50 godina od početka kraja Jugoslavije: Objava o hrvatskom jeziku kojom je krenulo rušenje Titove kule od karata (FOTO)

Počelo je Bečkim književnim dogovorom 1850. godine, nastavile se Novosadskim dogovorom 1954. godine, a kulminiralo je "Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" koja je objavljena u zagrebačkom listu "Telegram" na današnji dan 1967. godine, pre tačno pola veka

Sve je počelo 28. marta 1850. godine u Beču, verovatno u stanu Vuka Karadžića u Ulici Ungargase ili možda u Gerlovićevoj krčmi; ne zna se pouzdano.

Sastanak je inicirao jedan Slovenac, Franc Miklošič, tada carski bibliotekar i šef tek osnovane katedre za slovensku filologiju Univerziteta u Beču a kasnije i član Bečke akademije kao i Srpske kraljevske akademije. Pored njega okupilo se na ovom sastanku još sedam ljudi; sa srpske strane bili su tu pomenuti Vuk i Đuro Daničić, a sa hrvatske Ivan Kukuljević, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel i Stefan Pejaković.

Miklošičev rezon je bio zapravo jako prost: ako se Srbi i Hrvati, koji očigledno pričaju sličnim ili istim jezikom, dogovore da približe književne jezike svojih naroda, neće biti samo bolje za umetnost i književnost već će i troškovi prevoda u administrativnim i pravnim stvarima na jugu imperije biće dramatično smanjeni te će sve biti jednostavnije.

Premda je faktički uticaj ovog događaja na ono na šta se odnosio vrlo sporan, prisutni Srbi i Hrvati su se svejedno dogovorili i za jedinstveno književno narečje srpskog i hrvatskog jezika izabrali štokavsko narečje ijekavskog govora kakvo je vladalo na prostoru Bosne i Hercegovine, verovatno pod uticajem samog Vuka a svakako iz valjanih razloga.

Naime, većina naroda je ovim govorom pričala, sve epske pesme su ispevane na njemu, a bio je to i jezik dubrovačke književnosti (za koju se tada ne može reći da je hrvatska, premda je Zagreb već bio krenuo da pokuša da pohrvati identitetski vrlo posebne Dubrovčane).

U svakom slučaju, imajući u vidu etničku strukturu Bosne i Hercegovine koja je tada imala apsolutnu srpsku većinu (ni genocidi tokom oba svetska rata nisu mogla da unište tu većinu, koja je vekovima bila natpolovična zatim relativna i konačno izgubljena popisom iz 1971. godine), nije teško zaključiti čiji su zapravo jezik u Beču potpisnici uzeli za jedinstveni.

Tekst Bečkog književnog dogovora počinje rečima

"Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po jeziku i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili"

a završava se

"Ako da Bog te se ove misli naše u narodu prime, mi smo uvjereni da će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da će se k pravome jedinstvu mnogo približiti. Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali".

U celini ga možete pročitati ovde.

Premotajmo sada traku 104 godine unapred, do decembra 1954. godine kada su se predstavnici Srba i Hrvata, na inicijativu Matice srpske, okupili u Novom Sadu i postigli desetog dana tog meseca tzv. Novosadski dogovor. 25 pisaca i lingvista, od kojih 15 iz Srbije i sedam iz Hrvatske te trojica iz Bosne i Hercegovine, našli su se među potpisnicima (Ivo Andrić i Miloš Đurić, među ostalima) kojima su se kasnije pridružila još 64 kulturna radnika među kojima je najvažniji Miroslav Krleža.

ISTI JEZIK?

Premda je decenijama i decenijama unazad u svetskog stručnoj javnosti srpskohrvatski tretiran kao jedan jezik, pa ga Novosadski dogovor stoga nije izmislio, potpisnici su se značajno složili da je zaista u pitanju jedan jezik. Bilo je tu i drugih važnih odluka i predloga: ekavski i ijekavski su ravnopravni izgovori baš kao i latinica i ćirilica, nasušna je potreba da se izradi zajednički pravopis i terminologija, da se spreči samovoljno "prevođenje" tekstova s jednog na drugi jezik (sa srpskog na hrvatski i obratno), i tako dalje.

Ovaj dokument u celini možete pročitati na ovom linku.

I sa jedne i sa druge strane bilo je nezadovoljnika; neki Srbi su smatrali da ovaj dogovor favorizuje latinicu a potiskuje ćirilicu, dok su neki Hrvati smatrali da ovaj dogovor favorizuje ćirilicu a potiskuje latinicu. Kao što danas navijači Zvezde čitajući Telegraf.rs misle da favorizujemo Partizan, a navijači Partizana da favorizujemo Zvezdu. Dogovor je očigledno pogodio sredinu i bio dobar.

