Kako se pravoslavni Pilipenda sam prkosno odupro unijaćenju, u slavnoj pripovetki Sime Matavulja

Simo Matavulj. Foto: Wikimedia Commons/DIREKTOR

Pripovetka „Pilipenda“ od Sime Matavulja (1852—1908) ne spada u istu klasu u koju spadaju neka druga književna ostvarenja koja uobičajeno svakoga utorka predstavljamo u rubrici „Spasavamo zaborava bisere srpske kulturne baštine“. Za razliku od, recimo, „Himne Srba Muslimana“ od Osmana Đikića, koju smo preneli prošle nedelje, za razliku od priče o „Lunu, kralju ponoći“ autora Mitra Miloševića, za razliku od one dve pripovetke Svetozara Ćorovića od pre tri sedmice, za razliku od iluminacija iz „Miroslavljevog jevanđelja“, Vinaverovog eseja o kafanama i nepoznate kratke priče njegove majke Ruže — „Pilipenda“ je, budući deo programa u osnovnoj školi, daleko od zaboravljenog dela.

Preporučujemo

Naizgled, barem. Ali, da li je i stvarno tako? Ne možemo da se složimo s konvencionalnom mudrošću po tom pitanju. Ne radi se ovde samo o tome da je obrazovni sistem naše republike kolabirao, da je kapitulirao pred urlicima poluobrazovanog sveta, pred popularnim i milozvučnim neznanjem i neistinama, pred gubitkom nastavničkog i profesorskog autoriteta, nerealnim očekivanjima bahatih i nevaspitanih roditelja koji proizvode istu takvu decu, koja, zajedno sa očevima i majkama, misle da je petica njihovo neotuđivo pravo; čak i za ranije generacije, koje su se školovale kada je stanje u prosveti bilo kudikamo bolje nego što je danas, mada daleko od evropskog vrha, ova čuvena Matavuljeva pripovetka bila je kratkotrajna epizoda u pretrpanom školskom programu, epizoda koja je ostala negde u magli sećanja, u malom mozgu, kojoj se možda pamti ime, i retko kada nešto više od toga.

Može li se, stoga, pripovetka „Pilipenda“ svrstati u bilo koju drugu kategoriju sem u zaboravljene bisere naše kulture? Mislimo da ne može. Napisana i objavljena prvi put u mostarskom listu „Zora“ 1901., nakon čega je uvrštena u piščevu zbirku „S mora i s planine“, ona govori u teškom životu pravoslavnog seljaka u Petrovom polju u Dalmaciji sredinom 19. stoleća, kada je jedini izlaz iz teške situacije i gladi bio prelazak u „carsku veru“, tj. unijaćenje. Odigrava se u zimu 1843. u tada načisto pravoslavnom selu Kričke, kako stoji u izvornoj verziji, mada je ime sela kasnije prepravljeno u „K.“, verovatno da bi se priči dao univerzalni karakter.

Matavulj je dobro znao o čemu piše, budući da je rođen u Šibeniku, i da je u raznim delovima Dalmacije proveo bezmalo prve tri decenije svog života (manastir Krupa, zatim Zadar gde je završio učiteljsku školu, razna sela u kojima je predavao nakon toga), pre nego što je prešao u Crnu Goru, pa nakon kraćeg boravka u Milanu i Parizu, završio u Beogradu, u kojem je i preminuo, s tim što je u Crnoj Gori boravio još jednom kao učitelj prinčevima Danilu i Mirku. On je jedan od naših najvažnijih pisaca s kraja 19. i početka 20. veka, što je dokazao ne samo ovom i pripovetkom „Povareta“ (što znači „sirotica“ na čakavskom dijalektu), već i romanima „Bakonja fra Brne“ (1892) i „Uskok“ (1893), te, pored gorepomenute zbirke pripovedaka, i zbirkama kao što su „Sa Jadrana“ (1891), „Primorska obličja“ (1893), „Nemirne duše“ (1908), itd.

