Srbi mrze Hrvate, Hrvati mrze Srbe. Svi su veliki hrišćani, a ne znaju reči Svetog Petra iz Novog zaveta gde izgleda kao da priča o nama

Jedan od prelomnih trenutaka u istoriji Crkve odigrao se u Kesariji, gde je živeo izvesni rimski vojnik Kornilije, paganin po rođenju. Trenutak je preloman jer je hrišćanstvo tada istupilo iz jevrejskih okvira i krenulo da pokori svet

Neki Srbi i neki Hrvati se međusobno ne vole i žele sve najgore jedni drugima. Takvi Srbi govore da ih Hrvati većinom mrze, dok takvi Hrvati govore da Srbi većinom mrze njih. Za te Srbe su Hrvati listom zločinci, za te Hrvate su Srbi listom zločinci. I jedni i drugi peru svoj narod od svake odgovornosti i negiraju svoju mržnju, i jedni i drugi su netrpeljivi prema svakome, ma koliko nedužan bio, ko dolazi iz „pogrešnog“ naroda. U najboljem slučaju, kažu da sa „druge strane“ ima i dobrih, ali da su ipak većinom zlikovci, pa svakome sa te „druge strane“ prilaze kao neprijatelju.

Da ulazimo u merenje toga čiji su zločini veći nećemo i ne možemo, ali je interesantno to što su i ti Srbi i ti Hrvati obično samoproklamovani „veliki vernici“, što će reći veliki hrišćani, zbog čega bi možda bilo korisno da se nakratko podsetimo jednog događaja koji je opisan u Delima apostolskim, jednoj od glavnih knjiga Novog zaveta u kojoj je Sveti Luka opisao ključna zbivanja iz najranije istorije Crkve, neposredno nakon Vaskrsnuća.

Priča počinje u trenutku u kojem je Sveti Petar „u Jopi kod nekoga Simona kožara“, gde je ostao „mnogo dana“. Neposredno pre tog događaja, molitvom Bogu iz mrtvih je digao učenicu Tavitu, „što prevedeno znači Srna“, koja je živela u Jopi; „A Petar izgnavši sve napolje, kleče na koljena i pomoli se Bogu, i okrenuvši se tijelu reče: Tavito, ustani! A ona otvori oči svoje, i vidjevši Petra pridignu se i sjede“ (Dap. 9:40). Opet, neposredno je pre toga u Lidi blizu Jope sreo „čovjeka po imenu Eneja, koji već osam godina ležaše na odru, jer bješe uzet“; nakon molitve Bogu rekao mu je: „Eneje, iscjeljuje te Isus Hristos; ustani i prostri sam sebi! I odmah ustade.“ (Dap. 9:33-34)

Elem, dok je boravio u Jopi, Petru su stigli glasnici sa neobičnom molbom: zove ga izvesni Kornilije iz Kesarije, „kapetan čete koja se zvaše Italijanska“. U pitanju je dakle bio rimski legionar, paganin, kojem se desilo nešto fantastično.

„Vidje na javi u viđenju, oko devetoga časa dana, anđela Božijega gdje uđe k njemu i reče mu: Kornilije! A on, pogledavši na njega i uplašivši se, reče: Šta je, Gospode?“ (Dap. 10:3-4) Nakon toga mu anđeo daje instrukcije: da pošalje ljude u Jopu i dozove Simona prozvanoga Petra koji će mu kazati reči kojima će se spasiti i on i sav njegov dom.

Do tog trenutka, Hristova reč se širila samo među Jevrejima, dok propovedanje među mnogobošcima nije još bilo počelo, iako su apostoli neprestano imali na umu naredbu Isusovu da se jevanđelje treba da širi po celom svetu i svima. Jednostavno je odnos tvrdokornih Jevreja, bez obzira što su prihvatili Hrista, prema inovercima bio izrazito neprijateljski i to pitanje je bilo vrlo kontroverzno; apostoli su to nameravali, ali su morali da vode računa o pravom trenutku, zbog svojih sunarodnika.

Ono što je Petar potom uradio, bilo je skandalozno, iz ugla gledanja onih Jevreja koji još uvek nisu odbacili mojsijevski zakon, iako su prihvatili apostolske propovedi. Šta je Petar uradio? Otišao je Korniliju.

