Skenderova poema o srpskoj majci s Kozare + najlepši sonet: Spasavamo zaborava bisere naše kulture

Na pitanje ko je zapravo, i čiji je, Skender Kulenović, nekada bi od Vardara do Trigrava te od Đerdapa pa do Jadrana dobili začuđeni pogled i odgovor: „Pa naš, čiji bi bio?“ ali danas na isto pitanje, sva je prilika, dobili bi, u najboljem slučaju, sleganje ramenima, a u najgorem kontrapitanje: „Ko je taj?“

Niko verovatno nije bolje objasnio odnos jugoslovenskih naroda prema (drugu ili gospodinu, kako vam više odgovara) Skenderu Kulenoviću, od Miljenka Jergovića, koji je u tekstu „Skender, pjesnik iz mrtve čitanke“ napisao da „vlasti nikojeg naroda ne znaju što bi s cijelim velikim pjesnikom, pa ga tranširaju prema apetitu i potrebi, kao govedo s mesarske kuke“.

Napisao je to Jergović nakon analize soneta „Nad mrtvom majkom svojom“, koju ćete pronaći kao drugu u ovom tekstu, ali nakon aluzije na sudbinu prve pesme koju ćemo preneti, čuvene „Stojanke majke Knežopoljke“, napisane 1942, koja je sve do sloma vlasti Saveza komunista bila u svakoj republici obavezno štivo koje se moralo učiti napamet, toliko da čak i Jergović duhovito naziva to doba „vrijeme školskoga terora Stojankom majkom“.

Bizaran odnos prema Kulenoviću nakon raspada Jugoslavije najbolje se ogleda u primeru koji Jergović navodi u istom tekstu.

Naime, u Prijedoru je 1992. promenjeno ime Ulice Skendera Kulenovića u Ulicu Stojanke majke Knežopoljke; „Fikcionalni je lik zamijenio pisca, mijenjajući tako i vlastitu prirodu i etičko utemeljenje. U ime virtualne Stojanke, koja je do neki dan bila živi spomen na sve srpske majke, čiji su sinovi stradali od ustaškoga noža, simbolički je likvidiran njezin pisac, a stvarno su likvidirane tisuće njegovih sunarodnjaka. Danas se ’Stojanka majka Knežopoljka’ više nigdje ne recitira. Jednima smeta što ju je napisao Bošnjak, drugima što opjeva Srpkinju“.

No, ko je Skender Kulenović? Ukratko, rodio se 2. septembra 1910. u Bosanskom Petrovcu, u Bosanskoj Krajini, u begovskoj porodici koja je osiromašila usled agrarne reforme nakon Prvog svetskog rata. U Travniku je, kod majčinih, iako musliman, završio Jezuitsku gimnaziju kao spoljni učenik (u trećem razredu objavio je prvu zbirku soneta „Ocvale primule“), a zatim išao na studije prava u Zagrebu, koje je napustio da bi postao novinar. Leta 1941, odmah po izbijanju ustanka, stupa u partizane, pa je nosilac Partizanske spomenice. Dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti postao je 1965, a devet godina docnije redovni član. Umro je u Beogradu 25. januara 1978, kao komunista i ubeđeni Jugosloven.

Iz perioda Narodnooslobodilačke borbe datiraju njegove poeme „Stojanka majka Knežopoljka“ (1942), „Pisma Jova Stanivuka“ (1942) i „Ševa“ (1943), a za njegovo pesništvo dr Jovan Deretić (ne taj Jovan Deretić) u „Kratkoj istoriji srpske književnosti“ kaže, da u njemu „gospodare dva suprotna oblika, sonet i poema, prvi stegnut, minijaturan, plod kontrolisane pesničke namere, drugi slobodan, otvoren, žanrovski hibridan, romantičarski izvoran“.

