OVO JE PRIČA O 2.000 HRVATSKIH ČETNIKA: Borili se za kralja i otadžbinu, a odbacili ih i Srbi i i Hrvati (FOTO)

Procena je da je u četnicima bilo oko dve hiljade Hrvata, a bilo ih je i među Slovencima, u takozvanoj Plavoj gardi. Bilo ih je i među muslimanima, koji su krajem 1943. godine činili osminu ukupnog broja četnika, odnosno 12,5 odsto. Vojvoda takovski se zvao Zvonimir! Neverovatno!

Ustaški genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - koja uzgred budi rečeno nije bila ni nezavisna, ni država, ni hrvatska - kao i zločini koje su četnici činili nad pripadnicima hrvatskog naroda i nad muslimanskim življem, čini svaki pomisao saradnje između sledbenika poglavnika Anta Pavelića i đenerala Dragoljuba Mihailovića neverovatnim. Ipak, istorijske činjenice govore drugačije.

Ono što je još neverovatnije, sve prethodno izrečeno uzevši u obzir, je podatak o broju Hrvata koji su bili deo četničkog pokreta. A bilo ih je, ne u proporcijama u kojima su partizani objedinili jugoslovenske narode i narodnosti, ali ih je bilo u nezanemarljivim brojkama.

Hrvati danas imaju običaj da o četnicima govore na isti način na koji mi danas govorimo o ustašama, kao o "stranim zlotvorima" koji sa "nama" (šta god bio onaj koji čita ove redove) nemaju nikakve veze. A to nema nikakve veze sa realnošću.

Za razliku od ustaša, koji su bili ideološki saradnici okupatora, šta više, koji su bili stub "države" koju je upravo taj okupator i stvorio, četnici su sa okupatorom sarađivali pre svega zbog pogrešnog uverenja da je za postizanje cilja, obnove Kraljevine Jugoslavije (ne stvaranje Velike Srbije kako se obično misli), neophodno razračunati se prvo sa partizanima.

Zbog toga, pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini pokušavali su da doslovno sede na dve stolice: da se oglušuju o sve zahteve izbegličke vlade u pogledu borbe protiv okupatora iako su nominalno bili protiv njega, te da se koriste tim okupatorom i njihovim saradnicima, kako u Srbiji tako i u NDH, radi eliminacije svog unutrašnjeg neprijatelja - komunista.

Ovo se pokazalo kao kobno, ali o tome i drugim greškama ravnogoraca nekom drugom prilikom; za sada se koncentrišimo na uzrok ovakvog dvosmernog ponašanja, a to je bio gorepomenuti cilj, odnosno - obnova monarhističke Jugoslavije.

KAD ČETNICI I USTAŠE NAZDRAVLJAJU: 24 fotografije koje jednostavno morate videti (FOTO)

Jugoslovenstvo, uprkos tome što se u zapadnim krajevima bivše nam države predstavlja kao maska za velikosrpstvo, bilo je osećanje koje je vladalo MNOGIM ljudima u SVIM narodima bivše Jugoslavije. Upravo zbog toga se u redovima JVuO nalazio i veliki broj Hrvata, Slovenaca i Bosanskih Muslimana.

Pojedini među njima, poput Zvonimira Vučkovića Feliksa, Hrvata po ocu i majci, bili su nosioci ključnih pozicija; pomenuti je konkretno bio komandant 1. ravnogorskog korpusa, Dražina desna ruka i nosilac titule vojvode takovskog. U Dražinom štabu je takođe i Đuro Vilović, bivši katolički sveštenik pa potom pisac.

Oni nisu bili izuzeci: Dalmatinci, do srži odani ideji integralnog jugoslovenstva (zbog čega su zagrebačkim Hrvatima 1918. godine poručili da će oni sami ući u sastav Kraljevine Srbije ako ovi ne budu hteli), sa Splitom kao najžešćim uporištem jugoslovenstva uopšte, formiraju odmah po kapitulaciji Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina koji je kasnije delovao u sklopu Dinarskog četničkog korpusa.