Pravoslavni manastir Krupa, pored istoimene reke, podno Velebita, kod Obrovca u Dalmaciji. Možda najstariji pravoslavni manastir u Hrvatskoj. Foto: Wikimedia Commons/Zrno

Pilipenda

(Iz Gornje Dalmacije)

Pilip Baklina spavaše, na ognjištu, obučen, pokriven haljkom, glavom okrenutom ka slabom plamenu, koji je liskao dno lonca, obješena o verige. Zapaljeno smrekovo korijenje davalo je više dima nego plamena; dim je plavio mračnu kućicu, dizao se pod slameni krov, pokušavajući da izađe kroz jedini otvor na krovu. Vjetar je suzbijao dim, te bi se lice Pilipovo namrštilo, a promolili se krupni, žućkasti zubi pod četkastim prosijedim brkovima. Kad bi vjetar utolio, dim bi ugrabio priliku da se izvuče, te se mogahu razabrati: u jednom uglu krevet, ispunjen slamom, ali sav raskliman; u drugom razboj i na njemu njekoliko haljina; prema vratima koš i nad njim naherena polica sa njekoliko komada posuđa; oko ognjišta još dva-tri lonca i toliko tronožnih stočića. I to bješe cijelo pokućanstvo!

U dvorištu domaćica, Jela Pilipova, sitna žena, ružna, posmatraše na pozitku dva bremenca smrekovih panjeva, pomiješanih sa njekoliko sitnih grabovih cjepanica, što su njih dvoje sa velikom mukom za dva dana nasjekli i prikupili po zabrežju, nad selom. Vjetar je landarao njenim zubunom i kosom bez povezače, a ona je namještala panjeve, kako će tovar izgledati veći.

U pregratku grizao je Kurjel, sitan, riđ, gotovo sijed magarac, tankih nogu, sama kost i koža. Nad njim, na tavancu, bješe složen tovar ječmene slame, njegova krma za cijelu zimu, a pred njim, na zemlji, bješe rukovijet slame, njegov jutrenji obrok, koji je on grizao lagano, gotovo slamku po slamku. Njegov blagi pogled bio je upravljen čas na domaćicu čas na pijevca i dvije kokoši, što prema njemu čučahu, gledajući ga žalostivo. Očevidno on ih je žalio, osobito veselu i lijelu Pirgu, te bi rado s njima podijelio svoju slamu, kad bi to za njih hrana bila.

Još dvadesetak takih kućica, pa onda desetak povećih, to je selo K. u gornjoj Dalmaciji. Selo se razasulo na jednom rubu ravnice, pod brežuljcima. Mala starinska pravoslavna crkva, sklonila se za najgušćom gomilom kuća, u sredini. A u začelju sela, odvojena, zidala se velika, gospodska zgrada, očevidno bogomolja, koja bi dolikovala kakvoj varošici, a ne najsiromašnijem selu Petrova Polja.

Unijatska crkva Pokrova Presvete Bogorodice u Kričkama oko 1910. godine, pored koje prolazi Pilipenda u istoimenoj pripovetki Sime Matavulja. Foto: Wikimedia Commons/Slobodna Dalmacija/Zrno

Jela uđe u kuću, tresnuvši vratima. U isti mah i vjetar huknu jače i plamen buknu i voda u loncu uzavri, te se Pilip trže, sjede i pogleda mutnim očima oko sebe. Kad ustade da se protegne, tada se tek vidje da je pravi Pilipenda, kako su ga seljani zvali, jer kad diže ruke povrh glave, umalo ne dohvati ševar na krovu! Bješe krakat, duga vrata i oble glave. Benevreci na njemu bjehu sama zakrpa, a njekada crvena kapa, od plijesni crna, natakla mu se do klepastih ušiju. Kad zijehnu, činilo se da će progutati lonac.

Jela izvadi iz koša i stavi pred muža zemljanu zdjelu, u kojoj bjehu oko dvije pregršti kukuruzova brašna, većma crna, nego žuta. Pilipenda uzdahnu, odmahnu glavom, pa zahvativ polovinu, sasu ga u vrelu vodu, pa mješajom provrti kašu. Jela odnese ostatak, a donese njekoliko zrna soli i spusti ih u lonac. Oboje stadoše gledati kako krklja kačamak, jedući ga očima. Najposlije Pilipenda skide lonac, izmiješa puru i izruči je u drvenu zdjelu. Pa iziđoše oboje pred kuću da se umiju.