Od poema je najvažnija i najpoznatija svakako pomenuta „Stojanka majka Knežopoljka“, nastala kao svedočanstvo ustaških pokolja nad srpskim narodom na Kozari, koja je „jezički oblikovana po modelu narodne tužbalice. Ali ona je više poziv na osvetu, slavljenje slobode i života, nego jadikovka majke što je izgubila tri sina u neprijateljskoj ofanzivi. Vizija pobede izvire iz iskonske vere čoveka u obnoviteljsku snagu prirode, u neuništivost života. Raskošno obilje žive materije, plodnost njiva, snaga muških mišića i bujnost ženskih grudi, sve se to izlilo i u jezik poeme, svež, neiscrpan, kao izvor koji neprekidno ističe, a nikada ne gubi vodu.“

Sonet „Nad mrtvom majkom svojom“, koji ćete pronaći na kraju teksta, kao drugu pesmu u našem današnjem izboru, Jergović naziva najlepšim napisanim u dvadesetom veku na našim jezicima, koji će čak i izvežbano uho jedva prepoznati kao sonet. Sve one koje zanima dublja analiza, mogu je pronaći u pomenutom tekstu, a mi ćemo sada preći na stvar.

(Napomena, nažalost nužna, koju smo već napravili kada smo se bavili „Tifusarima“ Jura Kaštelana: Nekima će ovakav izbor bisera naše kulturne baštine biti neobičan, budući da je Skender Kulenović danas tehnički po nacionalnosti Bošnjak, iako član SANU, ali ono što je nastajalo u Jugoslaviji nikada ne sme biti posmatrano i tretirano isključivo uskonacionalno. Naprotiv, ono što je nastajalo tokom Jugoslavije, jugoslovenska je baština, i time baština svih nas, bez obzira šta smo, utoliko više što je Kulenović bio antinacionalistički nastrojeni Jugosloven. Tako da se ovde ne radi o prisvajanju tuđih velikana, već o potvrdi i njihove pojedinačne i naše kolektivne širine.)

STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

ZOVE NA OSVETU TRAŽEĆI SINOVE SRĐANA, MRĐANA I MLAĐENA ŠTO POGINUŠE U FAŠISTIČKOJ OFANZIVI

Svatri ste mi na sisi ćapćala — joj, blagodatno

sunce knešpoljsko! —

svetrojici povijala nožice sam rumene

u bijele povoje lanene,

svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ...

Joooj,

Srđane,

Mrđane,

Mlađene,

joj, tri goda u mom vijeku,

tri prvine u mom mlijeku,

tri saća teška,

silovita,

što ih utroba moja izvrca,

joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,

što procva ispod moga srca!

Joooj,

tri goda srpska u mom vijeku,

tri Obilića u mom mlijeku,

joj, Srđane-Đurđevdane,

joj, Mrđane-Mitrovdane,

joj, Mlađene-Ilindane:

Kozara izvila tri bora pod oblak,

Stojanka podigla tri sina pod barjak!

Joooj,

gdje ste,

Srđane,

Mrđane,

Mlađene,

Joooj,

gdje ste,

tri ilinske puške prve,

tri suze moje zadnje:

Hoće majka mrtve da vas izljubi

pa sedam ravnih redi

— što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi

nit ije

nit pije,

već petama krvavim

Kozarom, Prosarom

po lješevima čepa crvavim

ne bi li kojeg od vas poznala

žalosna majka Stojanka,

što vas je zimus pratila u akciju,

posvunoć cjelcem batrgala

i prugu trgala!

Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,

hoće majka da vas izljubi ledene:

Zasuči rukav, Srđane,

lako bi tebe majka poznala:

na lijevoj miški mladež — mrka kupina!

Zavrni, sine Mrđane,

zavrni mi desnu nogavicu:

tu ti je prvi kuršum probio

pod listom cjevanicu!

A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,

tebe bi majka ponajlakše poznala:

četiri očnjaka ostale zube prerasla,

ko u kurjaka!...

Joj, tri moje biljege od soja,

joj, tri ljute guje s prisoja

što vas majka junačkom snagom nasisa,

što vas buna kuršumskom šarom ispisa,

Joooj,

gdje ste?

