„Tifusari“ su možda najsnažnija partizanska pesma: Čupamo od zaborava bisere naše kulturne baštine
Nekima će ovakav izbor bisera naše kulturne baštine biti neobičan, budući da smo do sada mahom birali „čisto“ srpske bisere, ali ono što je nastajalo u Jugoslaviji nikada ne sme biti uskonacionalno tretirano. Ono je baština svih nas
Juraj „Jure“ Kaštelan svojevrsni je vesnik i rođenja i smrti Jugoslavije. Ovaj značajni pesnik, Hrvat po narodnosti i Jugosloven po nacionalnosti, na svet je došao 18. decembra 1919, gotovo tačno godinu dana nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a sa sveta je zauvek otišao 24. februara 1990, oko godinu i po dana pre nego što će Hrvatska krenuti putem nezavisnosti; drugim rečima, Jure Kaštelan, preminuo u sedamdeset prvoj godini života, nikada nije imao drugu domovinu sem Jugoslavije, u ovom ili onom obliku, budući da je rođen tokom prve „pune“ jugoslovenske kalendarske godine a preminuo poslednje takve.
Bio je rodom iz Zakučca, kod Omiša, i skromnog seljačkog porekla. Gimnaziju je pohađao u Splitu, gde je i ušao u književne vode, bio i glavni urednik časopisa „Sjeme“, a školovanje je nastavio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je studirao istoriju južnoslovenske književnosti, uporednu književnost s teorijom književnosti, srpskohrvatski jezik sa staroslovenskim, narodnu istoriju, kao i francuski i ruski jezik.
U tom je periodu više puta hapšen zbog učestvovanja u antirežimskim demonstracijama, pisao je književne i kritičke radove u nizu listova, 1940. objavio i svoju prvu zbirku pesama, „Crveni konj“, koju je ilustrovao poznati slikar Edo Murtić, tada još uvek mladić, mada je režim čitavo izdanje zaplenio i uništio, pa je svega nekoliko originalnih primeraka „preteklo“; u to vreme bio je nadrealista, i pod snažnim uticajem srpskih pesnika Radeta Drainca i Oskara Daviča.
Tokom, ili neposredno nakon Aprilskog rata i proglašenja tzv. Nezavisne Države Hrvatske, Kaštelan napušta Zagreb i vraća se u rodni Zakučac, no ubrzo prelazi u Split, grad pod italijanskom okupacijom, gde se priključuje grupi komunističkih ilegalaca; početkom oktobra naredne godine odlazi u partizane, u čijim redovima će provesti ostatak rata. Diplomirao je 1949, i posvetio se pesništvu i književnom radu; njegove „Pjesme o mojoj zemlji“ jasno pokazuju uverenost u ideju socijalizma i jugoslovenskog zajedništva, kao i to da Tita doživljava kao personifikaciju slobode i pravde.
No Juraj Kaštelan nije robovao tome, bio je otvoren, u poznijim godinama otišao je u mitološke, simboličke i hermetičke vode, što se pesničkog stila tiče, mada jeste s vremena na vreme pisao i politički angažovanu poeziju; 1953. je rekao: „Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, a ne povoditi se. Kako savladati tradiciju? Svejedno je kako i kojim sredstvima. Nema pravila“.
Tokom druge polovine pedesetih bio je na Sorboni rektor srpskohrvatskog jezika, u Parizu se i oženio dramskom umetnicom Nadom Subotić, s kojom je dobio kćer Ladu, 1961. je postao vanredni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU danas ima hrvatski predznak), 1979. i redovni, bio je glavni urednik prevoda Biblije na savremeni srpskohrvatski, da bi se nakon penzionisanja 1980. povukao i živeo mirno i skromno do smrti. Sahranjen je u krugu porodice, dok komemoracija, koja je trebalo da se održi u Saboru, nije održana, navodno zato što nisu mogli da nađu govornika: stvari su već napredovale ka pravcu suprotnom od onoga za šta je Jure Kaštelan celoga života disao.
Međutim, verovatno da ništa njegovo nije snažnije od „Tifusara“, pesme koja govori o partizanskoj bespoštednoj borbi i žrtvi, uzvišenosti i te borbe i te žrtve, pesme koja nas na neshvatljiv način, dok je čitamo, baca na neku Neretvu ili Sutjesku, stavlja u kožu pripadnika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, pesme koja moćno tka atmosferu tog krvavog rata protiv fašizma, negde visoko u bosanskohercegovačkim vrletima; i prilično bi nas iznenadilo ako bismo saznali da reditelj Zdravko Šotra i scenarista Slobodan Stojanović, pre i tokom snimanja filma „Igmanski marš“, nisu čitali „Tifusare“, jer ovi stihovi nepogrešivo evociraju upravo prizore iz tog ostvarenja, kao što svedoče i o velikom uticaju Ivana Gorana Kovačića, kojeg je Kaštelan cenio i poštovao.
