. maja 1875. godine u Mostaru i ubraja su u tri najbolja herecegovačka pisca ovog perioda, uz  Od 1887. godine objavljivao je radove u mnogim listovima i časopisima: "Golub", "Neven", "Bosanska vila", "Luča", "Otadžbina" i "Brankovo kolo". Bio je aktivan član mostarskog društva „Gusle“.

Za vreme aneksione krize 1908. izbegao je u Italiju. U Bosanski sabor za poslanika je bio izabran 1910. Po izbijanju rata 1914. je uhapšen, odveden u taoce, potom mobilisan i kao vojnik poslan u Mađarsku. Teško bolestan vratio se u Mostar 1917, gde je i umro dve godine kasnije od bolesti koju je dobio u austrijskim logorima i internacijama.

(D.D.S.)