Ovaj prelepi slovenski grad ima SRPSKU ULICU, a nije u Rusiji. Da li imate predstavu gde se nalazi? (FOTO)

Gotska, renesansna, barokna i klasična arhitektura krasi njegova zdanja i ulice, pa prosto ponekad ne možete da verujete da je grad o kome će danas biti reči nekada bio deo Sovjetskog Saveza, i da je preživeo socrealističnu "obnovu" nakon Drugog svetskog rata

Ukrajinski grad Lavov smešten je na brežuljcima, na čvorištu Lavovske visoravni, Roztočja i Pobučja, u komšiluku Poljske od koje ga deli tek osamdesetak kilometara. Sa svojom umereno kontinentalnom klimom sličan je donekle Beogradu, mada dosta svežiji leti i hladniji zimi.

Premda je arheologija dokazala da su na njegovom mestu postojala naselja i u 5. veku, i kasnije, zvanični osnivač grada kakvim ga znamo danas kralj je Danilo Galicijski koji ga je utemeljio u 13. veku i dao mu ime po svom sinu Lavu Daniloviču (mada postoje izvori koji govore i da je grad osnovao sam Lav). Prvi put se u pisanom izvoru pominje dakle 1256. godine.

Na raskrsnici puteva između Kijeva, Vizantije, Baltika, istočne i zapadne Evrope, grad je brzo napredovao i već dve decenije kasnije se prestonica Galicijsko-volinjske kneževine seli u njega.

Poljski kralj Kazimir III osvaja ga u godini u kojoj je crna smrt poharala naš kontinent od Balkana pa do Engleske, dakle 1349, da bi svega sedam leta kasnije u njemu uveo Magdeburško pravo koje daje snažan podsticaj daljem razvitku ovog mesta.

Nakon što će nekoliko decenija potom biti u sastavu Ugarskog kraljevstva, vraća se u okvire Poljske pa će čak nešto kasnije biti i mesto krunisanja nekoliko kraljeva te zemlje.

Tokom epohe slavnog i veličanstvenog Poljskog-litvanskog kraljevstva, koje je bilo možda i najnaprednija država Evrope svog vremena a svakako jedna od najvećih, Lavov postaje središte Ruskog vojvodstva.

Vekovi koji su usledili svedočiće njegovom neprestanom rastu što se tiče broja stanovnika, i kulturnom, naučnom i trgovačkom razvoju. Lavov postaje "melting pot": u njemu su se nalazile čak tri nadbiskupije, i to rimokatolička, grkokatolička i jermensko-katolička.

Ukrajinci, Poljaci, Nemci, Jevreji, Rusi, Italijani, Englezi, Škoti... svi dolaze da žive u njemu i svi ostavljaju svoj trag i beleg. Od 16. veka, u njemu su čak i protestanti.

Sa oko 30.000 stanovnika, bio je dom preko trideset zanatlijskih esnafa. 1618. godine ga nemački istoričari Braun, Gogemberger i Novelan stavljaju na listu "Istaknutih gradove sveta".

Kozaci tokom ustanka Bogdana Hmeljnickog uništavaju mu utvrđenje i pljačkaju ga, opsedaju ga potom i Šveđani, pa vojska transilvanijskog vojvode, osmanlijska armada sultana Mehmeda IV, Tatari, sve to sredinom i u drugoj polovini 17. veka. Šveđani ga nažalost i osvajaju, ovog puta 1704. godine tokom Velikog severnog rata.

Zbog žestokog otpora svim osvajačima poljski mu kralj daje pravo na geslo "Uvek veran". Nakon Prve podele Poljske Lavov postaje sedište austrijske provincije Galicije, a zvanični jezik postaje nemački. Uprkos tome što rukovođenje gradom sada vrše Austrijanci i Česi, i dalje je važno središte poljske i ukrajinske kulture.

1784. godine car Jozef II otvara u njemu univerzitet sa predavanjima na latinskom, nemačkom i poljskom, a dve godine kasnije i na ukrajinskom jeziku. 1794. Lavov dobija i prvo javno pozorište, pa onda prvi naučni institut.

Nažalost, Austrijanci kreću u germanizaciju zbog čega se ova multijezičnost polako gasi.

Zbog svega toga Revolucija iz 1848. godine zahvatila je i Lavov: tražili su građani da im se vrati samouprava, da se dozvoli obrazovanje i na poljskom i na ukrajinskom jeziku, da i poljski bude službeni. Revolucija je propala, ali je u naredne dve decenije Lavov dobio šta je tražio.

