Poplava nije reč koja opisuje ono što smo videli pred našim očima: Ova mesta su zbrisana i zacementirana

Vreme čitanja: oko 2 min.
Foto:Mateja Beljan

Kada smo ugledali džamiju čija je slika obišla svet, znali smo da smo u epicentru tragedije koja je pogodila Bosnu i Hercegovinu, katastrofalnih poplava koje su pogodile srca svih naroda Balkana. Ali, tek kada smo došli do prve uzvišice shvatili smo o kakvoj je strahoti reč. Poplava, to nije prava reč.

Selo je grcalo u živom blatu, a spasioci su bez predaha rovarili kamenje koje se sručilo sa brda. Iz drugog ugla shvatili smo da Donja Jablanica nije poplavljena, već zacementirana. Katastrofa kakva se može porediti samo sa slikama Pompeje - gde bi se ko zatekao, tu je i ostao, prekriven kamenjem od koga beg nije bio moguć. Setili smo se i priče o bračnom paru koji je stradao zagrljen. Toliko vremena su imali, da se zagrle i tako odu u smrt.

Donja Jablanica postradala je zbog kamenoloma, to je očigledna činjenica. Zato je ovde bilo najviše žrtava. Bujica vode jurnula je niz ljute litice i bila je dovoljna da pokrene kamenje koje je prekrilo naselje.

Okolo nije bilo mnogo znakova poplave. Neretva je bučna i silna, ali u svom koritu. Varoš Jablanica bila je osunčana i mirna, a samo na putevima videlo se da je padala jaka kiša koja spirala kamenje granje i blato.

Bujična poplava ne natapa, ona dere i melje ali samo ono što joj se ispreči na putu.

Kada smo otišli u mesto Buturović Polje, shvatili smo koliko je priroda, zapravo, moćna. Maleni potok Seončica pretvorio se u jezivu lavinu koja je gutala sve pred sobom, ako bi to bila cela kuća, cela bi i nestala, ako bi joj se isprečila samo polovina neke kuće, polovina je bila i srušena!

Meštani su nam govorili gde je ko postradao, videli smo drvo na čijoj krošnji je čitavu noć visio živ čovek, nalazeći tako spas. Pričali smo s ljudima koji su izgubili najbliže.

Ono što nas je zadivilo je neverovatno gostoprimstvo ovog naroda.

Ne samo što su unesrećeni pričali s nama bez imalo srdžbe što ih uopšte pitamo o tome kako je ostati bez imetka i najmilijih, već su nas kad god su mogli počastili i oni koji su svoje živote normalno nastavljali.

"Došli ste iz daleka, izvolite", dali su nam piće pred jednom prodavnicom, videvši da su pred njima begradske table.

"Sedite na kafu kod mene", rekao nam je jedan gazda u Jablanici i častio nas.

"Sad ću ja da vam pomognem", pričao je jedan Sarajlija koji je došao da pomogne unesrećenima, ali je sve učinio da i nama olakša posao.

(Telegraf.rs)