Šta da se Danijel iz Zagreba zvao Dušan? Polemika o momku koji je kao klinac maštao o ubijanju Srba

Hrvatski mediji: Do tog trenutka anonimni mladić, Danijel nije "samo" onaj koji je pucao na trgu u Zagrebu, on je i sin "hrvatskog branitelja" Zdenka Bezuka koji je posle čitavog događaja priveden zbog ilegalnog posedovanja oružja, a i odranije je poznat policiji

Pre nepunih nedelju dana vest iz susedne Hrvatske koja je odjeknula kako u tamošnjim, tako i domaćim medijima bila je tragedija koja se dogodila na Markovom trgu u Zagrebu. Danijel Bezuk, 22-godišnjak iz Donjeg Kletišta je dugim vatrenim oružjem pucao na Markovom trgu u Zagrebu, povredivši pritom 31-godišnjeg policajca.

Preporučujemo

Napadač je potom izvršio samoubistvo. Događaj je pokrenuo lavinu komentara i reakcija. A, kada je prvobitni šok utihnuo, ovaj napad okarakterisan i kao "teroristički" pokrenuo je niz drugih pitanja i u tamošnjim medijima...šta je dovelo do toga, da li je išta naslućivalo tragediju, ali i šta bi bilo da se Danijel zvao Dušan ili Miloš, što dalje vodi do toga da je mladić u delu hrvatske javnosti prihvaćen kao junak.

Do tog trenutka anonimni mladić, Danijel nije "samo" onaj koji je pucao na trgu u Zagrebu, on je i sin "hrvatskog branitelja" Zdenka Bezuka koji je posle čitavog događaja priveden zbog ilegalnog posedovanja oružja, a i odranije je poznat policiji. On je i nekoliko puta privođen zbog kršenja javnog reda i mira.

Korupcija, iseljavanje mladih, loša ekonomska situacija, zapošljavanje preko veze, opšti utisak društvene nepravde, u kombinaciji sa ličnim frustracijama u ovom trenutku, prema podacima Eurostata, nesrećnima čine tačno 2.320.000 građana Hrvatske. Terenski građevinski radnik, golobradi 22-godišnjak, problem je odlučio da reši kalašnjikovom "kostolomcem", piše zagrebački Jutarnji list.

Zbog ovih činjenica Danijel je posle čitavog događaja čak postao i "predstavnik običnog naroda", "poniženi mali čovek koji više nije mogao da trpi nepravdu", navodi u autorskom tekstu Ante Tomić, kolumnista Jutarnjeg.

Tomić dalje ukazuje i na određenu dozu površnosti kada je čitav događaj u pitanju, budući da su neki pripadnici hrvatske Vlade, oprezno "opravdali" napad.

- Jedan saborski zastupnik je rekao da pucanje po Vladi nije sasvim bez razloga, drugi je oprezno dodao da ovaj slučaj treba gledati trodimenzionalno, a novine su donele tužnu priču o razočaranom i gnevnom mladom čoveku koji se ni na jednom poslu nije duže zadržao jer ga je vređalo kako su ga mizerno plaćali.

- Nije ovo Hrvatska koju smo hiljadu godina sanjali i za koji su naši najbolji sinovi dali svoje živote, zaključili su mnogi brišući suzu za Danijelom Bezukom - piše dalje hrvatski novinar.

Autor teksta ukazuje i blagonaklono gledanje prema članovima porodica "branitelja" i postavlja pitanje kolika je zadovoljavajuća plata za sina ratnog junaka, bez da u pitanje dovede šta je on zapravo znao da radi i da li ima ikakvu diplomu. Poredeći slične tragedije, on podseća, da u ovakvim događajima često stradaju nevini ljudi, uglavnom policajci, a napadači izvrše samoubistvo.

- Tragično prekasno, ako mene pitate. Trebalo je to da urade pre nego što je neki nevin čovek stradao zbog njihove gluposti. Može da vam se učini da sam okrutan i da nemam poštovanja za mrtve, ali verujte, i vi biste isto mislili kada biste se oslobodili nacionalističkih fantazija i pogledali ovaj slučaj objektivno, zdravim očima.

A, šta da se mladić zvao Dušan, Miloš, Milorad - da je bio Srbin

Naposletku, autor teksta postavlja pitanje šta bi bilo da je napadač bio Srbin. Da bi u tom slučaju čitav događaj dobio drugačiju notu.

- Samo zamislite da se mladić s kalašnjikovom u ponedeljak ujutro na Markovom trgu nije zvao Danijel već Dušan, Miloš, Milorad ili Svetozar, da je on bio, da ne okolišamo, Srbin. Neko takav bi verovatno trebalo da bude gnevniji "bezobzirnog gazžnja ljudskih vrednosti", njegov je život u današnjoj Hrvatskoj nesumnjivo gori od života jednog sina branitelja, ali, pouzdano, nijedan saborski zastupnik ne bi odobravao njegovu pobunu ili pozivao da trodimenzionalno osmotrimo njegov slučaj. Sa samo jednom malom, gotovo neprimetnom izmenom, junak koji je ustao protiv izdajničke Plenkovićeve Vlade odjednom bi postao četnik koji mrzi sve što je hrvatsko - kaže on.