Da l vas plaču

vode mlječaničke,

ili gračaničke,

ili moštaničke,

ili vas rastaču

bljuvci žutih crvi

po skotskim crnim rovovima,

na skotskim stozubim žicama

kraj dubičke ceste?

Ustajte, ustajte,

niz Knešpolje pogledajte:

Je li ovo jučeranje Knešpolje?

Je li ovo, djeco, pred jesen?

Gdje su bijele kosačke družine povijene?

Pod kojom kruškom uzrelom

čeka

kosce jarne, uganule

i žetelice preplanule

velika rumena pita

od prvog slobodnog žita

i velika zdjela kisela mlijeka?

A od Kozare, rano moja, pa do Save,

ljetina natisla iz slobode,

ko iz vode,

kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,

glavinjaju pšenice bremene,

šljive savke uplavile

od slačina,

pa se lijepo, od težina,

razglavile

ko steone krave:

Svud hljebno je i medno je i grozdno je

preko glave,

krckaju zemlje ko krcate košnice,

čekaju, rano moja, da se oznoje

orne muške mišice...

Al zalud, zalud čekaju!

Djeco moja

vi ćete Stojanki majci oprostiti

što će vas majka mrtve ražalostiti:

Oca su vam u zbjegu upeljali,

i na cesti dok su nam ga strijeljali,

zubima je stisno lulu družicu,

a strica vam Radoja

odveli su u žicu,

otjerali vamiliju i kum—Ilije,

i sve redom vamilije!...

Pusto leži Knešpolje,

obnemoglo, suro, jalovo.

I ko sipnja ga pritišće

sunčano olovo.

Sve je gluvo, bezuvo.

Ni ptice, ni pčele.

Samo u praznu sobu

ubasa samotno tele

pa glavom o zatvorena vrata tuče

i beuče,

ko u grobu...

Nije ovo, djeco, Knešpolje,

ovo je polje nevolje!

Ko li će ove godine kositi?

Ko li će djevojke prositi?

Ko li će rakije peći?

Ko li će slanine sjeći?

Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,

zar će se našom pogačom rumenom

— crvena kad nikne iz naših kostiju—

zar će se našom pogačom crvenom

nesiti nerasti slastiti?!

I zar će skotske laloke pogane

našim mrsom alapljivo mastiti?!

I zar će našom rakijom prvenom

salovita svoja ždrijela palucati?!

I zar će njihove šape čupave

što su se u našoj krvi kupale

nevjestama što su za vas pupale

proljetna njedra satrti?!

I, djeco moja, poslije naše samrti,

zar će im se sito—pjano štucati?!

Aj, ko će ove vukodlake zatrti?

Kozaro,

Kozaro,

Kozaro,

kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,

ko će okajati

moga Srđana,

moga Mrđana,

moga Mlađena? ...

Kozaro, seko zelena,

druga majko moga Mlađena,

s daleka li se vidiš

i dalje li se čuješ!

Vjerovat ne može majka Stojanka

da si ti opustjela

i da si nas napustila!...

Sa ceste preorane,

sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,

kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,

u mom srcu — ko u tvom gnijezdu —

jedno ptiče prokljuvava,

jedna vjera procvjetava:

Ti si moje sinove,

ti si, sele, svoje džinove

u pletenice zelene savila,

pa ćutiš nad Knešpoljem

i obrve teške sastavljaš

i u srcu,

ko u kotlu plamenom,

miješaš svetu osvetu!

Osvetu, seko, osvetu!

Okaj mi sina Srđana,

okaj mi sina Mrđana,

okaj mi sina Mlađena:

Kiše je željno sveto Ilinje,

a Knešpolje osvete presvete!

Sveti nas, seko Kozaro,

okaj nas smrtno, krvavo,

čuješ li jednu uku veliku

od one strane otkud sunce izlazi? ...

Nju mi je Mlađen često pominjo:

„Ako poginem, majko Stojanko,

mene će okajat pomajka Kozara,

mene će okajat pramajka Rusija,

neće, majko, dugo potrajat,

čuće se jedna uka velika!"

