Vedrana Rudan: Beograd je opet glavni grad SFRJ

Hrvatska književnica Vedrana Rudan  boravila je prošle nedelje u Beogradu, gde je promovisala svoj novi roman "Kosturi okruga Medison". Ona se nedavno vratila u Hrvatsku, a na svom blogu prenela svoje impresije iz glavnog grada Srbije. Blog prenosimo u celosti:

Vratila sam se iz Beograda. Kako prepričati utiske? “Kosturi okruga Madison” i ja osvanuli smo u gotovo svim pisanim medijima, na svim značajnim TV ekranima.

Promociju knjige imala sam u Domu omladine u dvorani za koncerte. Kad sam u nju ušla osjetila sam istinsku jezu. Stotine praznih stolica, tko će na njih sjesti? Moj je izdavač pretjerao. Nisam ja Severina.

Nisam, pa ipak je dvorana bila dupkom puna, tražila se stolica više, mnogi su stajali. Hvalim se? Najiskrenije, čudim se. Ne znam što Srpkinje i Srbi u meni nalaze. Nisam lažno skromna, ali me svaki put njihova dobrodošlica tako tresne da doma kasnije danima moram liječiti aritmiju.

Jedan mi je gospodin donio apaurin, jedna gospođa ajkulovit “za jak imuni sistem, jača imunitet i otpornost organizma”, druga cvijeće, treća vinjak… S velikim sam užitkom potezala iz bočice dok sam odgovarala na pitanja iz publike i dva sata potpisivala knjige.

Baš sam bila sretna što me nitko nije pitao što mislim o njihovom novom predsjedniku i da li će se i kad pomiriti Srbi i Hrvati.

Razgovarali smo o seksu, ljubavi, preljubi, djeci, unucima, da li postoji ljubav poslije sedamdesete. Odlično sam se zabavljala i shvatila kako sam zapravo sretna. Radim posao koji volim, pišem knjige, i razgovaram s dragim ljudima.

Sve što sam planirala ostvarilo mi se. Kupila sam brdo knjiga, djeci kajmak, kilogram - trideset kuna, i maline, također kilogram trideset kuna, i tamnoljubičastu torbu zooloo na kojoj piše: “Hand made in serbia”.

I jela sam pohovane tikvice u Klubu književnika, porcija trideset kuna, pojela sam dvije. Saznala sam kako se pripremaju. Valjaju ih u kukuruznom brašnu i prže u fritezi, zato su tako hrskave.

U Beogradu je u subotu bilo plus trideset i pet tako da je bio pravi užitak sjediti na terasi Kluba okupan ledenom parom.

Večer prije bili smo u restoranu sa dvije žive muzike. Jedna na terasi druga u podrumu, gdje su neki Slovenci na sav glas pjevali kako je jesen u njima i kako sve miriše na nju.

Muškarci koji su sjedili bliže podrumskom prozoru iz koga su do nas stizali jauci zaljubljenih Slovenaca pokušavali su zatvoriti prozor, uzalud.

U sve je nas protiv naše volje ušla hrvatska jesen i svi smo morali osjećati kako sve miriše na nju. A nije mirisalo jer smo jeli palačinke sa orasima.

U hotelu sam naletjela na Riječanina, na sav mi je glas povjerio, smijući se, kako su on i njegovi pajdaši došli “pokoriti Srbiju ekonomski kad je već nismo mogli geografski…”

“Osvajači” nisu djelovali nimalo prijeteće dok su pasli oči na curicama koje su slavile maturu. Beograd je definitivno opet postao glavni grad Jugoslavije koju se tako ne smije zvati.

Pokojna zemlja se u Srbiji zove “Region”, u Hrvatskoj “Regija”, kako se zove na slovenskom nisam pitala one u koje je ušla jesen.

Stalno smo se vozili taksijem koji više nije jeftiniji nego zagrebački. Jedan nam je taksist ispričao da mnogi Beograđani žive u poluraspadnutom hotelu Slavija jer je u njemu jeftiniji život nego doma.

U Slaviji se svake subote održava “sajam antikviteta”. Pred tri sam godine tamo kupila “antikvitet” koji nikad nisam stavila oko vrata. Gospodin koji mi ga je prodao prepoznao je i mene i “antikvitet” i bez problema mi ga zamijenio za dva “antikviteta” od kojih zeleni, kad ga staviš pod lupu pokazuje da se duboko u njemu skrivaju rubini.

Naučila sam da se, kad od nekog odlaziš uvijek kaže “prijatno”, a na granici našim carinicima nikad ne smiješ reći da u bunkeru imaš pet kila kajmaka nego “samo osobnu prtljagu”. Srpskim carinicima, kad ulaziš, moraš reći da imaš samo “ličnu prtljagu”, a ne deset litara crnog vina za prijatelje i prijateljice.

Mi smo se zabunili, pa Srbima rekli da u autu imamo nešto “samo osobno”, Hrvatima “lično”, ali nismo imali problema. Očito, međusobno smo sve tolerantniji jer nas toliko toga veže.

I tamo je bijeda zapanjujuća, nesreća roditelja koji ne mogu djeci platiti školovanje užasna. Ni naši, ni njihovi mladi ljudi nikad neće živjeti poput ljudskih bića.

I njihovi i naši političari govore kako je ovo što živimo posljedica “svjetske krize”, a ne pljačke u organizaciji međunarodnog krupnog kapitala i hrvatskih i srpskih političara razbojnika.

Ma što mi sirotani mislili o tome rađa se nova Jugoslavija. Zemlja odrpanaca i nesretnika koji, boreći se za goli život, nemaju snage da je razore onom žestinom kojom su razorili pokojnicu.

Dok smo klali Jugoslaviju nismo znali da ćemo priklati sebe, a zemlja će ostati. Doduše, ova Jugoslavija više liči na koncentracijski logor nego na ono što nam je nekad svima bila domovina. Nema veze. Meni je u Beogradu bilo krasno.

Kad sam stigla doma i ušla u kuću osjetila sam tišinu koja mi baš i nije prijala. Otišla sam u vrt, u međuvremenu se jedan tikvin cvijet pretvorio u tikvu, grizem tu pohanu tikvu, uvaljala sam je u kukuruzno brašno, ali… Nije to to. Možda zato jer nemam fritezu?

(izvor: rudan.info)