IVO ANDRIĆ HTEO DA PRIPOJI ALBANIJU! "Nestalo bi privlačnog centra za arbanašku manjinu na Kosovu!"

Nobelovac Ivo Andrić, osim uspeha na književnom polju, okušao se i u diplomatiji. Saznanja o tome šta je radio tek ovih dana izlaze na videlo

Ivo Andrić je osim toga što je bio veliki književnik, obavljao je i funkciju Ministra inostranih poslova u periodu od 1937. do 1939. godine. U to vreme predsednik Vlade Kraljevine Jugoslavije i ministar inostranih poslova bio je Milan Stojadinović. Nakon pada vlasti, Andrić je imenovan za ambasadora u Nemačkoj.

Preporučujemo

U januaru 1939. godine, razgovarali su Stojadinović i italijanski ministar inostranih poslova grof Galeaco Ćano, inače Musolinijev zet. Nezvanični i zvanični  razgovori vođeni su u Beogradu i Belju. Na jednom od tajnih razgovora, Ćano je ponudio podelu Albanije, koji je knez Pavle kasnije odbio.

Na Stojadinovićev zahtev, izrađen je službeni podsetnik o albanskom pitanju za internu upotrebu  Ministarstva. Na prvoj strani podsetnika piše: "Referat g. Andrića 30. I. 1939." (Ovaj dokumenat se čuva u Arhivu Srbije - "Fond Milana Stojadinovića", kutija 37.)

Ova službena beleška je objavljena  u "Časopisu za suvremenu povijest", 1977. godine. Hrvatski istoričar Bogdan Krizman je bio urednik ovog izdanja i dokument je, zajedno sa Krizmanovim komentarima štampan pod naslovom "Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji iz 1939. godine".

Pedeset godina kasnije, tačnije 1988. godine, beleška je ponovo ugledala svetslost dana u " "Sveskama", Zadužbina Ive Andrića br. 5. koje je tada uređivao pesnik Slobodan Zubanović.

Zaključak ovog dokumenta donosi nam Andrićeva razmišljanja i savete "albanskog pitanja".

"Uzimanje Skadra moglo bi u tom slučaju biti od velike moralne i ekonomske važnosti. To bi nam omogućilo izvođenje velikih hidrotehničkih radova i dobijanje plodnog zemljišta za ishranu Crne Gore. Severna Arbanija u okviru Jugoslavije dopustila bi stvaranje novih saobraćajnih veza severne i južne Srbije sa Jadranom", pisao je Andrić. "Podelom Arbanije nestalo bi privlačnog centra za arbanašku manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, lakše asimilovala. Mi bismo eventualno dobili još 200.000 do 300.000 Arbanasa, ali su oni većinom katolici čiji odnos sa Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar. Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku takođe bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da se to sprečava."

Ovakvi komentari nisu mogli da ne uvedu polemiku o tome kakav je Andrić ministar? Tadašnji predsednik Upravnog odbora Zadužbine Ive Andrića Rodoljub Čolaković protestovao je kod glavnog urednika "Časopisa za suvremenu povijest" dr Ivana Jelića.

Čolaković prigovara Krizmanu za rečenicu: "Andrić nije bio uspješan samo na polju književnosti nego je bilježio uspjehe i u diplomatskoj karijeri"! Krizman pritom kaže da je "Andrić ostao na položaju izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra sve do napada Njemačke na Jugoslaviju... da bi se vratio u okupirani Beograd gdje je - povučen i penzioniran, ali spisateljski vrlo aktivan - dočekao oslobođenje".

Čolaković priznaje da je Andrić u novembru 1941. godine penzionisan, ali podvlači da Andrić nikada nije primao penziju jer je odbio da je prima. Čolaković, takođe, podseća Krizmana da je Andrić odbio svaku mogućnost da se objavljuju njegova dela za vreme okupacije. Na Krizmanovu tvrdnju da su "netočne priče o Andriću da je on u znak protesta zbog potpisivanja i formalnog pristupa Trojnom paktu 25. marta 1941. dao ostavku na položaj poslanika u Berlinu", Čolaković odgovara:

"Već 20. marta 1941. godine, Andrić je uputio pismo Cincar-Markoviću: 'Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem sa ove dužnosti oslobođen'", piše Čolaković, smatrajući da je ovo ostavka i stav protiv pristupanja paktu.

Dr Bogdan Krizman dokazuje sasvim suprotno i odgovara:

"Pretpostavljate li, druže Čolakoviću, da bi ga Stojadinović unaprijedio za svoga najbližeg suradnika da se Andrić nije - bar u glavnim linijama - slagao sa njegovom (odnosno kneza Pavla) generalnom vanjskopolitičkom linijom? Ivo Andrić bio je zapravo vrlo uspješan u diplomatskoj karijeri do 1941. godine. Bez podrške neke određene građanske stranke, bez dobrih veza u čaršiji, a poznat po svom ranijem djelovanju u omladinskom pokretu u Austrougarskoj, ušao je u ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu 1920. god. i tu brzo napredovao"

Krizman u daljem tekstu kaže da je Andrić napredovao u ministarstvu bez obzira na to što je izbačen iz masonske lože zbog ljubavne afere i da je Andrić za vreme ministarskog mandata Milana Stojadinovića postao njegov pomoćnik.

- Poslije Stojadinovićeva pada Andrić odlazi u Berlin za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra gdje ostaje sve do napada Njemačke na Jugoslaviju. Mislite li, druže Čolakoviću, da bi mu Njemci udijelili agreman da nije bio za njih kao Stojadinovićev čovjek u ministarstvu persona grata? Dobro poznam arhive nacističkog ministarstva vanjskih poslova iz tog razdoblja i nigdje nisam našao zabilješku da bi se njemačka strana ikada tužila na Andrića" - objašnjava Krizman.

Andrićeva pisma iz februara i marta 1941. godine otkrivaju zašto je bio nezadovoljan celokupnom situacijom. Naime, Andriću se nije dopalo što je iza njegovih leđa angažovan Danilo Gregorič kao tajni emisar, i posrednik Cvetkovićeve vlade u Berlinu.

Na kraju, polemika oko Andrićevog plana za Albaniju imala je šire posledice. Naime, Albanci sa Kosova i Metohije zahtevali su da se Andrićeva dela brišu iz programa za nastavu književnosti.

(Telegraf.rs/Izvor: Večernje novosti)