ON JE OSVETLAO OBRAZ SRBIJE: Upoznajte generala Predraga Bandića, srpskog heroja (FOTO)

Brigadni general i komandant 204. vazduhoplovne brigade Predrag Bandić u iskrenom razgovoru za naš portal govorio je o svim spašavanjima u kojima je Vojska Srbije učestvovala protekle godine, o vraćanju obaveznog služenja vojnog roka, kao i o tome što ga u narodu sve češće nazivaju herojem današnjice

Godina za nama, kako za građane Srbije, tako i za pripadnike Vojske, nije bila laka. Početkom godine veliki snežni smetovi blokirali su brojne puteve širom Srbije, a mnogi ljudi ostali su zavejani čekajući da budu spaseni.

Zatim su usledile poplave, u kojima su mnoge porodice ostale bez svojih domova. U svim ovim situacijama, nekako ćutke i bez preteranog hvaljenja, građanima je pomagala Vojska Srbije. Upravo u vojnim redovima, građani su tokom prošle godine prepoznali junake današnjice.

Jedan od njih svakako je i brigadni general Predrag Bandić, čija je fotografija na kojoj se vidi kako iz snežnih smetova spasava jednogodišnju promrzlu bebu za manje od jednog dana obišla svet. Građani Srbije u njemu su prepoznali heroja, očinsku figuru u koju imaju poverenja.

HEROJ DANA: Vojnik spasava dete iz smeta! (FOTO)

PONOS SRBIJE ZA TELEGRAF: Svi smo heroji, rizikovaćemo živote, ali ljude ne ostavljamo! (FOTO)

Iako su ga mediji uzdizali u nebesa, komandant 204. vazduhoplovne brigade ni u jednom momentu sebe nije stavio ispred bilo kog pripadnika vojske koji je učestvovao u spasavnju zavejanih, odnosno kasnije poplavljenih područja.

U razgovoru za Telegraf, general Bandić otvoreno je govorio o spasilačkim akcijama u kojima je vojska učestvovala protekle godine, o junaštvu i časti kao vojničkim osobinama, o vraćanju obaveznog služenja vojnog roka, ali i o nekim potpuno ličnim stvarima poput toga kako provodi slobodno vreme i čije misli se trudi da sledi.

Završila se jedna od verovatno najtežih godina za Vojsku Srbije. Po čemu ćete je Vi pamtiti i šta je na Vas u 2014. godini ostavilo najjači utisak?

- U profesionalnom smislu je čoveku najteže kada dođe u situaciju da mora da pomogne, lično je najteže čoveku kada vidi ljudsku nesreću, kada vidi ljudsku patnju. Ova godina se pamti po licima ljudi koji su bili u najtežoj situaciji i kojima smo uspeli da pomognemo. To je nešto što svakako mi u našoj karijeri ne bismo voleli da se ponavlja, jer uvek važi ona uzrečica "da bi bilo najbolje da vojnici, vatrogasci i lekari nikada nemaju posla".

Upravo zbog svega što se dešavalo, građani Srbije stekli su još veće poverenje u Vojsku Srbije. Kako gledate na to?

-  Vojska u našem društvu u Srbiji nikada nije izgubila poverenje ljudi samo zbog aktuelnog trenutka i zbog toga što smo svi posvećeni ekonomskom oporavku i nekoj boljoj budućnosti, možda vojska više nije u fokusu. I tako i treba da bude - Balkan su napustili ratovi i vojska i ne treba da bude u fokusu dešavanja, ali ono šo se potvrdilo u ovoj godini i što je  jako važno jeste činjenica da svaki dinar koji je uložen u vojsku se narodu vraća na najbolji mogući način, onako kako mu je najpotrebnije.

Kako reagujete na to što je sve više mladih zainteresovano za vraćanje obaveznog služenje vojnog roka i koliko ta vojna obaveza može doprineti sazrevanju mladih generacija?