Posledice rata trpe i generacije rođene godinama kasnije

Ni rekonstrukcija sumanutog napada na Vladu RH, ni čitavog života Danijela Bezuka neće dati odgovor na to pitanje, ali će ponuditi objašnjenje kako je "potraga za krivcem", mladića dečačkog osmeha i srca zatrovanog mržnjom iz Kletišta kraj Kutine, završila baš na Trgu svetog Marka broj 2 u Zagrebu. Poput mnogih tužnih životnih priča, i njegova ima svoj početak u 1991. godini, iako će se roditi sedam godina kasnije. Ipak, ratne traume njegove porodice neće poštedeti ni njega.

Danijelov otac Zdenko, jedan od četvorice braće Bezuk, iz kutinskog sela Krč, već 12. marta prve ratne godine ušao je u jedinicu za posebne namene MUP-a, zajedno sa svojim komšijom i prijateljem Damirom Markušem, tada 23-godišnjim polukvalifikovanim bravarom iz Petrohemije, a danas HOS-ov vukovarski veteran, zamenik gradonačelnika Kutine, načelnik Stožera Civilne zaštite, predsedni NK Dinamo Kutina Krč i pripadnik Domovinskog pokreta Miroslava Škore.

Zdenko će postati član specijalne formacije RIS, a u odbranu domovine uključiće se još dva njegova brata, Mato, takođe aktiviranjem u policiji, i Zdravko, koji će pristupiti HOS-u i sa Markušem, svojim kumom, krenuti put Vukovara 27. septembra. Damir Markuš i Zdravko Bezuk stradaće u Vukovaru od iste granate 9. novembra, prvog je lakše povredila, a drugi će, nažalost, od posledica ranjavanja preminuti u vukovarskoj bolnici dan kasnije. Da se herojstvo njegovog suborca i Danijelovog strica nikada ne zaboravi, iz godine u godinu brine se Damir Markuš - po bivšem igraču lokalnog NK Dinamo ime je dobio tamošnji sportski park, ali i memorijalni fudbalski turnir koji se igra svake godine u sećanje na njega i još jednog tragično stradalog igrača - Danijela Kovačića - Ponča.

Statusi protiv Srba, maštao o njihovoj likvidaciji

Danijel je najmlađi od trojice sinova Zdenka Bezuka. Bio je prosečan đak, rado je odlazio na treninge NK Dinamo, iako nije bio posebno talentovan igrač, radovalo ga je druženje s vršnjacima, voleo je svoju porodicu i rado priskakao u pomoć komšijama koijma je to trebalo. Odgajan je tradicionalno, cenio je žrtvu svog oca i stričeva, ali, ratna trauma kojoj su bili izloženi polako se prelila i na njega. Tome su svedočile i njegove objave na društvenim mrežama.

Kao 13-godišnjak maštao je o likvidacijama Srba, malo kasnije se podsmeva "ugroženim Srbima", pozirajući s drvenom puškom sa snajperom. Uz odrastanje uz ideologiju krajnje desnice, Danijel je u svojoj okolini slušao priče o "izdajničkoj vlasti". Teško se nosio s neprocesuiranjem zločina, kao i sa suđenjem hrvatskim generalima u Hagu. Gorčina je prštela iz Danijelovih objava, uokvirena u desničarsku ikonografiju, pozdrav ZDS i pokoje salutiranje ispruženom desnicom.

Ništa nije ukazivalo na tragediju

Kako to najčešće biva, ovakvu tragediju nisu mogli da naslute ni najbliži pa je tako iznenađen i Danijelov najbolji prijatelj koji je istakao da i sada ne može da poveruje u to što se desilo. On je isptičao da je sa njim provodio dosta vremena da je bio prijatelj kakav se samo može poželeti, dobar, vredan i pošten.

- Nikada nije pokazivao trunku agresivnosti, uvek je sve zasmejavao. Vodio je brigu o okolini, sam je znao da uzme  svoj trimer i da sredi dečije ogralište, obilazio je šumu i skupljao tuđe smeće. Nikakvih problema nije imao i ni na šta mi se nije žalio. Ne govorim sve ovo zato što je sada mrtav, nego zato što je tako bilo - ispričao je Danijelov prijatelj.

Ipak Danijelov prijatelj smatra da su "HOS, Thompson i Škoro, njegova stvar", i da bi "ljude trebalo da bude briga za to šta on radi i sluša", budući da je, ističe to privatna stvar svakog čoveka. On je, odlučio da pošalje poruku hrvatskom premijeru Plenkoviću.

- Gospodin Plenković napisao je da je to bio teroristički čin. Oni terorišu državu preko 30 godina, pravda i Božja kazna jednoga dana će ih stići - poručio je mladić.

(Telegraf.rs)