Međutim, nezadovoljnici nisu mirovali. Da budemo precizni, mirovali su sve do Brionskog plenuma 1966. godine na kome je smenjen Aleksandar Ranković, što se u velikom delu ondašnje Jugoslavije shvatilo kao prilika da se krene ka demokratizaciji i decentralizaciji, ka rušenju policijske države i većim slobodama u društvenom delovanju.

Stvari se zahukvataju već marta naredne 1967. godine. 13. tog meseca "Večernji list" objavljuje najavu za plenum Društva književnika Hrvatske u kojem je druga tačka trebalo da bude zauzimanje zajedničkog stava o problemima zajedničkog jezika.

BROZOVIĆ PROTIV BROZA

Dokument o kojem je danas reč već je, po svemu sudeći, bio napisan. Njegov inicijator i glavni autor bio je Dalibor Brozović, profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru, a napisan je u prostorijama Matice hrvatske na čijem je čelu tada bio Jakša Ravlić. Drugi autori i potpisnici bili su takve gromade kao što su Tomislav Ladan, Miroslav Brandt, Slavko Mihalić, Radoslav Katičić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić.

Tekst je zatim odobrio upravni odbor Matice hrvatske i poslao ga svim kulturnim i naučnim ustanovama u toj republici.

Potpisnika je bilo jako puno, a među njima se našao i sam Miroslav Krleža; što se tiče institucija koje su iza njega stale, pomenimo (pored Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske) Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (tako se u periodu 1866-1991. godine nazivala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, osim tokom kratke ustaške vlasti u Drugom svetskom ratu kada je jedini put pre sticanja nezavisnosti 1991. godine nosila pridev "hrvatska") i mnogi drugi instituti JAZU-a, razne istorijske i književne katedre u Zagrebu i Zadru, i tako dalje.

Ovaj dokument je potom objavljen 17. marta u listu "Telegram" kao "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika". Ona je pošla od toga da načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti svih naroda jugoslovenske federacija obuhvata i pravo naroda da čuva sve atribute svog nacionalnog postojanja u šta spada i jezik.

Autori i potpisnici su smatrali da se nakon Novosadskog dogovora pojavio koncept "državnog jezika" koji je po njihovom mišljenju bio srpski književni jezik i da je on kao takav nametan u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, saveznoj upravi, zakonodavstvu, sredstvima javnog informisanja, diplomatiji, Savezu komunista i drugim povezanim političkim organizacijama, i tako dalje.

Tražilo se da se ustavom utvrdi ravnopravnost sva četiri jezika (slovenačkog, hrvatskog, srpskog i makedonskog) i da svi akti saveznih organa budu ispisani na svima njima. Takođe, da se hrvatski književni jezik vrati u škole, novine, javni i politički život, na radio i televiziju.

DRUGOVI, NE ŽIVI SE OD GRAMATIKE

Nakon nekoliko dana tišine, krenula je lavina osuda celokupnog saveznog i republičkog vrha. Možda najupečatljiviji jeste govor samog Josipa Broza Tita po ovom pitanju koji počinje genijalnom rečenicom "mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi".

— Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi [...] Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed. Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod — glasi nešto duži isečak iz tog Titovog govora.

Ono što je Broza posebno pogodilo jeste bio potpis Miroslava Krleže koji je pozvan na razgovor u Beograd, kojem je prisustvovao i Miko Tripalo u svojstvu sekretara Izvršnog komiteta CK SKH. Tito je tražio od Krleže da povuče potpis, ali je ovaj, da skratimo priču, odbio pozivajući se na ličnu čast. Umesto toga, ponudio je ostavku na članstvo u Savezu komunista. Ovo je, pak, Tito odbio, zadovoljivši se Krležinom ostavkom na članstvo u CK SKH.

Ostali potpisnici, ako su bili članovi partije, bili su isključeni, a ako nisu bili članovi partije nisu snosili nikakve posledice. Zbog toga se samo tri-četiri godine kasnije dogodilo Hrvatsko proleće kao masovna eksplozija hrvatskog nacionalizma koja je do temelja potresla jugoslovensku federaciju, i koja je uprkos žestokom obračunu saveznih organa sa njenim akterima ipak dovela do ustava iz 1974. godine koji je, u konačnici, uništio Jugoslaviju i doveo do njenog krvavog raspada.

GAŠENJE LAMPA U BALKANSKOJ KRČMI

Objavljivanje Deklaracije je verovatno bilo prelomni trenutak u istoriji Druge Jugoslavije koji je urušio jedinstvo jugoslovenskih naroda, ionako krhno i u povoju, i posejao seme razdora koje će isklijati krajem osamdesetih a koje će se devedesetih ogrnuti u cveće od čaura i spaljenih kuća.