Pošto se prekrstiše, počeše polako, oprezno žvatati, omjerajući nesvjesno, brzo i krišom jedno drugom zalogaje. Kad već bjehu pri kraju, Jela će:

— Jadna ti sam, što ću!? Nemam povezače! Kako ću sjutra na pričešće bez povezače?

Pilipenda slegnu ramenima, napi se vode, pa izađe iz kuće. Žena izađe za njim. te natovariše magarca. Onda oboje stadoše kao skamenjeni, posmatrajući tovar, magarca i kokoši. Ponjekad, trenutno, sukobili bi se njihovi prazni, tužni pogledi, ali bi ih brzo odvratili. Tako izgledahu kao dva kipa, koji oličavaju glad i nemoć! Najzad opet će žena, kao za sebe:

— Jadni ti smo, šta ćemo? Za ovo nećeš uzeti ni pet šestica, koliko treba za brašno, a ja gologlava ne mogu na pričešće, te će se reći da smo se i mi upisali!

Pilipenda pusti glas, koji je nalikovao na režanje ljuta psa, pa izbuljivši krvave oči na ženu, zapita kroz zube:

— A hoćeš li da se upišemo u tu... tu... vjeru?

— Sačuvaj Gospode! — reče Jela ustuknuvši i prekrstivši se.

Petrovo polje u gornjoj Dalmaciji kod Miočića, sela kod Drniša. Foto: Wikimedia Commons/ gorchfin/Vhorvat

Onda Pilipenda uđe u magareći pregradak i donese najbolju kokoš.

Jela, užasnuta, viknu:

— Ma zar Pirgu? Hoćeš da prodaš Pirgu?

Pilipenda samo reče: „E, ja!“ pa dohvata dugački štap i pođe za magarcem.

Put je vodio mimo novu crkvu. Pilipenda ču gdje ga njeko ozgo zovnu, ali pljunu put radnika, pa pohita dalje, preko njiva.

Kad stigoše na kolski put, Pilipenda se osvrte na planinu Dinaru, koja se bijeljaše od snijega: tužnim pogledom preleti cijelo Petrovo Polje, koje se crnjaše u suhomrazici; pogleda žalostivo na seoca što se nižu po rubovima i učini mu se da vidi kako po ravni leti ona strahovita utvara, koja već od četiri mjeseca davi narod.

To je bilo zimi godine 1843. Zbog neobično slabe ljetine, još s jeseni, zavlada glad po gornjoj Dalmaciji. Pred Božić malo koja kuća imađaše nješto žita, a zbog slabog saobraćala u ono vrijeme, žito je sporo dolazilo s mora u gradove, a bezdušni trgovci udariše prevelike cijene. Šumoviti i stočni krajevi pomagahu se kojekako, prodavajući drva, hraneći se bijelim smokom, koljući stoku, prodavajući je u bescijenje, ali golo Petrovo Polje, niti ima šuma, ni stoke! Kad se već desilo njekoliko smrtnih slučajeva od gladi, onda općina drniška, kojoj pripada Petrovo Polje, stade opravljati i graditi putove, plaćajući radnike kukuruzom. Snažan i vrijedan radnik, kao što bješe Pilipenda, mogaše zaraditi pola oke kukuruza na dan, a toliko bješe dosta za njih dvoje, jer već krajem ljeta otidoše im oba sina u Primorje, u najam. Ali nakon nekoliko nedjelja, općina prekide radove, a sreska vlast nabavi dosta žita i poče ga dijeliti narodu na dva načina: katolicima na poček (biva, da otplaćuju na obroke u novcu, nakon nove ljetine), pravoslavnima pak poče poklanjati kukuruz, pod pogodbom da svaki kućni starješina koji bude primao ishranu mora prijeći u unijatsku vjeru. Narod se smuti. Agitacija najviše poče u K., gdje ne bješe druge vjere sjem pravoslavne. Stari iznemogli pop nastojaše da orazumi svoju pastvu, ali baš znatnije seljake strah od gladi nagna da se pounijate. To učiniše kapitan, ađunto, čauš (seoski knez, zamjenik mu i raznosač službenih listova) i još sedam-osam domaćina. To se zvalo: „upisati se u carsku vjeru!“ Razumije se da je novovjercima bilo zabranjeno ulaziti u pravoslavnu crkvu...

