Šta je dalmatinska štampa pisala posle Sarajevskog atentata: „Srpsko-hrvatsko jedinstvo je silno”

Nije lako kada decenijama radiš na izgradnji bratstva i jedinstva između dva naroda, i onda ti razularena nacionalistička gomila sav taj napor uništi za svega nekoliko pomahnitalih sati

Jedanaest dana posle Sarajevskog atentata, 26. juna 1914. godine po starom kalendaru (na današnji dan, 9. jula po novom), beogradski list „Straža”, „slobodoumni organ javnog mišljenja”, kako je sebe definisao, opširno se bavio „bečkim klevetama”, kako ih se naziva na prvoj strani.

Rat je bio blizu, iza ugla, ali još uvek daleko; mesec dana će proći između ubistva nadvojvode Franca Ferdinanda i austrougarske objave rata Kraljevini Srbiji, pa iz te perspektive, desetak dana nije malo.

Preporučujemo

Ali kuvalo se, iako se još uvek nije shvatala potpuna neizbežnost zakoračenja u bezumlje i ludilo, i pakao i klanicu. Bečka štampa optužuje, naša štampa i vlada ubedljivo i argumentovano demantuju da smo mi imali s tim ikakve veze, ili da smo ikada puštali da se na našem tlu „pribiraju anarhistički elementi”.

Uz to stoji i napomena da je ranije u pripremi bio zakon protiv anarhista, koji je ostao nerešen zbog raspuštanja skupštine, što je sve verovatno referenca na anarhističku i komunističku literaturu pronađenu kod Principa, „jugoslovenskog nacionaliste”, po njegovim rečima — onih aspekata njegove ličnosti koji se u današnjem srpskom nacionalističkom narativu zanemaruju.

Dalje se izražava zabrinutost jer će sve to „stvoriti zategnutost u odnosima dobrog susedstva između Srbije i Austro-Ugarske i otežati položaj Srba koji žive u susednoj monarhiji: poslednji događaji su to, u ostalom, dovoljno pokazali”: misli se na pogrome nad Srbima u Sarajevu i Zagrebu i drugde, koji su usledili posle atentata.

Četvrtinu prve strane zauzima ilustraciju crkvenog opela u Trstu, sa kovčezima ubijenog prestolonasledničkog para, njihovom decom i sestrom ubijene — „slika je vanredno lepa i veoma je dirljiva”. Nema nikakve naznake da su Princip i njegovi saborci tada uživali bilo kakve simpatije srpske javnosti, niti da se njihov čin slavio.

Na narednoj strani „Straža” donosi tekst sa podnaslovom „Srpsko-hrvatsko jedinstvo je silno, ono se ne da razrušiti”, koji je zapravo članak iz dalmatinske „Zastave” od 17. tog meseca (po starom kalendaru, dva dana posle atentata).

Uredništvo ga je dobilo „od jednog prijatelja i brata Hrvata”, a iz njega su čitaci mogli „najbolje videti kako pravi Hrvati (a ne pokršteni Jevreji), braća i prijatelji naši, misle o nami sada, kada širom Bosne i Hercegovine naš narod strada i proganja se zbog lažnog optuženja da je učasnik u sarajevskoj tragediji”.

Posle ovog nonšalantnog antisemitizma (koji navodno nikada nije postojao među Srbima), gde se aludira na jevrejsko poreklo Josipa Franka, osnivača Čiste stranke prava, i inače poznatog po svojoj srbofobiji, usledio je tekst članka. On glasi:

„Pred očima nam je sarajevska tragedija i epilog te tragedije: krvavi događaji u Bosni i Hercegovini proti naše jednokrvne braće Srba.

Naglašujemo: jednokrvne braće, jer mi nacionalni Hrvati i danas, kda se na braću našu Srpskog imena diže kuka i motika, batina i puška, otvaraju tamnice i grobovi — mi smo toliko nacionalno svjesni i jaki, da jasno, otvoreno i gromko izjavimo: Hrvati smo isto onako i onoliko kao i Srbi: mi smo Srbo-Hrvati.

Epilog Sarajevske tragedije zaslužuje komentar — i mi ga pišemo, jer shvaćamo prilike, i jer vidimo pogibelj momenta, mi ga pišemo žurno i trijezno u interesu naše svete nacionalne stvari.

Pero nam drhće, mutno nam je pred očima, vidimo pred sobom crnu sliku: vidimo zgradu Narodnog Jedinstva Hrvata i Srba, koju smo godinama i godinama, decenija i decenija gradili, zidali i utvrđivali, kako se drma i ruši .. Vidimo sve to i spopada nas groza, strah... Ali razbor je pobjedio strah: kod nas je uvjerenje jače od svega.

