34 godine od smrti Buce Jovanovića: Sećanje na golubove koji dugo lete

"Poleti golube moj, odnesi pozdrav mojoj ljubljenoj,

kaži joj da je moj život tužan bez nje, kao što je tebi bez jata svoga.

Volim je golube moj, k'o oči svoje, kao život svoj,

kao bolan majsku zoru kad sviće novi dan, kao ti što voliš jato svoje.

Daleko usamljen sad ja uvek mislim na svoj rodni kraj,

i tužno provodim dane i duge noći i na dragu mislim kada ću joj doći.

Kaži joj golube moj da moja ljubav pripada samo njoj,

nek' čuva naše tajne i lepe uspomene, nek' poljubi tebe mesto mene."

(Buca Jovanović)

- 1965. godine sreo sam Bucu na nekom snimanju u Radio Nišu, koji je tada imao jedini studio za snimanje van Beograda. Pohvalio sam se Buci kako snimam neke duetske pesme sa Lepom Lukić i kako nam jako dobro ide. Buca mi je kao iz topa rekao: "Batali te duete, imam ja pesmu za taj tvoj markantan glas" - pričao je Gvozden Radičević u radio izdanju Muzičke apoteke.

- Pokazao mi je pesmu "Poleti golube moj", svidela mi se na prvu i zakazali smo snimanje. E, onda su usledile muke. Ja sam pevao poravno, radijski, onako kako se pevalo tih godina. Buca je hteo nešto više, govorio je da treba da pevam mazno i umiljato kao golub kad se udvara golubici. Mislio sam da me zeza, nekoliko puta sam prekidao snimanje. Kad smo snimili, shvatio sam da sam otpevao nešto sasvim drugačije u odnosu na sve dotadašnje pesme. Ni slutio nisam da će ta pesma toliko ulepšati život i meni i Buci, a bogami i milionima naših ljudi širom planete.

Pesma "Poleti golube moj" puštena je u etar sledećeg jutra na Radio Nišu. Krenuo je pravi gejzir u željama i čestitkama, predstavnik Jugotona Pavle Stanojević je namirisao hit i odmah objavio ploču. Rezultat - 350.000 prodatih ploča, apsolutni rekord u jugoslovenskoj diskografiji 60-ih.

- Na turneji u Bugarskoj iskoristio sam priliku da malo prošetam uoči nastupa. Onako umoran i zamišljen, nisam ni primetio da se jedan beli golub šepuri kraj mojih nogu. Malo zastadoh, golub poleti, a sa golubovim krilima zaleprša iz mog grla: "Poleti golube moj..." - govorio je legendarni Buca Jovanović (1931 - 1987).

- Nastavio sam šetnju i na sledećem raskršću sretoh belog "šepurana". Malo prošeta ispred mene pa odlete. Kao da mu je prijalo moje društvo, sretoh ga i treći put na ulazu u hotel. Kad sam završio kompletan tekst i melodiju, sišao sam ispred hotela da ga nagradim. Goluba više nije bilo, ostao je u mojoj pesmi.

"Goluba" i stotine drugih pesama svojom frulom je ukrasio Tihomr Paunović, solista prve postave čuvenog Bucinog ansambla.

Foto: Promo, Shutterstock

- Dobro se sećam kad je Buca podizao pare u banci na ime prodaje ploče sa pesmom "Poleti golube moj". Deset upakovanih paketa sa novčanicama činilo je jedan milion dinara, a Buca je podigao dvanaest miliona. Kad smo napunili pet punih aktovki, kad sam od Jugotona dobio tri zlatne ploče samo zato što sam potpisan na ploči kao solista na fruli, došao sam na ideju da formiram svoj orkestar - kaže Tihomir Paunović.

- Upoznao sam Bucu baš u godini kad je imao neki udes i ostao bez auta, a ja tek nabavio novu limuzinu. Dođem stidljivo do Beograda, a onda Buca seda za volan. Imao sam sreću da sviram frulu u prvoj postavi Bucinog ansambla. Bio je to najveći maher za narodnu muziku, Buca je znao mnogo više od svih nas. Kao što lekar specijalizira na nekoj prestižnoj klinici, tako sam i ja specijalizirao u ansamblu Buce Jovanovića.