HITLEROV DIPLOMATA O ČETNICIMA: Zajedno smo ratovali protiv partizana! (FOTO)

Pored Splita, Trogira, Šibenika i Makarske, četništvo je među Dalmatincima bilo aktivno i na ostrvima kao što su Korčula i Krk; kada je Italija kapitulirala 1943. godine nakon invazije naših saveznika na "čizmu", hrvatski četnici u sklopu 243. bataljona JVuO oslobađaju ostrva Mali i Veliki Lošinj, Cres, Silbu, Olib i Krk, desantom iz pravca Senja. Tamo ih dočekuju lokalni hrvatski četnici iz Punata, koji se tada zvao Aleksandrovo, u čast ubijenog kralja. Dalmatinski partizani će ih ubrzo sve likvidirati.

Da bismo vam objasnili kako je sve ovo moguće, treba napomenuti da je u Splitu već 1918. godine bilo osnovano udruženje pod nazivom Jugoslovenska nacionalno-napredna omladina koja će četiri godina kasnije prerasti u Organizaciju jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), kojoj su neprijatelji bili srpski i hrvatski nacionalisti, kao i komunisti, i čiji se pripadnici nisu libili da vrše atentate i terorističke akcije.

U Dalmaciji je bilo aktivno oko 50 ogranaka Orjune čiji su pripadnici na tim prostorima sebe nazivali "jugoslovenskim nacionalistima hrvatskog plemena". Izdavali su list "Pobeda", a njihovi mitinzi na splitskoj rivi su bili masovniji od skupova podrške Anti Gotovini.

Dalmatinski književnici poput Mirka Korolije, Nike Bartulovića, Sibe Miličića, Đure Vilovića i Ćire Čičin-Šaina slave jugoslovenstvo, Srbiju i pišu ekavicom.

Bartulović će čak 1944. godine biti predstavnik Hrvata na Svetosavskom kongresu u selu Ba, a Draži je pisao kako mladi Hrvati prelaze u pravoslavlje da bi iskazali odanost vojvodi Birčaninu, koji je predvodio splitski Četnički odbor čiji je načelnik bio Radovan Ivanišević.

Procena je da je u četnicima bilo oko dve hiljade Hrvata, a bilo ih je i među Slovencima, u takozvanoj Plavoj gardi u kojoj su služili olimpijac Leon Štukelj i ekonomista Aleksandar Bajt. Bilo ih je i među muslimanima, koji su krajem 1943. godine činili osminu ukupnog broja četnika, odnosno 12,5 odsto. Neverovatno!

STRAVIČNE ČETNIČKE DEPEŠE: Đenerale Dražo, odrali smo tri živa katolička popa! (FOTO)

Tek se imajući sve ovo u vidu shvata koliko je pogubno bilo ponašanje četnika tokom Drugog svetskog rata na prostoru bivše nam domovine: odluka da je brat drugačijeg političkog mišljenja (pa makar i za trunku naprednijeg pogleda na svet od mahom zatucanog i tradicionalističkog) veći dušmanin od okupatora što je dovelo do stremljenja ka eliminaciji unutrašnjeg "neprijatelja" umesto do borbe protiv spoljašnjeg, što samo po sebi cepa narod u trenutku kada mu je potrebno jedinstvo, i pre svega stravični zločini nad pripadnicima hrvatskog i bošnjačkog naroda koje su činile čisto srpske četničke jedinice.

Čak se i gorepomenuti Đuro Vilović suočavao sa ovim: jednom prilikom je u šatoru čuo četnika stražara kako nekome kaže da "bi ovog Hrvata trebalo zaklati". 

Koliko je samo ne-Srba moglo da se bori za kralja i jugoslovensku otadžbinu da nije bilo nacionalističkog slepila!

Koliko li ih je samo reklo NE četnicima zbog takvog ponašanja i koliko li ih je zbog toga otišlo u partizane, iako nisu bili komunisti!

(Telegraf.rs)