Zekerijah Đezić i njegov "Šimšir list": 20 godina od smrti pevačke i spikerske ikone Radio Sarajeva

"Razbolje se šimšir list" je mnogo više od onarođene pesme koja se peva više od pola veka. To je pesma koja zahteva sevdalijski način pevanja i posebnu kulturu slušanja. Ukratko, baš otmena pesma, a takav je i njen autor i prvi pevač - Zekerijah Đezić Đeza.

Preporučujemo

"Razbolje se šimšir list

pod pendžerom lijepe Magbule,

aman, razbolje se pa od tuge požuti.

Crnooka Magbulo,

do korijena sav sam ogrez'o,

aman, u suzama sevdah jada golemog.

Ne plač' više djevojko,

svaki momak može biti tvoj,

aman, ne plač' više već me zalij vodicom."

(Zekerijah Đezić)

- To je moja autobiografska pesma, taj "šimšir" sam ja. Mnogo pre nego što sam je snimio, preživeo sam je pod pendžerima jedne crnooke. Izgleda da se i moje kolege i moji slušaoci pronalaze u mom ašikovanju - pričao je Zekerijah Đezić.

- Kad je "šimšir" počeo da žuti u Sarajevu, iz mene je izletela pesma koja je proživljena u mojoj rodnoj Semberiji. I sama reč "Semberija" ima neku zanosnu dužinu i melodoju, opija me kad god je izgovorim.

Zekerijah Đezić Đeza rođen je 1937. godine u Janji. Semberijac poreklom, sevdalija svetonazorom, plenio je i glasom i stasom po mahalama i ispod pendžera lepih devojaka. Stasit, visok, crnomanjast, apolonski lep, zapevao je u Gradskom parku u Tuzli i postao lokalna zvezda.

- Zekerijah je prvi Tuzlak koji je snimio ploču i prvi Tuzlak koji je snimio novokomponovanu pesmu o Tuzlanki ("Tuzlanka se Sarajkama hvali"). Kad je snimio "Bosno moja lijepih planina" i "Razbolje se šimšir list" osvojio me za sva vremena - pričao je legendarni Nedžad Salković.

- Pamtim ga kao prefinjenog gospodina, retkog sevdaliju koji je maestralno pevao šlagere, romanse i napolitanske pesme. Zavoleo sam i njegov glas i njegov način pevanja. S

pikersku karijeru započeo je krajem 50-ih na Radio Tuzli, jednoj od najstarijih i najslušanijih lokanih radio stanica, pravom stecištu vrhunskih muzičara iz cele Juge. Nakon studija jugoslovenske književnosti i engleskog jezika, Zekerijah postaje spiker legendarnog Radio Sarajeva. Čim progovori Đeza, znalo se - to je Radio Sarajevo.

U Đezinom baršunastom baritonu bilo je i muzike i emocije. Iz Đezinog glasa izbijala je neka dobrota. Markantan i sugestivan, a istovremeno i suzdržan, odmeren, akcenatski i dikcijski savršen, proslavio je svojim glasom emisije "Sevdah putuje Evropom" i "Đerdan", a vodio je i legendarni Ilidžanski festival. Dešavalo se da na jednom festivalu bude i voditelj i takmičar.

Tokom dvadesetogišnje diskografske karijere (1964 - 1986) snimio je devetnaest singlova i četiri albuma sa biserima starog i novog sevdaha: "Razbolje se šimšir list", "Bosno moja lijepih planina", "Vojska stara ide da odmara", "Razbole se care Sulejmane", "Mujo od Doboja", "Kradem ti se u večeri", "Devojka sokolu zulum učinila", "Imam jednu želju", "Kad ja pođoh na Benbašu", "Da ja imam ata svog", "Aj, otkad sam sevdah svezo", "Koliko je širom svijeta", "Sjećaš li se sijeda moja", "Što si draga ostavila mene", "Očima ae Fata zaklinjaše", "Od Sarajki ljepših žena nema", "Splavar sa Drine", "Zumbul zvono", "Akšam pade", "Puknite strune", "Neka plaču crne oči", "Druže stari", "Imala je šesnaest ljeta"...

- Snimao sam ploče i emisije sa stotinama pevača iz bivše Juge. Bilo je i popularnijih i tehnički boljih pevača, ali Zekerijah je neponovljiv gospodin. Širio je neku odmerenost i smirenost u ovom našem stalno napetom i naelektrisanom poslu - kaže muzički mag Radoslav Graić.

1969. godine snimio je Đeza jednu od najslušanijih i najlepših vojničkih pesama "Vojska stara ide da odmara" i postao jedan od prvih sevdalija u pevačkom jatu Buce Jovanovića. Voleo je Buca i Saju I Zaima i Meha i Neđu i Nedžada, komponovao im pesme, svirao na pločama, a Đezu je naročito cenio zbog savršenog izgovora i dikcije. Bucina vojnička pesma u Đezinom izvođenju je mnogo više od uobičajene namenske pesme. Bucina melodija i Đezin glas dali su ovoj pesmi retko svečan i zvaničan ton, podigli je na nivo počasti i svete dužnosti prema vojsci.

Služio je Đeza i Bosni i sevdahu. Kad se zaratilo u Bosni, osato je u Sarajevu. Govorio je na početku belaja: "Ja sam umro na odloženo." Pao je u tešku depresiju, pokušao samoubistvo. Otišao je tiho, onako kako je i pevao, 17. oktobra 2002.

(Goran Milošević)