- Možda sam previše subjektivan što se toga tiče jer nosim uniformu, ali nositi uniformu  u zemlji u kojoj je čast biti vojnik i u kojoj godinama ne pada ugled vojske, u društvu koje može da se ponosi vojničkom istorijom i tradicijom u svetu, onda je sasvim normalno da mladi žele da se na nekoga ugledaju, a ugledati se na dobrog vojnika u ovoj našoj zemlji je čast i ponos i za roditelje i za decu. Vojska može da priušti dosta toga mladom čoveku. Konačno izlazimo iz jedne paradigme da je vojska čvrsta, da je jednosmerna, da se malo u njoj razmišlja. Vidi se da je vojska bogata ljudima od znanja, razvojnim projektima idejom i planovima da se nađu tamo gde zatreba, tradicijom i poštovanjem. Za mladog čoveka je izazov da se upusti u tako nešto, izazov da se nađe u jednom ambijentu koji neguje tradiciju, koji časno radi svoj poziv, koji pošteno služi svojoj zemlji i koji  poštuje disciplinu, red, rad i pruža jedno vaspitanje.

Nakon spasavanja zavejanih u Feketiću u narodu su počeli da vas doživljavaju kao heroja. Koliko Vam sve to prija i šta je najlepše što ste o sebi čuli tokom prethodne godine?

- Svoj odgovor podelio bih na dva segmenta. Prvi jeste činjenica da sam ja kao i mnogi pripadnici vojske u načelu radio svoj posao i mi smo pokušali da doprinesemo jednom sveopštem entuzijazmu da se ljudima u Srbiji pomogne. I sa te strane ako kažete da sam ja heroj,  ja pod tim podrazumevam da su svi pripadnici vojske koji su sa mnom bili u tom prostoru za mene heroji i to delim zaista sa njima. Ja sebe lično ne dozivljavam ni malo drugačije od onoga kako sam završio prošlu godinu ili neku prethodnu. Smatram da sam profesionalac i da radim svoj posao.

Drugi deo odgovora se odnosi na to da je lepo kada čovek uloži sebe u tako nešto, kada daš svoju energiju i svoje napore, da uradiš nesto lepo i da pomogneš, a kada se to primeti. Prija svakom pripadniku vojske koji se angažovao u ovoj godini i ekonomske krize i teških nesreća, kada se to primeti i kada se njihov rad vrednuje.

Najlepše što sam o sebi čuo prošle godine bilo je kada su mi moji sinovi rekli da su ponosni na svog tatu. To je možda najdraže i najlepše ushićenje koje čovek može da doživi kao otac dva velika čoveka, kada oni kažu da su ponosni na svog oca.

Kada ste znali da je vojska poziv za vas, kada ste osetili to?

- Da vam kažem iskreno ja sam se vrlo mlad odlučio da idem ovim putem, krenuo sam u vojnu gimnaziju u Mostaru sa 14 godina. To je puno kilometara od kuće za jedno dete koje samo smatra da će ono što bude doživelo u budućnosti biti njegov poziv. Sve su to snovi i neka obećanja iz mašte koja se tek mogu ostvariti. Ja nisam doživeo razočaranje, ja sam doživeo zadovoljstvo što nosim uniformu i što sam deo jedne jako dobre i pozitivne institucije Republike Srbije.

Na šta ste u životu, a na šta u karijeri najviše ponosni?

- Najviše sam ponosan na svoju porodicu, to je pod broj jedan. A ponosan sam i na svoje kolege sa kojima radim i sa kojima stvaramo rezultate zaista timski. U svojoj karijeri imam jako puno komandnih dužnosti i uvek sam pokušao da stvorim tim, jer je jako važno imati dobar tim i ljude koji su motivisani i koji žele da idu napred. Jedan od takvih timova je i ekipa ljudi u 204. vazduhoplovnoj brigadi, i to je jedan divan tim na koji sam profesionalno ponosan.

Na vojnike uvek gledamo kao na neustrašive ljude, koji se ničega ne boje. Kao na zaštitnike. Postoji li neka situacija u kojoj ste se jako uplašili?

