Slavni hrvatski novinar se obračunao sa Tompsonom i "vatrenim" fudbalerima: Jake reči Borisa Dežulovića su hladan tuš svim domoljubima

Prošlo je nekoliko dana otkada je na Trgu u Zagrebu organizovan doček hrvatskih fudbalera koji su na Svetskom fudbalskom prvenstvu osvojili drugo mesto, a i dalje se ne smiruju strasti zbog toga što je pevač ustaških pesama Marko Perković Tompson bio sa njima na bini. Nakon brojnih kritika koje su stigle iz regiona, deo hrvatske javnosti, među kojima su i glumci, osudili su ovaj potez, a sada im se pridružio i jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca.

Oko 250 hiljada građana okupilo se na Trgu bana Jelačića, gde su uz baklje i pesmu slavili medalju. Međutim, spektakularni doček pao je u drugi plan kada se na sceni sa fudbalerima pojavio Marko Perković Tompson, ekstremno desničarski pevač, koji je poznat po svom koketiranju s ustaštvom.

Od ove Tompsonove pesme bi se svaki normalan čovek stideo: Hrvate zabavlja stihovima o dva ustaška zločinca i logorima smrti

Usledile su brojne kritike iz regiona, ali i iz Hrvatske. Nakon što su ovaj potez osudili i hrvatski glumci, oglasio se i Boris Dežulović, čuveni hrvatski pisac.

Njegovu kolumnu pod naslovom "Ko to tamo peva" prenosimo u celosti i u originalu, onako kako je napisana.

"Kad na poziv hrvatskog selektora Zlatka Dalića i kapetana Luke Modrića u autobus ulazi šlager-pevač, remake Šijanovog filma dalje se snima sam, sa sve čuvenim Kovačevićevim replikama, koje već gotovo četrdeset godina funkcioniraju kao narodne poslovice i ortopedska pomagala živog urbanog jezika.

Da je bilo pameti i talenta, kao što ih nije bilo – i kao što u nas nikad vele nije bilo ni talentirane pameti ni pametnog talenta – ceremonija dočeka hrvatskih reprezentativaca u Zagrebu bila bi povjerena nekom mnogo pametnijem, a svakako mnogo talentiranijem. Meni, recimo, na pamet – kad već nemam talenta – pada Slobodan Šijan.

VIDEO: Bez Tompsona i ustaštva: Hrvatska je pre 20 godina medalju slavila potpuno drugačije

I ovako je to, naime, ispao efektan remake Šijanova kultnog ‘Ko to tamo peva’, komedije apsurda koja je prije trideset osam godina, one godine kad je umro Najveći Sin Naših Naroda i Narodnosti, na sugestivan način anticipirala nadolazeću jugoslavensku tragediju, pa ostala snažnom umjetničkom alegorijom naše propasti. Najzad, i legendarni stari, crveni Mercedesov autobus O3500 firme ‘Krstić i sin’ ionako je već tu, u hangarima Jadran filma u zagrebačkoj Dubravi, gdje su ga restaurirali i pripremili za iznajmljivanje.

U Šijanovom ‘Ko to tamo peva’, po genijalnom tekstu Dušana Kovačevića, rasklimanim autobusom pod budnom paskom strogog PajeVujisića rečenog Krstića i u sigurnim rukama njegova sina Miška, putnici iz duboke unutrašnjosti voze se u glavni grad Srbije, taman da dočekaju njemačke avione i početak rata. U remakeu pak iz 2018. novi otvoreni autobus firme ‘Bandić i zet’, skraćeno ZET, svoje putnike prima pred blještavom zgradom novog zagrebačkog aerodroma duhovitog naziva Dr. Franjo Tuđman International Airport, odakle kreće na svoje nevjerojatno, petnaest kilometara i cijelih pet sati dugačko putovanje do centra grada.

