Himzo Polovina i pesma u službi smirenja: Sećanje na doktora sevdaha

Ima mnogo Šantića u Himzi, ima mnogo Himze u sevdahu. Pored čuvene "Emine", snimio je Himzo još nekoliko pesama na Šantićeve stihove: "Što te nema" ili "Hasanagin sevdah", "Azra", "Gonđe ružo u zelenom sadu", "Laku noć"...

Preporučujemo

"Što te nema, što te nema...

Kad na mlado poljsko cvijeće

biser niže ponoć nijema,

kroz grudi mi želja lijeće

što te nema, što te nema.

Kad mi sanak pokoj dade

i duša se miru sprema

kroz srce se glasak krade

što te nema, što te nema.

Procvjetala svaka staza

ko što bješe divnih dana

po ružama i sad prska

bistra voda šadrvana

.Ispod rose zumbul gleda,

iz behara miris vije,

a za mene ko da cvilii

u bolu suze lije.

E, moj konjicu bijeli,

moje desno krilo,

gdje je doba ono,

gdje su dani oni

kad je srce puno

rahatluka bilo?

Znaš li čase one:

pozno sunce sije,

vrhovi munara kao vatra gore

a svuda iz bašča miris đula vije...

Mi se povraćamo iz lova, iz gore,

a ona na svojim demir pendžerima stoji,

ljepša i od večeri i sabah zore,

na me čeka, gleda i časove broji..."

(Narodna - Aleksa Šantić)

Himzo Polovina je rođen 1927. godine u Mostaru, tri godine posle Šantićeve smrti, u kvartu Donja Mahala. Svoja prva muzička saznanja stekao je još kao dete od svog veoma muzikalnog oca Mušana koji je svirao šargiju. Prve pesme je upio od poznatih pevača iz svog rodnog kraja, naročito od Sevde Katice koja je na vest o Emininoj smrti izustila stihove:

"Umro stari pjesnik, umrla Emina,

ostala je pusta bašča od jasmina.

Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,

pjesma o Emini nikad umret' neće."

Te stihove je Himzo dodao kao poslednju strofu na one legendarne Šantićeve i snimio na jednoj od svojih prvih ploča.

Posle Drugog svetskog rata Himzo prelazi u Sarajevo da studira medicinu i igra folklor. Svirao je violinu, pevao u studentskom kultutno-umetničkom društvu "Slobodan Princip Seljo". 1953. godine položio je audiciju na Radio Sarajevu i ušao u jato besmrtnih slavuja sevdaha. Postao je radio pevač i pored neartikulisanog izgovora glasa "r".

- Bila je zima, januar mesec. Dok sam čistio sneg sa grupom studenata, neko je doneo glas da je taj dan u deset sati audicija na Radio Sarajevu. To mi se svidelo na prvu, ko velim - bolje da pevanjem zaradim za džeparac nego da čistim sneg - pričao je legendarni Himzo.

- Tad se pevalo i snimalo uživo, nije bilo magnetofonskih traka. Bila je to srećna okolnost za mene, žiri je poverovao mojim emocijama i pored "šprehfelera". Iako nisam odgovarao kriteterijumima radija, dobio sam vrhunskog pedagoga Jozu Penavu. I tako, sve od tih prvih snimaka, mnogo više sam voleo da pevam uživo nego da snimam. Voleo sam se angažujem kroz pesmu i emotivno i intelektualno.

Večito gladan narodne baštine, Himzo je obilazio Jugu i sakupljao zapise izvornih pesama. Tako je u Kragujevcu, u jednoj kafani, čuo i zapisao pesmu Dragiše Nedovića "U lijepom starom gradu Višegradu" i snimio je 1958. godine na svojoj prvoj ploči. Tokom dvadesetogodišnje diskogragske karijere snimio je 20-ak singlova i šest albuma sa stotinama starih i novih sevdalinki: "Čudna jada od Mostara grada", "Vino piju age Sarajlije", "Oj, djevojko, điđo moja", "Tamburalo momče u tamburu", "Stade se cvijeće rosom kititi", "Kad ja pođoh na bembašu", "Mila majko, šalji me na vodu", "Prošetala Suljagina Fata", "Moj behare", "Kradem ti se u večeri", "Snijeg pade na behar na voće", "Zaplakala stara majka", "Čije je ono djevojče", "Na prijestolu sjedi sultan", "Ja zagrizoh šarenuku jabuku", "Djevojka je zelen bor sadila", "Jesi li čula dušo", "Nema ljepše cure od malene đule", "Telal viče po Hercegovini", "Oj, djevojko, Anadolko", Mehmed paša tri cara služio", "Okladi se momče i djevojče", "Magla pala od pola Saraj'va", "Pokraj kuće male", "Otvor vrata od hamama", "Volelo se dvoje mladih"...

Mnoge pesme iz opusa Himze Polovine dobile su popularizaciju u nekom novom ruhu. Goran Bregović je u filmu "Kuduz" promovisao pesmu "Žute dunje", zapravo pesmu "Volelo se dvoje mladih" koju je Himzo snimio početkom 60-ih u orijentalno-sevdalijskom ruhu uz ansambl Ratomira Petkovića.

- Mnogi bi da pevaju sevdah, ali današnji pevači nemaju doze u melizmima. U sevdalinci treba imati meru, kad se može i koliko se može ići sa ukrasima - govorio je Himzo.

Već posle prvih snimaka na pločama i na radiju bilo je jasno: bosanski sevdaj je dobio autentičnog tumača, pevača retkog senzibila, rafiniranog vibrata, neponovljivih orijentalnih ukrasa. Bilo je pevački potkovanijih i scenski atraktivnijih, bilo je i mnogo popularnijih od Himze Polovine. U stvari, Himzo i nije učestvovao u trci za estradnu popularnost. Uporedo je snimao pesme i lečio pacijente kao neuropsihijatar. Svojim pacijentima nikada nije prilazio samo kao lekar. Himzo im je bio prijatelj i zabavljač.

Ispod intelektualne fasade krio se vrcav duh, pravi šeret. Pacijentima je pričao viceve, često i svoje dosetke, pevao im pesme koje teše i leče dušu ili makar krate muke.

- Snimao sam i pevao pesme koje su rezultat našeg narodnog trajanja. Te pesme su za našeg čoveka melem na svaku ranu. To sam znao i pre nego što sam postao lekar.

Preminuo je sa pesmom na usnama, na koncertu u Plavu 5. avgusta 1986. u svojoj pedeset devetoj godini. Poslednja pesma koju je zapevao bila je upravo "Emina", i to posle nekoliko bisova. Tako je utihnuo sevdalija kratkog veka i večitih pesama, umetnik i intelektualac koji je svojim blagim pogledom i lelujavim glasom smirivao i najnemirnije ljude.

(Goran Milošević)