„Božić u srbskoj kući“, ilustracija uz prateći tekst o našim običajima vezanim za ovaj hrišćanski praznik, koji je objavljen u „Beogradskim ilustrovanim novinama“ što ih je 1860-ih godina u Kneževini Srbiji izdao gospodin Milan Milovan. Foto: digitalna.nb.rs/Beogradske ilustrovane novine

Pilipenda je išao ka gradu za svojim starim Kurijelom, koji je nabadao tankim nožicama, sporo odmičući. Ali ga Pilipenda nijednom ne ošinu, niti ga je ikada tukao, jer mu žao bješe svoga staroga i odanoga pomagača u ratovanju za opstanak. Pilipenda požali i jadnu Pirgu, koja jednom zarakoli i zalepeta krilima, pokušavajući da se otme. On joj reče: „Ej, moja Pirgo, žao mi te, ali mi je žalije sebe! Oplakaće te Jela, lje!“

Dabome da je Pilipenda na svoj način pomalo i razmišljao o zlom udesu, koji snađe njega i ostale i da je vezivao na to njeka svoja kratka razlaganja. To mu se najviše vrzlo po mozgu kad bi tako za svojim magarcem išao u grad, a sve se naturivalo u obliku pitanja. Pitao je Pilipenda Boga:

— Bogo moj, zašto ti šalješ glad na ljude, kad je meni, jadnom težaku, žao i stoke kad gladuje!? I zašto baš šalješ bijedu na nas težake, koji te više slavimo nego Lacmani, siti i objesni!? Ali, opet, hvala ti, kad dade da smo mi najsiromašniji najtvrđi u vjeri, te volijemo dušu, nego trbuh!...

U njeko doba Pilipenda ču iza sebe tutanj koraka; uporedi se i pođe s njim Jovan Kljako. Bješe to živolazan starčić, koji je prije dvadeset i pet godina učestvovao u šibeničkoj buni protiv vladike Kraljevića, kad ono htjede da pounijati pravoslavne Dalmatince, a sad Kljako, pod starost, ipak prevjeri! Nazva Boga Pilipendi i dodade:

— A, jadan Pilipenda, smrznu li se?

— Valaj da hoću da se ukočanjim ovđe, nasred puta, ne bih zažalio!

— A jadan, a što ti... a što se ti ne bi upisao?

Pilipenda odvrati:

— Valaj, neću, pa sad crkao od gladi! A nećete dugo ni vi svi, pa da vam je car poklonio cijelo Petrovo Polje!

Ovako danas izgleda ruinirana unijatska crkva Pokrova Presvete Bogorodice u Kričkama, pored koje prolazi Pilipenda u istoimenoj pripovetki Sime Matavulja. Foto: Wikimedia Commons/Zrno

Kljaku i drugovima mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor; ipak se nasmija i poče izvijati:

— Ama, Pilipenda, bolan, orazumi se i čuj me! Ne učinismo ni mi to od bijesa, niti mislimo ostati u poganiji, nego... znaš... dokle izimimo, dokle opasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako!

Pilipenda pljunu.

— Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni dovijeka, ni dokle vam bude traga!

Kljako se namršti, te će oporo:

— Blejiš, Pilipenda, ali ćeš i ti biti unijat prije Uskrsa!

Pilipenda stade i viknu:

— Ja se uzdam u moga srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu! A ti...

Kljako ga prekide.

— Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!

— A, pasji sine, - viknu Pilipenda izmahnuvši štapinom... — čekaj da ti pritvrdim tu vjeru!

Ali Kljako pobježe.

Onda Pilipenda, izvan sebe od gnjeva, svom snagom udari Kurijela. Ovaj stade, okrete glavu i tužno pogleda gospodara, a Pilipenda se postidje, pa ga obuze žalost, te sjede na pervaz od ceste i zaplaka se!

(P. L.)