Vojvoda kojim Hrvati dokazuju da je Bosna u srednjem veku bila hrvatska zemlja naložio izradu zbornika na ćirilici (FOTO)

Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bosanski velmoža, na minijaturi iz tzv. Hrvojevog misala 1404. godine. Foto: Wikimedia Commons/Zoupan/ookaboo.com

Hrvatinići su bili bosanska velikaška porodica koja je u srednjem veku vladala Donjim Krajima koji delom pokrivaju prostor današnje zapadne Republike Srpske, odnosno krajeve između Vrbasa na istoku, Une na zapadu i Save na severu.

Preporučujemo

Budući rođaci bribirskih knezova iz Kuće Šubić kojima i duguju svoj uspon u XII-XIII stoleću, i zbog njihovog prezimena (po utemeljitelju Hrvatinu), njihov etnički identitet (onakav kakav je bio u toj epohi, drugačiji nego danas) nije sporan. Hrvatinići su, najverovatnije, bili poreklom Hrvati.

Njihov najčuveniji izdanak svakako je bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, rođen u 1350. godine u Kotoru (ali ne u onom u Boki već gradu u srednjoj Bosni), koji se za života popeo visoko na lestvici moći, bivajući ban Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski. Naravno, i knez Donjih Kraja.

Čitav njegov životopis nije neophodan za suštinu ove priče, ali pomenimo to da je bio oportunista kao i većina južnoslovenskih velmoža u srednjem veku, pošto je upravo on doveo Osmanlije u Bosnu da bi mu pomogli da osvoji Veselu Stražu i da u svoju korist reši sukob sa ugarskim kraljem Žigmundom i delovima bosanske vlastele (pretio je tada povratkom na "jeres"). Dogodilo se to 1415. godine, a Hrvoje je umro u Jajcu već naredne.

Hvalov zbornik iz 1404. godine, izrađen na ćirilici po nalogu bosanskog velmože Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Foto: Wikimedia Commons/Mladifilozof

Deceniju ranije, 1404. godine, naložio je izradu rukopisa koji je danas poznat kao Hvalov zbornik i koji je papa Benedikt XIV sredinom XVIII veka poklonio biblioteci Univerziteta u Bolonji.

Reč je o rukopisu koji je na 353 strane napisao izvesni krstjanin Hval, sa gotičkim minijaturama izrađenim od strane dalmatinskih majstora, u kojem se nalazi delovi Biblije, verske himne, kratki teološki tekstovi, rasprave vizantijskih pisaca koji do tada nikada nisu prevođeni na Zapadu.

Pored toga, Hvalov zbornik je napisan na ćirilici (tačnije, bosanskoj ćirilici, koju su i sami srednjevekovni katolici na Zapadnom Balkanu nazivali "srpskim pismenima"). To, kao i njegov sadržaj i štokavski dijalekt, nedvosmisleno pokazuje verski i kulturni, a možda i etnički srpski milje, u kojem je Hrvoje Hrvatinić, premda po dalekom poreklu Hrvat, odrastao i živeo.

Čak je i nekoliko decenija ranije Tvrtko Kotromanić, kada je odlučio da se kruniše za kralja, učinio to u manastiru Mileševa u prisustvu moštiju Svetog Save, dodao sebi ime Stefan, što je bilo dinastičko vladarsko pred-ime svih Nemanjića, i konačno proglasio se za kralja Srba, Bosne, Primorja i Humske zemlje.

Stefan Tvrtko I Kotromanić, kralj Srbljem i Bosni. Foto: Wikipedia/Alenmahovic

Premda su raniji istraživači pokušavali da pronađu jeretički sadržaj u minijaturama Hvalovog zbornika, čini se da se stručnjaci polako kreću ka konsenzusu da ih u njemu nema.

Nema, zapravo, nikakvih dokaza da je Crkva bosanska bila bogumilska po karakteru; po svemu sudeći, u pitanju je bio odmetnuti ogranak Pravoslavne crkve koji se sticajem istorijskih i geografskih okolnosti razvijao organizacijski nezavisno od ostatka istočnog hrišćanstva i bez liturgijskog opštenja sa njim, ali uz korišćenje (recimo tako) srpskog jezika u bogosluženju.

Versko pripadništvo samog Hrvoja — budući da je bio ban hrvatski i herceg splitski, dakle, dva tvrda rimokatolička kraja — drugo je pitanje. Velika je verovatnoća da je morao da bude katolik, ali postoji mogućnost i da je njegovo katoličanstvo bilo nominalno. Uostalom, vratimo se na onu pretnju o povratku na jeres. Koju jeres? I konačno, kakav povratak? Da li je Hrvoje rođen kao bosanski pravoslavac?

(O. Š.)