Kad smo već kod krvavog raspada, interesantna je ispovest dr Anta Franića, profesora Univerziteta u Zadru, kojeg je gorepomenuti inicijator Deklaracije Dalibor Brozović pokušao da ubedi da je potpiše. Naime, on se mnogo decenija kasnije sećao svojih razgovora sa Brozovićem oko ovog dokumenta i svog ukazivanja na moguće bratoubilačke posledice ako bi se ustavna odredba o ravnopravnosti srpskog i hrvatskog kao zasebnih jezika zaista donela.

Između ostalog, Franić mu je ukazao na situaciju u BiH: srpska i hrvatska deca bi morala u zasebne razrede (šta bi se onda desilo sa muslimanskom decom, pitao je Franić) što bi onda dovelo do visokih nacionalnih tenzija u budućnosti, a možda i odmah jer bi se po etničkoj liniji sukobili i pismeni i nepismeni roditelji te dece; a to bi se onda prelilo i u druge republike.

Brozović mu je prilično neverovatno odgovorio kontrapitanjem: "Pa šta" da bi onda dodao "ako bi propala jedna država, nastala bi druga — poput Banovine Hrvatske uoči rata! Ne baš tako brzo, za koje desetljeće, kad sadašnji mladi naraštaji dosegnu zrele godine". Nakon toga je Franić konstatovao da bi to dovelo "kako metaforično reče Krleža, do gašenja lampa u balkanskoj krčmi, dakle, do općega krvoprolića".

Opširni tekst o ovoj ispovesti dr Ante Franića objavljen u "Zadarskom listu" možete pročitati na faksimilu koji se nalazi na ovom linku.

Premda je ondašnja glavnotokovska kritika Deklaracije sa lingvističke strane bila takva da se govorilo da su srpski i hrvatski zaista jedan jezik (u stručnom svetu se i dalje tako tretiraju) a kasnije i da su autori očito bili pod snažnim uticajem marksističkih ideja (zbog poistovećivanja nacije sa jezikom), za kraj se mora napomenuti i sledeće — plenum Udruženja književnika Srbije je istog tog marta 1967. godine, reagujući na hrvatsku akciju, zaigrao na ovu istu kartu svojim "Predlogom za razmišljanje".

Srpski pisci na tom mestu okupljeni prihvatili su osnovna stajališta ovog dokumenta (napisavši između ostalog i da su "institucije koje su proglasile Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika najmerodavnije za pitanje hrvatskog književnog jezika" te da njihovu deklaraciju "smatraju reprezentativnom i meritornom"), praktično konstatovali da su "Bečki i Novosadski dogovor poništeni" i predložili da se za Srbe uvede srpski jezik, baš kao i za Hrvate hrvatski.

PRST UDBE

Decenijama kasnije pojavila se priča o mogućoj umešanosti Službe državne sigurnosti SR Hrvatske u pisanju i objavi Deklaracije, koja nije isključena ali nije ni dokazana. Svakako deluje neverovatno da u moru doušnika nisu znali da se to piše, sprema i potpisuje.

Josip Manolić — koji je u to vreme radio za UDBU pa nakon Hrvatskog proleća smenjen, a kasnije bio jedan od osnivača HDZ-a, bliski saradnik Franje Tuđmana te premijer — tvrdio je da su brojni autori Deklaracije (koji su nakon sticanja hrvatske nezavisnosti bili u samom društvenom i političkom vrhu) zapravo tada bili agenti i doušnici tajne policije.

— S Tuđmanom sam o njegovim spoznajama glede Deklaracije razgovarao negdje u proljeće 1988. i on je bio uvjerenja da tu nešto nije "štimalo". Tek je uvidom u razne popise suradnika UDBE, KOS-a i SDS-a, kao i suočavanjem s činjenicom da su neki protagonisti te priče i njegovi najbliži suradnici, rekao: "Joža, ne možeš tu ništa promijeniti" — napisao je Manolić u svojim memoarima.

Na pitanje zašto bi UDBA tako nešto uradila, dao je sledeći odgovor: "Razlog uključivanja SDB-a u izradu Deklaracije mogao bi biti povezan i s činjenicom da je velik dio kulturne i znanstvene inteligencije u Hrvatskoj bio izvan utjecaja te iste službe pa je hrvatska znanstvena i kulturna inteligencija nametala teme koje Partija nije mogla prihvatiti".

Drugim rečima, učinila je to da bi svi ti koje partija nije imala pod svojom kontrolom isplivali na površinu dobrovoljno, da bi sami sebe ogolili i prokazali, i da bi nakon toga mogla da ih kontroliše.

(O. Š.)