Posle nezapamćenog uspeha sa pesmom "Poleti golube moj", usledila je prava navala stotina novih golubova u Bucino pevačko jato: Kvaka, Šaban, Vida, Marinko, Šeki, Gedža, Lepa, Raša, Dobrivoje, Milivoje, Kalezić, Cvele, Azemina, Silvana, Mirjana, Milena, Brole, Budža, Safet, Dževad, Nedžad, Meho, Mustafa...

Svaki Bucin pevač je kao golub iz njegove legendarne pesme: izlegao se u njegovom umetničkom krilu i odleteo u život makar sa jednom pesmom od koje je mogao lepo da živi: "Raširi ruke o majko stara", "Pođimo u krčmu staru", "Ako draga sretneš majku moju", "Oj bogati hladna reko", "Koliko sam nekada želeo", "Jovane, Jovo, jedini sine", "Oplakana ljubav", "Volim te lepa Jano", "Ljubav naša prođe kao varka", "Besane noći", "Sećaš li se draga mene", "Teško je biti veseo kad ti je srce tužno", "Od ljubavi do rastanka", "Danas majko ženiš svoga sina", "Ne žuri srećo", "U lutanju mladost prođe", "Volim te sve više", "Otiš'o si u svet zvog nje sine", "Vrati se ljubavi moja", "Zanela me svetla velikoga grada", "Momak veseljak", "Pruži ruku na rastanku", "Kako je lepo u mom kraju", "Da li još cvetaš rumena ružo", "Sad pati, ako, ako", "Devojka kraj reke", "Spomenar", "Živela je na kraju grada", "Ne kaži mi zbogom ni danas ni sutra", "Došli dani tugom rasplakani", "Ne zovi me u snovima", "Teku časi bola", "Verovah mu i što nisam smela", "Pšenica se povila u klasu", "Reci da l' te je moja tuga bolela", "Kad sunce zađe i zaspi naš mali sin", "Ostanimo prijatelji", "Ljubav se ljubavlju liječi", "Ruzmarine moj zeleni", "Žena sa očima plavim", "Zašto je tako moralo da bude", "Ljubavi nema više", "Povedi kolo Miloje", "Crno vino čudne moći", "Dva jarana", "Misli svako da je meni lako", "Dajte mi utjehu", "Kako si majko, kako si oče", "Stari kočijaš", "Nisi došla kada sam te zvao", "Bio sam pijanac", "Nikad joj oprostiti neću", "Grudi me bole, čežnja ih para", "Zvao sam te nekad sunce moje", "Zašto se ljubav za ljubav ne vraća", "Dok mogu očima da gledam"...

Oduševljavao je Buca svojom svirkom i Vuleta Jevtića, Vuku Šeherović, Velinku Grgurević i ostale znamenite radio pevače tog doba. Sa Bucom su snimali i Toma, Staniša, Vasilija, Usnija, pevači kojima ne leži taj Bucin lipovički sevdah.

- Hteo sam da snimim sa Bucom po svaku cenu. Neka je i stilski promašaj, samo nek je sa Bucom - govorio je Toma Zdravković.

- Niko na belom svetu nije lepše i slađe svirao harmoniku od Buce Jovanovića - ističe princ lakih nota Nedžad Salković.

I oni koji nisu snimali sa Bucom, voleli su da pevaju u kafani uz njegovu harmoniku, naročito u kultnom narodnjačkom sastajalištu "Novi Beograd" iznad Slavije.

- Volim da nastupam u kafani sa Bucom Jovanovićem. Harmonika u Bucinim rukama dobija dušu, pa dušu traži i od nas pevača - govorio je Vule Jevtić.

Budimir Buca Jovanović preminuo je 22. decembra 1987.

(Goran Milošević)