Zbog toga što su ruski imperijalisti na svom delu podeljene Poljske pokušali da unište svaki trag poljskog jezika i poljske kulture - ne bili u procesu takozvane rusifikacije koju u svojim delima spominje i Tolstoj Poljake pretvorili u Ruse - Lavov je postao središte njihove kulture i jezika.

Bio je važan i za ukrajinski rodoljubivi pokret, jer su Rusi i njima branili negovanje sopstvenog identiteta. Kada je izbio Prvi svetski rat, Lavov pada pod vlast Ruskog Carstva, no, manje od godinu dana kasnije vraća se pod upravu Austrougarske.

Kada se Habzburška monarhija raspala u raspletu tog prvog poglavlja panevropske ludosti u 20. stoleću, Ukrajinci Lavov proglašavaju prestonicom Zapadnoukrajinske republike.

Izbijaju sukobi između Poljaka i Ukrajinaca, međutim, pošto je sa istoka nadirala Crvena armija, dva naroda su se ujedinila: Ukrajinci su Poljacima priznali pravo na Lavov, ali da im pomognu u odbrani pred boljševicima.

Mesec dana je trajala odbrana, ali je Lavov lavovski izdržao komunističku agresiju. Poljska mu je zbog te istrajnosti dodelila orden Virtuti Militari, najviše vojno odličje, a Mirom u Rigi grad je ostao u sastavu Poljske kao glavni grad Lavovskog vojvodstva.

Nemci su septembra 1939. napali Lavov koji je u tom trenutku imao oko 340.000 stanovnika, od kojih su trećina bili Jevreji. Po dogovoru Staljina i Hitlera, njih su posle deset dana bezuspešne opsade smenili Rusi, koji su uostalom sa nacistima podelili čitavu Poljsku. Na "fer i poštenom" referendumu (nije nego!) grad je pripojen sovjetskoj republici Ukrajini.

Nemci se vraćaju leta 1941. godine i uništavaju Jevreje, uništavaju Ukrajince, uništavaju Poljake i njihovu inteligenciju koja je pretekla pod sovjetskim terorom.

Jula 1944. godine se pak vraćaju Sovjeti koji na pregovore pozivaju zapovednike Armije krajove (poljski pandam naših četnika) koja je zauzela grad sama protiv Nemaca; ruski NKVD ih sve strelja. Od sto hiljada Jevreja koliko ih je bilo pre rata, Sovjeti zatiču samo njih 300 kako se skrivaju u kanalizaciji.

Lavov se ponovo pripaja Ukrajini, ali uspeva nekako da zadrži svoj identitet. Odigrao je ključnu ulogu u borbi za otcepljenje od SSSR.

Sve kad se sabere, Lavov se nalazio u čak 12 različitih država. U pitanju su, ovim redom: Galicijsko-volinjsko kraljevstvo, Poljsko kraljevstvo, Poljsko-litvansko kraljevstvo, Kraljevina Galicija i Lodomerija, Austrijsko carstvo, Austrougarsko carstvo, Zapadno-ukrajinska narodna republika, Poljska, Sovjetski Savez, Nemački Rajh, Sovjetski Savez, Ukrajina.

Demografska promena stanovnika se takođe menjala sličnim tempom.

Bacimo samo pogled na prethodnih sto godina: 1900. je bilo 20 odsto Ukrajinaca, 26,5 odsto Jevreja i 50 odsto Poljaka; 1944. godine Poljaka je bilo čak 63 odsto; 2001. godine Ukrajinci su činili 88 odsto stanovništva, dok je Rusa - kojih pre sto godina nije bilo ni od korova - bilo skoro 10 odsto.

Što se tiče religije, ukrajinskih grkokatolika ima 56 odsto, rimokatolika 1 odsto, pravoslavnih ima 32 odsto, a postoji i 2 odsto protestanata, 0,1 odsto Jevreja (ah, ti prokleti nacisti!), 4 odsto verski indiferentnih ljudi i 2 odsto ateista.

Uglavnom, zbog te burne prošlosti, mešanja različitih naroda, kultura i veroispovesti, uopšte ne treba da čudi arhitektonska lepota Lavova. Veliki broj pozorišta, opera, baleta, koncertnih dvorana, umetničkih udruženja, univerzitet, preko stotinu raznoraznih festivala, šezdeset muzeja, knjižna pijaca svakoga dana (pa čak, da se malo našalimo, i Srpska ulica)... to mnogo govori!

Gotska, renesansna, barokna i klasična arhitektura krasi njegova zdanja i ulice, pa prosto ponekad ne možete da verujete da je taj grad nekada bio u Sovjetskom Savezu, i da je preživeo socrealističnu "obnovu" nakon Drugog svetskog rata. U jednom trenutku čak je 60 crkava postojala u tom gradu! Šezdeset!

(O. Š.)