Vernici danas slave SVECA koji je iz manastira išao u pećinu, gde ga je jednom sačekalo IZNENAĐENJE!
Postao je pokoran, držao se izdatih zapovesti. Molio se svakodnevno u strahu od paklenih muka zbog grehova koje je počinio u mladosti
Vernici i Srpska pravoslavna crkva danas slave svetog prepodobnog Emilijana, koji se odrekao svega i postao monah. Rođen je u Rimu kao Viktorin, koji je od mladosti život svoj provodio u mnogim gresima, a kada je u starosti došao svesti, sećajući se grehova svojih plašio se Boga. Otišao je u jedan manastir, odrekao se svih stvari ovoga sveta, i postao monah Emilijan.
SRBIJA SLAVI SVECA za kojeg jedni smatraju da je ZLOČINAC, a drugi da je ANĐEO!
Postao je pokoran, držao se izdatih zapovesti. Molio se svakodnevno u strahu od paklenih muka zbog grehova koje je počinio u mladosti.
Takvim strahom on se toliko ukrotio i isušio svoje telo, da su se svi u manastiru divili njegovom smirenju i trudu. I svi su podržavali njegovo žitije kako bi stekli njegove podvige i očistili grehe. Iz dana u dan sveti Emilijan je gladovao, malo spavao, mučio svoje telo.
Pošto se manastir nalazio na jednoj visokoj planini koja je imala na jednoj strani pećinu, Emilijan je kasno u noći odlazio iz manastira u pećinu, i tamo se svu noć molio u suzama do jutra. Jedne noći primetio ga je jedan iguman, i krenuo za njim. Videvši ga da je ušao u pećinu, ostade ispred da ga sačeka dok ne izađe, ali odjednom se na nebu pojavila svetlost koja je obasjala celu goru.
Tada je iguman video prepodobnog Emilijana kako stoji u pećini sa rukama uzdignutim ka nebu i moli se Bogu, i ona nebeska svetlost silazi na glavu blaženog.
Videvši to iguman se užasnu, spopade ga strah, i on pobeže u manastir, dok su ga noge jedva nosile od velikog užasa. I kad stiže pred manastirsku kapiju, on ču glas sa neba gde govori: Emilijane, opraštaju ti se gresi tvoji! - Iguman, još više užasnut od toga, pobeže u svoju keliju, i ćuteći očekivaše da svane.
Posle jutrenja, iguman pred svima upita prepodobnog Emilijana: Brate, gde si bio noćas? Prepodobni se pokloni igumanu i odgovori: "U manastiru, svu noć se odmarah". Ali, ukoren od igumana i primoran da ne skriva milost koja se pokazuje grešnicima koji se istinski kaju, prepodobni Emilijan kaza, i mimo volje, celu tajnu svima u manastiru, kako svetlost i glas sa neba siđe na njega s prestola milosrđa.
Tada je iguman rekao svima u manastiru: "Čujte, braćo moja draga, svemoćni Bog mogao bi i ćutke oprostiti grehe ovome bratu, ali je zbog nas poslao svetlozarnu milost svoju sa glasom, da bi srca naša pobudio na pokajanje, i da bismo znali, i divili se milosti i čovekoljublju našeg tvorca, kako on nije daleko od onih koji se istinski kaju".
Posle takvog obaveštenja da su mu gresi oprošteni, prepodobni Emilijan provede ostalo vreme svoga života u radosti duševnoj.
(Telegraf.rs)