Upadljiva je – i vi ste primijetili – alegorijska inverzija: dok se u originalu siromašan neki i nesretan svijet iz blatnjave provincije vozi u sjajni, veliki svjetski grad, dotle u novoj interpretaciji bogate, glamurozne nogometne zvijezde na povratku iz sjajnog velikog svijeta autobus vozi u samo srce blatnjave svjetske provincije. Pre dve godine moj Miško je za opkladu vozio dva kilometra vezanih očiju i nigde nije ogrebao autobus! kaže ponosni gazda Krstić, pa vezuje sinu oči i ovaj, stvarno, otvoreni autobus na crveno-bijele kvadratiće sljedećih pet sati vozi vezanih očiju, unazad, sve do četrdeset pete.

Kako scenarist rješava taj narativni rikverc? Kao vodiča u priču uvodi, naravno, šlager-pevača.

Tompson na dočeku sa Lukom Modrićem Printskrin: HRT 1

Kod Šijana, to je besmrtni Dragan Gaga Nikolić – koji tom antologijskom ulogom ispisuje posvetu svom nenadarenom pjevaču popularnih šlagera Džimiju Barki iz filma ‘Kad budem mrtav i beo’ – a u hrvatskom remakeu Marko Perković Thompson, popularni i bolno netalentovani šlager-pevač Džimi Varka. I dok je 1980. Gaga Nikolić kao Pevač u autobusu s društvenima talogom skica tužne provincijske ambicije koja sanja svjetla blještavoga bijelog svijeta, šlager-pevač Marko Perković u alegorijskoj je inverziji iz 2018. ovaploćenje društvenog taloga koji u autobusu s bjelosvjetskim zvijezdama sanja tužnu provincijsku pustoš iza sedam gora, iz koje zavijaju vile, vuci i hajduci.

VIDEO: Hrvati slave drugo mesto i horski uz Tompsona vređaju Srbe

Iz tog ključa, od toga mjesta, kad na poziv hrvatskog selektora Zlatka Dalića i kapetana Luke Modrića u autobus ulazi šlager-pevač – a upravljač u jednom trenutku zaista u svoje ruke uzima Miško Modrić – film se dalje snima sam, sa sve čuvenim Kovačevićevim replikama, koje već gotovo četrdeset godina funkcioniraju kao narodne poslovice i ortopedska pomagala živog urbanog jezika. I kad je Mateo Kovačić na bini zaurlao ‘Ajmo, pukni puško!’ pa poveo onaj imbecilni hit šlager-pevača, ‘Pukni puško, nek’ me nema, evo zore, ‘ko zna šta se sprema’, ja sam samo čekao da se odnekud pojavi dobri, stari Taško Načić, pa samouvjereno objasni kondukteru Paji: ‘Ne brinite, puška je zakočena.’

Jasno – znamo to i iz Šijanova filma i Čehovljeva dramaturškog kanona – puška nije bila zakočena, i opalila je na pozornici u trećem činu, kad je Miško Thompsona ravno iz autobusa gurnuo na binu pred sto hiljada ljudi, da zapjeva njegovu najdražu, ‘Geni kameni’. Da, ‘ko to tamo peva?’. Teško da bi i Dušan Kovačević bolje: kapetan reprezentacije osumnjičeni lažni svjedok i glavešine iz nogometnog saveza, predsjednik sitni lopov i izvršni direktor osuđeni kriminalac, zajedno s pjevačem utajivačem poreza pjevaju ‘Čvrsta ruka i poštenje, sveta voda i krštenje’.

Nakon čega ide ona Vujisićeva, svi je znate, ‘Ti meni moga Miška da nazivaš lažovom pred ovolikim svetom!?’

Još do sinoć, eto, idoli čije dresove kupuju klinci u Bangladešu, Surinamu i Haitiju, megazvijezde kojima se klanja cijeli parter na dodjeli Oscara, i kojima svjetski celebrityji posvećuju motivacijske poruke na Twitteru, a Neymar u svlačionici žica autograme, mladost rođena u sudačkoj nadoknadi socijalizma ili već duboko u samostalnoj Hrvatskoj, koja ne pamti ni Domovinski rat, a kamoli Jugoslaviju – ‘što su pačja govna jeli dok se ratovalo’, kako bi rekao Šijanov ponosni veteran Aleksa Simić – odjednom zajedno sa šlager-pevačem pjevaju ‘Loša bila četres’ peta, rasula nas preko svijeta’!