I ne vidim od rose očinje,

već samo čujem: uka počinje!

Uka, seko, uka velika

s daleke strane otkud sunce izlazi,

ko da planinom gude jugovi!

To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,

oblak vojske, vojska srdita:

Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,

što su ti mrčevnom kosom igrali

vječine vječina, —

u jedan tresak i rsak složila,

on ne bi bio toj uki velikoj

ni jeka jekina:

tolika, sele, vojska udara,

toliko srditih nasrće Srđana!

Tresak, seko, rsak do neba

s daleke strane otkud sunce izlazi:

Koliko ljutih te izrani kuršuma,

koliko ljutih me nahrani jadova,

toliko, sele, iz tog ršuma,

toliko mrgodnih namiče Mrđana!

Tresak i rsak zemlju premeću

pa sijevci, sejo, nebom prelijeću

od one strane otkud sunce izlazi:

Kada bi svaku suzu štočiju,

što majčinu,

što dječiju,

(i kraviju,

i ovčiju!)

po zbjegovima što poteče s očiju,

što poteče i u tebe uteče, —

sve suze kad bi na list zelen skapila

pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:

toliko, sejo, sijeva sijevaka,

toliko krilatih nalijeće Mlađena!...

O, nije, sejo, ovo rosa očinja,

dva Ilinja što oči moje opčinja,

već pred tom vojskom eno čovjeka,

za čelo svu je vojsku nadrasto

— a osrednjeg je uzrasta —

oči su mu — evanđelja stovjeka,

a Rusija — kosa mu grgurasta,

i sav trepti ko od pređe vilinje:

Ide tako, usred silna gromora,

— takav nam se prisniva na Ilinje —

i smiješi se, sve mu igra brk,

što bi se njime Mlađen šalio

da bi ga jednom vidjet volio

već. da je njegovo odavde do mora!

Čuješ li, sele Kozaro,

čuješ li uku veliku? ...

Razvijaj kose zelene,

seka te zaklinje Stojanka,

rasplići mrke pletenice,

puštaj nam džinove vilene,

nek skotskom krvi

oboje

tri naše vode ledene,

nek mrljinama skotskim,

za zrnate pšenice,

zemlju našu

pognoje!

Čuješ li, sele vesela,

čuješ tu uku veliku? ...

Gudi zemlja, zemlja vascijela:

Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,

širi jele,

zelena sele,

prosipaj čelične pčele

niz zemlju našu

na krvavu pašu!

Znaj:

Kad bi se utroba moja oplodila,

još bih tri Mlađena,

i tri bih Mrđana,

i tri bih Srđana

porodila,

i ljutom dojkom odojila,

i svatri tebi poklonila!

Stani mi stamena,

u dvije zmije uzvij obrve,

u ljut ugriz stegni vilice,

i iz svake žilice

srkni jeda mamena

pa ga uždi na ognjene nozdrve

u tri živa plamena,

u tri živa Mlađena,

u tri živa Mrđana,

u tri živa Srđana,

u ilinska tristaitri plamena,

cikni, sele, stoglavo,

stuci ih, seko, storuko

nek im nema ni traga ni znamena,

nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,

bunom pita Kozara pomajka,

vjerom hrani Rusija pramajka,

tri se majke ovdje sastaju:

Ko god nam došo da ambare izaspe,

i torove pune da nam razaspe,

i krcata da nam ulišta

pbsasne,

i da pogasne

ognjišta

— a loza mu od kletve ne pomrla —

djeca će mu zalud ovud skitati

i za kosti pitati,

jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,

i vršući krvlju liptala,

pa na koncu svoju samrt ovrhla:

ko krv danas, sutra med proliptati,

med i mlijeko djeci našoj do grla —

zemlja će nam u sunce prociktati!

Nad mrtvom majkom svojom

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda

ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu

nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,

i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,

da vidiš kako se ona sahranjivala u te,

da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima

kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere

taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,

i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,

stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.

Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

(P. L.)