Nekima će ovakav izbor bisera naše kulturne baštine biti neobičan, budući da je Jure Kaštelan danas tehnički po nacionalnosti Hrvat, i budući da smo do sada birali „čisto srpske“ bisere, ako je moguće reći „čisto srpske“ bez neke „polu-naci“ konotacije, ali ono što je nastajalo u Jugoslaviji nikada ne sme biti posmatrano i tretirano isključivo uskonacionalno.
Naprotiv, ono što je nastajalo tokom Jugoslavije, jugoslovenska je baština, i time baština svih nas, bez obzira da li smo Srbi, Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Slovenci ili Bošnjaci; on jeste hrvatski pesnik a ne srpski, kao što je recimo Zoran Radmilović srpski glumac a ne hrvatski, ali su obojica bili proizvod jugoslovenskog miljea i ne mogu biti posmatrani van njega, utoliko više što su obojica bili antinacionalistički nastrojeni. Tako da se ovde ne radi o prisvajanju tuđih velikana, definitivno ne, već samo o potvrdi i njihove pojedinačne i naše kolektivne širine.
TIFUSARI
1.
Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Svaka
ide
svome
grobu.
Svaka ide svome grobu
ko izvori
svome
moru.
Svaka ide svome grobu.
2.
Hoće li ikad ovom stazom proći
nebo široko, oko puno sreće?
Da li će briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljeće?
Hoće li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute
ili će snjegovi u mrkloj tišini
zamesti riječi, tragove i pute?
3.
Vijavica. Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
— Ognja, ognja —
kosti vrište.
— Zvijezde, zvijezde —
oko ište.
Žvale mračne, večerat će
moje prste i možđane...
Vijavica. Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
— Ljudi mili, braćo, ljudi...
U tišini
gluvi korak
izmoreni.
Slušam riječi
u ognjici.
— Druže...
— Druže...
Rukom hvatam ladnu ruku.
Idem
nijem
u koloni.
4.
Ne zbori noć.
Tišina bez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.
Oj, Cetino, moje selo ravno
kud si ravno kad si vodoplavno
Ne zbori noć.
To majka ruke
nad mojim snom
nad svojim sinom
savija
i njena crna
crna
kosa
ko san
na mojem čelu
klija.
Ne zbori noć.
Za gorom
smrt
noževe kuje
i jama — mješina
nozdrve nadima:
požare
i vješala
bljuje.
Oj Cetino, moje selo ravno
Ne zbori noć.
bez jutra
i bez krila
još zadnju riječ
i zadnji pozdrav
smrt mi je
ostavila.
5.
Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,
otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste
sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.
Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?
U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.
U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.
Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.
Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
hoćeš li umirući živu ljubav dati
što prkosi smrti i čelik prelama?
Hoćeš li umirući živu ljubav dati
što u svakom srcu iznova se rađa,
hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?
Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,
prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda.
6.
Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.
Uz čelo druga moje čelo gori.
U požaru ludom kad se pamet mrači
osvetom još jačom, ljubav progovori.
Kolona ide. U groznici rastu
goleme šume suncem rascvjetane.
U mraku čujem žive razgovore,
Očima živih gledam nove dane.
Gledam jezera prozirna i mirna,
vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove riječi nikad nečuvene,
ljude u kraju znanom i dalekom.
Rođena zemljo, nisam te dočeko,
nego u gunju, ušljiv, sav od rana,
nemoćan, zguren, jedva korak vučem —
i zato si jače u me urezana.
Od čela do čela samo vatra gori.
Glad i oganj žedne usne pruža
za kapljom vode. Tmina oči steže,
i što smo bliže zori noć postaje duža.
Korak po korak. Smrt u jarak baci
čovjeka i konja. Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
i naši mrtvi još se jače bore.
(P. L.)
Video: Adam: Za 20 godina spasilačkog rada, nisam doživeo ovakvu intervenciju
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
Kiki
Svima vecna slava za borbu protiv okupatora i domacih izdajnika, Vi i Yuga vecno u mislima, srcu i dusi.
Podelite komentar
Mujo
Slava I hvala svim herojima Narodnooslobodilackog rata.
Podelite komentar
Vosa
Heroji. Prvo ljudi a posle Srbi, Hrvati... jednom recju Jugosloveni.
Podelite komentar