Kako je austrijski car Franja Josif u „Manifestu mojim narodima“ opravdao rat protiv Srbije i na nas svalio svu krivicu za početak svetske klanice

Pretpostavljamo da je na kraju krajeva Fridrih Niče bio potpuno u pravu kada je rekao da su „upravo činjenice te koje ne postoje, samo interpretacije“, te da sve zavisi od ugla gledanja na stvari. Moguće je da je austrougarski car i kralj zbilja čvrsto verovao u ono što je objavio, da je bio ubeđen u valjanost svoje perspektive

Hitac koji je o Vidovdanu 1914. godine na sarajevskoj ulici iz svog pištolja uputio mladić po imenu Gavrilo Princip, ka grudima čoveka po imenu Franc Ferdinand, pokrenuo je točak zbivanja koji su narednih meseci i godina progutali svet, a tokom narednog stoleća isti iz korena izmenili. Mladić nije odgovoran za svetsku klanicu koju je njegov hitac proizveo, odgovorni su oni koji su želeli da taj hitac iskoriste za sopstvene ciljeve i interese.

Preporučujemo

Odgovorni su bili u Beču i Berlinu, i dok su ovi potonji prevođeni Fon Moltkeom Mlađim po svaku cenu želeli obračun sa Ruskom imperijom za koji su verovali da hvataju poslednji voz nakon čega će usled ubrzanog razvoja Rusija postati nepobediva, ovi prvi želeli su prodor na Jugoistok i pripojenje malenog srpskog kraljevstva koje im je već zadalo previše glavobolja svojim samoafirmativnim i samouverenim postojanjem te ekspanzionističkim težnjama njegove elite.

Ali ipak sve, bukvalno sve, zavisi od perspektive. To je naša perspektiva, naš ugao gledanja na čitavo to zamešateljstvo, u i oko izbijanja Prvog svetskog rata. Postoje brojne druge perspektive, a ništa nije tako zabavno i zanimljivo kao sagledavanje sveta i prošlosti iz ugla neprijatelja, stavljanje u njegovu kožu, obuvanje njegovih cipela, nošenje njegove košulje. To širi vidike, a ništa nije važnije na ovom svetu od širenja vidika.

Pulski nedeljnik „Naša sloga“, koji je u ono vreme izlazio u najvećem istarskom gradu, tada delu Austrougarske monarhije, objavio je u svom 30. broju od 6. avgusta 1914, devet dana nakon objave rata Kraljevini Srbiji, objavio je, dakle, carski i kraljevski manifest Franje Josifa, ili Franca Jozefa ako više volite tako.

Tekst pod naslovom „Rat sa Srbijom.“, sa pod naslovom „Carsko pismo austrijskim narodima.“ i uvodnom rečenicom „Čim je proglašeno ratno stanje sa Srbijom Njegovo Cesaro-Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo blagoizvoljelo je izdati ovo Previšnje ručno pismo i manifest“, prenosimo u integralnoj verziji sa upravo ondašnjim hrvatskim pravopisom (neka vas ne zbunjuje što car i kralj lične i prisvojne zamenice piše velikim slovom, recimo „Mi“ i „Moje“, nekada su to sve vladarske glave radile uključujući i naše):

„Dragi grofe Šturgk (ministar-predsednik Austrijskog carstva; prim. nov)! Ja sam odredio ministru Moje kuće i vanjskih posala narediti da kraljevskoj srpskoj vladi objavi početak rata Monarhije proti Srbiji. U ovim sudbonosno teškim časovima potrebno Mi je da se obratim mojim dragim i ljubljenim narodima. Ja vam s toga naređujem da ovaj priloženi manifest objelodanite na opće znanje.

28. jula, 1914.

Franjo Josip v.r.

Stürgkh v.r.

MANIFEST.

Mojim narodima!

Bila je moja najtoplija želja, da godine života koje su Mi još Božjom milošću dosuđene, posvetim djelu mira i da Moje narode očuvam teških žrtava i tereta rata. Ali Božja providnost je drugčije odlučila.

Rovarsko djelovanje neprijatelja ispunjena mržnjom siluje Me, da se, na čuvanje časti Moje Monarhije, na obranu njezina ugleda i njezine moći, na osjeguranje njezinoga posjeda, prihvatim mača. Kraljevina Srbija, zaboravivši brzo na zahvalnost, na koju je od prvog početka državne joj samostalnosti pa do najnovije dobi, bila obvezana Mojim pređima i Meni, već od godina udarila je putem otvorenoga neprijateljstva prema Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Kada sam Ja, poslije tri decenija blagoslovljenog mirovnog djelovanja u Bosni i Hercegovini, odlučio da na te zemlje protegnem Moja suverenska prava — ova je Moja odluka proizvela u kraljevini Srbiji ekcese razularene strasti i ogorčenu mržnju, i ako njezina prava nijesu bila dirnuta na nijedan način.

Moja vlada je tada upotrijebila pravo jačega i sa najskrajnjim obzirom i blagošću je zatražila od Srbije, da snizi svoju vojsku na mirovno stanje, tražeći obećanja za budućnost, da će udariti putem mira i prijateljstva. Isti duh umjerenosti vodio je Moju vladu, da se je ograničila na zaštitu najvažnijih životnih interesa Monarhije, kad je Srbija pred dvie godine vojevala s turskim carstvom. Tome držanju ima u prvom redu da zahvali postignuće ratne svrhe.