Ali pre toga, pre nego što su glasnici uopšte stigli, prvak apostola imao je viziju na krovu kožarevog doma, gde je izašao da se pomoli: „... naiđe na njega zanos, i vidje nebo otvoreno i sasud nekakav gdje silazi na njega, kao veliko platno zavezano na četiri kraja i spušta se na zemlju; u kome bijahu sve četvoronožne životinje na zemlji i zvjerinje i gmizavci i ptice nebeske. I dođe mu glas: Ustani, Petre, zakolji i jedi. A Petar reče: Nipošto, Gospode, jer nikad ne jedoh bilo šta pogano ili nečisto. I opet glas njemu po drugi put: Što je Bog očistio, ti ne pogani! I ovo bi triput, i sasud se opet uznese na nebo.“ (Dap. 10:10-15)

Petar je bio zbunjen, sve dok nisu stigli glasnici i rekli mu da je „Kornilije kapetan, čovjek pravedan i bogobojazan, na dobru glasu kod svega naroda judejskoga, primio zapovijest od anđela svetoga da te pozove u svoj dom i da čuje riječi od tebe“ (Dap. 10:22).

U Kesariji je Kornilije okupio rodbinu i prijatelje, i po Petrovom dolasku pao mu pred noge da se pokloni. „A Petar ga podiže govoreći: Ustani, i ja sam samo čovjek. I s njim razgovarajući uđe, i nađe mnoge koji se bijahu sabrali. I reče im: Vi znate kako je zabranjeno čovjeku Judejcu družiti se ili dolaziti inoplemeniku; ali meni Bog pokaza da ni jednoga čovjeka ne treba zvati poganim ili nečistim.“ (Dap. 10:25-28).

Nakon što je kapetan objasnio i ispričao sve ono što se desilo četiri dana ranije, odigralo se ono što smo imali na umu sve ovo vreme: „A Petar otvorivši usta reče: Zaista vidim da Bog ne gleda ko je ko, nego je u svakom narodu mio njemu onaj koji ga se boji i tvori pravdu. Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju.“ (Dap. 10:34-36)

Pošto im je objasnio sve ono što se desilo prilikom dolaska, boravka i odlaska Isusa Hrista, Petar ih je krstio i napravio presedan koji je posle morao da brani pred sunarodnicima koji su gunđali ali ništa nisu mogli da urade (jer ne samo što je Petar bio apostol, on je bio prvi među apostolima).

To krštenje i njihovo primanje Svetog Duha, po Novom se zavetu odigralo ovako: „Dok Petar još govoraše ove riječi, siđe Duh Sveti na sve koji slušahu riječ. I zadiviše se vjerni iz obrezanja koji dođoše s Petrom, da se i na neznabošce izlio dar Duha Svetoga. Jer ih slušahu gdje govore jezike i veličaju Boga. Tada odgovori Petar: Zar može ko zabraniti vodu da se ne krste ovi koji primiše Duha Svetoga kao i mi? I zapovjedi im da se krste u ime Isusa Hrista. Tada ga moliše da ostane kod njih nekoliko dana.“ (Dap. 10:44-48)

Kad malo bolje razmislimo, ceo ovaj događaj primenjiv je na naš slučaj. Premda čovek ne mora da bude hrišćanin, kao što malopre rekosmo, i srpski i hrvatski nacionalisti generalno ističu svoju religiju, koja im služi kao štit za sve ono što misle, govore i rade. I to uprkos tome što je nemoguće biti hrišćanin, i nacionalista i šovinista.

A ovde se ne radi o nekom pukom tumačenju jednog odlomka iz Novog zaveta, već o duhu čitave te knjige. Pritom ni taj odlomak ne ostavlja mnogo prostora za tumačenje: „Zaista vidim da Bog ne gleda ko je ko, nego je u svakom narodu mio njemu onaj koji ga se boji i tvori pravdu“.

VIDEO: Hrvatska obeležava "Oluju", dan kojim veliča silovanje, klanje i progon Srba

(P. L. / Izvor: „Sveto pismo: Novi zavjet Gospoda našeg Isusa Hrista“, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd 2003)