Ideja je po sredi, sveta ideja: Narodnog Jedinstva Srba i Hrvata i ona nam gura pero u ruke, — a mi se rado laćamo pera, da napišemo poruku Hrvatima i Muslimanima Bosne i Hercegovine i da im gromko uzviknemo:

— Ne tako braćo, na krivom ste putu. Naša braća Srbi nijesu krivi. Ne stavljajte ruke na brata svoga, ne ljevajte krv pravednika brata svoga, jer on nije kriv.

Djelo Čabrinovića i Principa je djelo pojedinaca, individua, za koje niti mogu da odgovaraju niti mogu da nose krivicu naša braća Srpskoga imena. Lučimo narod od pojedinaca, — lučimo Srpski Narod od Srbina Čabrinovića i od Srbina Principa.

Srbi nijesu krivi...

Čabrinović i Princip počiniše svoje djelo kao individue, pojedinci, — ali i ako ga počiniše kao Srbi, — cijeli Srpski Narod nije kriv.

Kada bi za sva djela pojedinaca činili odgovornim i okrivljavali narode, kojima ti pojedinci pripadaju, kuda bi nas to odvelo?! Što li bi morali zaključiti? Razmislimo se malo i pitajmo se: Može li se za dijelo Luke Jukića, Dojčića i Plamenčaka pozvati na odgovornost i baciti svu krivicu na Hrvato-Srpski Narod, zato što su Jukić, Dojčić i Plamenčak Hrvati. Mi već čujemo vaš odgovor: Ne!

Možemo li... ali čemu da nižemo primjere, kojih bi mogli nanizati na stotine i hiljade, kada bi uvjek u svima slučajevima odgovor bio: Ne, narod nije kriv za djela pojedinaca.

I kada bi po stoti i prvi put ili po hiljadasti i prvi put obnovili upit: Jesu li Srbi i jesu li Hrvati, jesu li Srbo-Hrvati odgovorni i krivi za djelo Čabrinovića i Principa, mi bi i na taj upit bez oklevanja, svesno, mirno i trijezno odgovorili: Ne! za djelo odgovaraju oni i samo oni što ga počiniše: Čabrinović i Princip, a ne mi Srbi, ni Hrvati ni Srbo-Hrvati.

Srbi, kao narod nijesu ni krivi ni odgovorni za sarajevsku tragediju, to dobro znade svaki pošteni Srbo-Hrvat, — to će utvrditi cijela poštena javnost, cijeli svijet. Ali zato se ipak sa stanovite strane baca cijela odgovornost i krivica na braću Srbe a prema tomu i na cijeli Srpsko-Hrvatski narod.

Jedan nemački list je dapače utvrdio i nazvao cijeli naš narod, narodom ubica kraljeva, protiv kojega treba željeznom rukom postupati.

Kuda sve to cilja mi predobro znamo; i zato mi Hrvati, kao braća, braća Srba odbijamo od naroda našega tu tešku i krvavu optužbu, uvredu i insinuaciju, te kažemo i po milioniti put: radi jednog čoveka ne krivite cijeli narod, jer ako ćemo tako, onda recimo: svi su narodi imali ubica kraljeva, pa su prema tome, i svi narodi kraljoubice.

Žalosni događaji u Bosni napunjaju nas žalošću, ali ne i strahom, jer su nam prilike u Bosni i Hercegovini dovoljno poznate. Uloga Turaka, Muslimana i franko-furtimaša nam je dobro poznata.

Oni ne samo da nikad nijesu doprineli ništa građi zgrade Narodnog Jedinstva Hrvata i Srba, već su uvijek nastajali i poduzimali sve moguće kako bi rušili sve ono, što je: narodno, Srpsko, Hrvatsko, Srbsko-Hrvatsko.

Mi sve to znamo, i tješimo se da je blizu dan, da će i naša Bosna i Hercegovina otvoriti oči i stupiti u kolo boraca za mir, slogu i jedinstvo jednokrvne braće Hrvata i Srba te prigrliti svetu ideju Narodnog Jedinstva.

Nadamo se da je blizu dan kada će Bosanski Hrvati okrenuti glavu i leđa frankofurtimašima i okupiti se oko poštenih narodnih predstavnika Hrvata zastupnika D-r Labrajića, D-r Petrovića, Dramanje i Jelovića.

Nadamo se da je blizu dan kada ćemo u našem kolu naći i Hrvata Bosne i Hercegovine zadojene idejom sloge i jedinstva jednokrvne braće Srba i Hrvata. Kada to bude, kada Bosanski i Hercegovački Hrvati budu nacionalno osvješteni, kada budu svjesni Hrvato-Srbi, onda nećemo više uzdisati, kako danas uzdišemo: ’Avaj Bosno sirotice kleta!’”

(Telegraf.rs)