Ali se nije ispunila nada, da će Srbija ispuniti svoju riječ, i da će dostojno shvatiti miroljubive namjere i velikodušnost Moje vlade. Sve jače je u njoj plamtjela mržnja protiv Mene i Moje kuće, sve više i otvorenije se je isticala pohlepa da nasilno od Monarhije odcijepi neke krajeve s Monarhijom nerazdružive.

Zločinačko djelovanje siže preko granice, da bi na jugoistoku monarhije podkopalo temelje državnog poredka, da narod, kojemu u očinskoj ljubavi posvećujem svu Moju brigu, uskoleba u njegovoj viernosti prema vladajućem Domu i Domovini, da rastuću mladež zavede i razdraži na zločinačka djela ludila i veleizdajstva. Cieli niz pokušaja umorstva, po nacrtu pripravljena i izvršena urota, koja se užasno posrećila i u srce pogodila Mene i Moje narode, na daleko je vidljivi krvavi trag onih potajnih spletaka, koje su se započele i upravljale iz Srbije.

To nesnošljivo rovarenje treba jednom zaustaviti! Nečuvenim izazivanjima Srbije mora se jednom stati na put! Čast i dostojanstvo Moje Monarhije mora da se uzdrži nedirnuto, a državno gospodarsko i vojničko razvijanje mora biti sačuvano od ovakih čestih trzavica!

Uzalud je moja vlada učinila i zadnji pokušaj da na mirni način postigne svrhu i da Srbiju ozbiljnim ukorom prisili na pravi put. Ali Srbija je odbila opravdane zahtjeve Moje vlade, i nije htjela da udovolji onim dužnostima, u čijem je izvršenju naravni i potrebiti temelj mira u životu naroda i države.

Radi toga Ja moram da oružjem stvorim garanciju, koja će Mojoj državi osigurati mir u unutrašnjosti i trajni mir prema vani.

U ovome ozbiljnome času Ja sam svijestan čitave dalekosežnosti Moje odluke i odgovornosti pred Bogom Svemogućim.

Ja sam sve proučio i izmjerio i sa mirnom savješću stupam putem kojega mi pokazuje Moja dužnost.

Ja se pouzdavam u Moje narode, koji su se u svim olujama okupljali u jedinstvu i Vijernosti oko Mojega Prijestolja, i bili pripravni uvijek doprinositi najteže žrtve za čast, za veličinu, za moć Domovine.

Ja se pouzdavam u Austro-Ugarsku vojsku, ispunjenu hrabrošću i požrtvovnim oduševljenjem. Pouzdavam se u Boga Svevišnjega, da će On Mojemu oružju pribaviti pobjedu.

FRANJO JOSIP v. r.

STÜRGKH v. r.“

Pretpostavljamo da je na kraju krajeva Fridrih Niče bio potpuno u pravu kada je rekao da su „upravo činjenice te koje ne postoje, samo interpretacije“, te da sve zavisi od ugla gledanja na stvari. Moguće je da je austrougarski car i kralj zbilja čvrsto verovao u ono što je objavio, da je bio ubeđen u valjanost svoje perspektive.

Iz ugla Beča, mi jesmo rovarili po njihovom; iz našeg ugla, mi smo delovali na prostoru koji je životno naš; iz njihovog ugla, ono što je njihovo je njihovo a i što je tuđe može biti njihovo ako oni tako kažu; iz našeg ugla, ono što je naše je naše, a i što je tuđe može biti naše ako mi tako kažemo.

Naredni tekst u ovoj broju „Naše sloge“ nevažan je za temu, ali je početak dovoljno interesantan da bismo ga preneli. Ispod naslova „Ratno raspoloženje Srbije.“ stoji: „Srbi, što su se u svom bolesnom fanatizmu podavali velikim nadama, da će doskora doći do oživotvorenja njihovih ideala, na kojima su do sada radili zločinačkim rovarenjem, nose već moralne konzekvence svoje preuzetnosti, kako će doskora nositi i druge, koje će diktirati topovi.

Sada, kada uviđaju da se naša monarhija nije uplašila milijuna ruskih bajuneta, već da se događaja protivno, jer baćuška Rus uzalud zove u pomoć svoje saveznike proračunatu hladnu Englesku i nepripravnu republiku Francesku, što se vječito zabavlja i ne će da ratuje za druge — oni postaju ponizni, pa posipavaju glavu pepelom još prije, no što ih hici iz naših topova, koji izvrsno gađaju, podsjete, da je došao dan konačne kazne.“

Ovo je možda najluđa, najzabavnija i istorijski najpogrešnija (postoji li ta reč?) procena situacije i projekcija budućnosti — ikada. Mi smo na kraju sve svoje velike nade i ideale zbilja oživotvorili (doduše, na očigledno pogrešan način), nismo postali ponizni (dapače, isprašili smo turove nekoliko puta u toku rata), Englezi i Francuzi su ušli u sukob (već u danima kada je ovaj tekst objavljen), a konačna kazna je stigla Beč i Peštu koji su izgubili carstvo i kraljevstvo, a nije stigla Beograd. Da izdvojimo samo neke pogrešne elemente ovog kratkog citata.

VIDEO Slovenci počeli da se lože na Kraljevinu Jugoslaviju:

(O. Š.)