Bugare bi trebalo da pitamo gde je ukradeni pribor kralja Petra koji okupatorska štampa pominje januara 1916. godine

Naša javnost nije upoznata sa postojanjem umetnički izrađenog srebrnog pribora za ručavanje koji je nakon propasti Kraljevine Srbije krajem 1915. godine dopao bugarskih šaka. Iskreno, nismo mi ni znali dok nismo slučajno i pukom srećom nabasali na sporednu vest u ondašnjim okupatorskim novinama

Katastrofa koja je zadesila Kraljevinu Srbiju krajem 1915. godine — kada smo se, posle godinu i po dana odolevanja Austrougarskoj imperiji, slomili nakon što se na našem ratištu u borbe uključilo i Nemačko carstvo a Bugarska nas napala sa boka i presekla odstupnicu ka Solunu — samo je delimično negirana našom konačnom pobedom u Velikom ratu.

Preporučujemo

Delimično zato, što nam je pola zemlje bilo razrušeno, pola stanovništva pomrlo, a kulturno blago razgrabljeno, izgubljeno ili uništeno. Šabac nikada više nije postao ono što je bio pre dušmanskog granatiranja, da navedemo samo taj jedan primer, a koliko je tek starih knjiga i dokumenata, vrednih arhiva i predmeta nestalo u paklenom vihoru — praktično je nemoguće reći.

Mi ni ne znamo šta smo sve izgubili, ne zato što tada nismo znali šta sve imamo, već zato što se u onom haosu kada je goli opstanak naroda i države bio doveden u pitanje, niko nije brinuo o „sitnicama“. Te „sitnice“ — koje moramo staviti pod znake navoda jer je život satkan od sitnica a mi kao nacija moramo početi o njima da vodimo mnogo više računa — ponekad su zbilja stvari zbog kojih samo slegnemo ramenima i opsujemo, ali često su predmeti za kojima istinski žalimo, kada za njihov gubitak saznamo.

Ima tako „sitnica“ o kojima nikada ništa niste čuli, o kojima nema reči, „sitnica“ koje su izgubljene i zaboravljene. Evo šta je o takvoj jednoj „sitnici“ napisao dopisnik bugarskih „Vojnih izvestija“ a preneo austrougarski okupatorski list „Beogradske novine“ na dan 20. januara 1916. godine u svom 9. broju.

M. Iv. Arnautov, pomenuti dopisnik, veli ovako: „Život u Prizrenu uzeo je svoj redovni tok. Pijaca opet radi, i skoro se i ne primjećuje, da su još nedavno bile oko Prizrena i u Prizrenu krvave borbe. Meni je bilo naređeno od vojnih vlasti, da popišem sve objekte, koje su Srbi pokvarili prilikom svog povlačenja ili ostavili pri svom bjegstvu.

Prije svega smo našli jedaći pribor Petra Karađorđevića, nađen u jednom podrumu. Ovaj jedaći pribor je umjetnički izrađen, najvećim djelom od srebra, i vrijedi više od 100.000 franaka. Sve je to bilo smješteno u sanducima i ostavljeno u podrumu bogoslovije. Nesrećni Srbi mislili su na taj način to da sklone od neprijatelja. Ali ova nada je bila uzaludna, jer se oni nikada više vratiti neće. Danas te stvari, koje su nekada pripadale srpskome dvoru, svojina su bugarske države.

Naš prvi rad poslije ovoga bio je, da ispitamo biblioteku bogoslovije u Prizrenu. Biblioteka, u kojoj ima oko 4.000 knjiga, smještena je na gornjem spratu škole, i najveći dio knjiga je lijepo povezan. Sve bolje knjige, koje je bilo vrijedno sačuvati, oko 3.300 na broju, bile su već smještene u sanduke. Ovi su pak sanduci bili zajedno sa sanducima, u kojima je bila smještena arhiva srpskog ministarstva spoljnih poslova. Na sanducima, gdje je bila smještena arhiva, piše: ’da se spali u slučaju odstupanja’, ali Srbi su tako brzo odstupili, da nijesu stigli to ni da spale.“

Iz ovoga saznajemo da smo i mi sami ponešto uništavali, barem arhivsku građu, da ne bi pala u šake dušmanima, i to je vredno saznanje. Nema razloga da sumnjamo u istinitost reči gospodina Arnautova. Druga stvar koju saznajemo jeste, da se mi „nikada više vratiti nećemo“. E, pa dragi gospodine Arnautov, mi smo vratili u velikom stilu, ali pribor kralja Petra I nikada nije.

I da slučajno nismo iskopali podatak koji smo vam sada izneli, da pukom srećom i nasumice nismo naleteli na ovu sporednu vest u jednom od mnogih brojeva okupatorskih „Beogradskih novina“, naša javnost verovatno nikada ne bi ni čula da je postojao pribor za ručavanje Čika Pere, umetnički izrađen i ogromne vrednosti. Pitanje je da li naša šira stručna javnost zna i da je postojao: premda to svakako nije merilo jer naučna građa kod nas nije u potpunosti digitalizovana, o tome na internetu nismo uspeli da pronađemo ni slovo. Što se knjiga koje pominje g. Arnautov tiče, ne znamo ništa o njihovoj sudbini: može biti da su ostavljene u prizrenskoj Bogosloviji, može biti da su otuđene i odnete u Bugarsku: zna SPC.

U svakom slučaju, neprijateljstava sa Bugarima bilo je dosta za sva vremena, i nikada ih više ne treba obnavljati. Naše dve zemlje i naša dva naroda danas imaju dobre, prijateljske odnose, i to treba negovati i dalje razvijati. Samim tim bi vraćanje tog pribora, ako i oni sami znaju gde je sada, bio lep i simboličan čin. A voleli bismo kada bi nas naša stručna javnost demantovala, kada bi se ispostavilo da oni, ne samo znaju za ovo srpsku kulturnu baštinu, nego da je ona čak i vraćena nakon rata.

VIDEO: Šta bi bilo da Srbi nisu rekli NE Hitleru?

(P. L.)