Loša bila 1945?!? Pa sunce li vam jebem balavo, rekao bi čiča Aleksa.

Navijači na Trgu Bana Jelačića Foto: AP/Tanjug

Realizirani i uspješni mladi ljudi koji svoj kruh sa sedam nula zarađuju diljem Zapadne Europe – od dvadeset tri hrvatska reprezentativca, samo dvojica igraju u HNL-u – kukaju i leleču kako ih je tragična 1945. rasula preko svijeta! U šokantnom raspletu ove komedije apsurda saznali smo tako da su Modrić i društvo te ‘loše četrdeset pete’ jedva izvukli žive glave na Bleiburgu, pa se ‘rasuli preko svijeta’, od Reala, Barcelone i Atletica preko Intera i Juventusa do Liverpoola i Eintrachta, da bi se onda, nikad ne zaboravivši svoje ‘gene kamene’, nakon pune sedamdeset tri godine autobusom ‘Krstića i sina’ vratili natrag u rodni kraj. Pa niz brčić onima što ovih dana zajebavaju francusku reprezentaciju svu od crnaca i mulata, pjevaju Thompsonov nacistički šlager: ‘Plave krvi, bijela lica, rađaju se nova dica.’

Nema u nas, niti je, rekoh, ikad vele bilo, ni talentirane pameti ni pametnog talenta. I dok se u Šijanovom originalu putnici iz blatnjave srpske provincije voze u Beograd taman da dočekaju njemačke avione i početak rata, u ovoj se urnebesnoj inverziji bogate zvijezde ravno s postolja svjetskih viceprvaka voze u blatnjavu provinciju, taman da dočekaju savezničke avione i kraj rata. Ljepše i snažnije alegorije naše propasti od putešestvija ZET-ova autobusa ‘Dalić i sin’, koje smo u realnom vremenu pratili na Hrvatskoj televiziji – sve od svjetskih naslovnica i breaking newsa preko aerodroma Dr. Franjo Tuđman do Jelačićeva trga, od 2018. preko 1991. do 1945. – nema niti će biti.

VIDEO: Hrvati u transu dočekuju "Vatrene"!

Poput originala, nema u to nikakve sumnje, i novi ‘Ko to tamo peva’ – ‘Povratak Jedvaja’, ‘Imperija uzvraća slobodni udarac’ ili kako se već zove – zauzet će svoje mjesto u leksikonu nacionalne opće kulture: legendarni ZET-ov crveno-bijeli otvoreni autobus, kojim su hrvatski reprezentativci pet sati tumarali zagrebačkim avenijama i donjogradskim vukojebinama, čekat će restauraciju u hangarima Jadran filma, a ljudi će i trideset-četrdeset godina kasnije ponavljati besmrtne replike svojih omiljenih junaka.

Citirat će se Milan Bandić kako poput Bate Stojkovića s tefterom i plajvazom stoji oslonjen na ogradu zakrčenog Mosta slobode, ‘Da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda’, i Dalićeva besmrtna ‘Vozi, Miško!’, i KolindaGrabar-Arnerić u zagrljaju s mokrim francuskim predsjednikom i Putinovo ‘I tata bi, sine’, i propali provincijski biznismen Tomo Horvatinčić, koji baš poput čiča Alekse uvrijeđeno viče na Izvršni odbor HNS-a, ‘Ko bre sirotinja? Jel ja?! Daj pet karata!’, i propali provincijski režiser Dolenčić, kad užasnut Thompsonovom pojavom na pozornici prijeti, ‘Dalje nećeš moći, oranje ne smeš da mi gaziš!’ i ‘Samo preko mene mrtvog!’, pa traži kabel mikrofona i viče svojim tehničarima ‘Buši, hahaha, buši!’

Ili pak ona ključna, divna Thompsonova: ‘Ti nemoj da vređaš, ja sam šlager-pevač!’

VIDEO: Hrvati se peli po krovovima zgrada da pozdrave "Vatrene"

(Telegraf.rs/portalnovosti.com)