Njegov otac doneo je rendgen u Srbiju, a on je bio jedan od 1.300 kaplara i naših najvećih pisaca

Milutin Bojić (levo), Stanislav Vinaver (desno) Foto: Wikipedia

Pre 64 godine na ovaj dan umro je srpski pisac Stanislav Vinaver, jedan od najznačajnijih i najraznovrsnijih stvaralaca u novijoj srpskoj literaturi.

Preporučujemo

Njegovi roditelji Avram i Ruža bili su ugledni šabački Jevreji, lekar i pijanistkinja. Doktor Avram Vinaver doneo je iz Poljske u Srbiju prvi rendgenski aparat. Rat ga je dočekao u Valjevskoj bolnici, ispunjavajući svoju otadžbinsku dužnost. Zbog svedočenja o ratnim zločinima austrougarskih vojnika nad nevinim narodom, o kome je sačuvan i zapisnik od 17. novembra 1914, Austrijanci su ga zarobili i osudili na smrt, ali su ga Srbi oslobodili. Na Gevgeliji je postavljen na čelo rezervne bolnice. Umro je od malarije i sahranjen je sa srpskim vojnicima u zajedničkoj grobnici.

Stanislav, dostojan svog oca, 1914. godine učestvuje u formiranju čuvenog Skopskog đačkog bataljona ("1300 kaplara") i kreće u borbu, da bi sa majkom Ružom prešao albansku Golgotu i došao na Krf, gde objavljuje prvi deo speva "Nemanja". Zatim odlazi u Rusiju, gde skuplja južnoslovenske dobrovoljce za Solunski front i tu ga zatiče boljševička revolucija.

Studirao je matematiku i muziku u Parizu, na Sorboni, a između dva svetska rata je radio kao prevodilac i novinar. U Prvom svetskom ratu je učestvovao kao dobrovoljac u Srpskoj vojsci, okupaciju zemlje u Drugom svetskom ratu je proveo u nemačkom zarobljeništvu, kao rezervni oficir Kraljevine Jugoslavije.

Za vreme Drugog svetskog rata, hapsi ga Gestapo i odvodi u logor.

- U zarobljeništvu smo proveli oko četiri duge i teške godine, u gladi, šikanama i poniženju. Tolike patnje, fizičke i moralne, dale su svakome mogućnosti da se zamisli i nad njihovim značajem, a ne samo nad njihovim trajanjem. ….Videli smo vrhovni značaj slobode za svakog čoveka. Oduvek, sloboda je bila najveće blago. Ali samo zarobljenik zna to do kraja - napisao je kasnije on.

Od 1945. radio je u Beogradu kao profesionalni pisac i prevodilac. Nemiran, radoznao, dinamičan duh, muzički obdaren, bio je jedan od protagonista moderne srpske književnosti, istraživač i kreator slobodnijeg pesničkog izraza i književnog jezika.

MI SE ČUDNO RAZUMEMO

Mi se čudno razumemo

k'o dva bola, k'o dva vala

k'o dva mosta u otkrića:

ja te volim čudno, nemo,

ti si ona čudna mala,

mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice,

od vekova moje bile,

odgovor o kom se sanja.

Odgovor je tvoje lice

ti si slika one vile;

iz dečačkih nagađanja.

I stvari snovi, evo

polagano nadolaze

k'o da ide vreme tavno.

Svaki gest tvoj ja sam snev'o,

znam napamet tvoje fraze

svaku reč sam čuo davno.

OSTAVI

Ostavi, ostavi, makar svisnuo,

Sumnje bolećive teške pokornosti,

Preni se, preni — srce stisnuo,

Tragom potonulim gluhe sumornosti.

Dolaze, dolaze tamnim klepetom

Izvori pradrevni večne sanjarija.

Svet nam je, svet nam je stare igrarije

Zanesen vekovnim gluhim trepetom.

Čuješ li, vidiš li tajnih tokova

Gde se rasklapaju grdne bezdani —

Sanjaš li, slutiš li slatkih sokova

Strahovit lekovit zanos zvezdani.

U njegova dela ubrajaju se zbirke pesama "Mjeća", "Varoš zlih volšebnika", "Čuvari sveta", "Evropska noć", "Pantologija novije srpske pelengirike", "Najnovija pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike", proza "Priče koje su izgubile ravnotežu", "Godine poniženja i borbe, život u nemačkim ''oflazima''", "Ratni drugovi", "Šabac i njegove tradicije", eseji "Goč gori, jedna jugoslovenska simfonija", "Živi okviri", "Jezik naš nasušni", "Nadgramatika", "Zanosi i prkosi Laze Kostića", "Momčilo Nastasijević", "Gromobran svemira", "Nemačka u vrenju".

(Telegraf.rs)