- Vojnici, vatrogasci i policajci - to su ljudi koji se jednostavno godinama uvežbavaju da brzo razmišljaju i da odlučuju u kritičnim situacijama na efikasan način. Mi jednostavnno taj strah odgurujemo stalnim adekvatnim vežbanjem, stalnom adekvatnom pripremom, razmišljanjem o  takvim situacijama, razmišljanjem unapred, mi se za svaki naš posao se pripremao unapred. Razmišljamo gde bismo mi kao vojnici mogli biti upotrebljeni i pravimo planove a onda u odnosu na te planove vršimo obuku mlađih. Svi smo mi prosči kroz jedan takav ciklus i ništa nas ne može izenanditi. Samm tim se strah umanjuje i nema potpunog iznenađenja, i onda se rezonuje brze. Strah dođe posle, ako ga je bilo. Ja sam uživao u životu pre svega kao pilot, a to je nešto što je svaki dan vezan za neku vrstu opsanosti. I kada bih rekao da se nikada nisamm uplašio to bi bila laž. Samo je bilo bitno koliko sam brzo uspeo svoj strah da suzbijemm i da se vratim u neko racionalno razmišljanje.

 Čemu učite mlađe kolege?

-  Moraju da ponesu profesionalan pristup ovom poslu, to je broj jedan. Čast, poštenje, i ono što podvlačim je znanje. Svi koji su radili sa mnom znaju da insistiram na usavršavanju, na školovanjima, na sticanju  znanja na svaki moguci način. Smatram da je i u ovom ekonomski teškim vremenima, a i u svim drugim investicija u znanje nešto što že se najbrže vratiti i što predstavlja izlaz iz svake situacije. Mislim da generalno u Srbiji potencijala ima, ali tog znanja nekako u poslednje vreme kao da nema dovoljno. Znanje nije postavljeno na prvo mesto, ili smo ga negde izgubili.

Da li ovaj posao i zvanje koje nosite ostavljaju vremena za hobije i šta je ono u čemu uživate van svoje profesije?

- Slobodnog vremena nema onoliko koliko bih želeo. Ja sam čovek koji uživa pre svega u druženju sa svojom porodicom, zatim u boravku u prirodi i u sportu. Ja lično zaista volim to troje, volim da izađem u prirodu, da odem na planinu, da prosetam pored jezera, a s druge strane čitavog života sam posvećen sportu. Volim da igram fudbal, odbojku ili košarku sa prijateljima i to me malo napuni energijom i ulepša mi vreme. Volim da pročitam dobru knjigu, a supruuga i ja imamo jedan zajednički hobi, a to je da volimo da odgledamo dobar film.

 

Moto kojim se vodite u životu i poslu je...

-  Pa s obzirom da razgovaramo o mojoj profesiji, ja bih istakao reči Stepe Stepanovića, koje su zaista jedan moto koji sam rano spoznao i pokušavam čitavu karijeru da ga pratim. Pokušaću da parafraziram: "Iz naroda sam potekao, on me je učinio ovim što jesam, njegovoj se volji potčinjavam i njega slušam“.

Po čemu je specifična 204. vazduhoplovna brigada?

- Drugačija je zato što je sublimat različitih vrsta avijacije sa specifičnim zadacima i to je jedan najveći avijacijski kolektiv u Srbiji. Ona objedinjava sve kapactete republike Srbije za avijacijske potrebe, za kontrolu i za zaštitu vazdušnog prostora. Takođe tu su svi kapaciteti transportne avijacije, a ovde su locirani i svi kapaciteti za školovanje mladih pilota. Ovde se nalazi ipedeset odsto helikopterskih jedinica, tako da je ovo jedan glomazan sublimat, na to se dodaje i čitav niz različitih stepena održavanja, tehnike, vazduhoplova... ovo je jedan ogroman kolektiv koji je usmeren da podrži avijacijske zadatke.

Pokazali ste da avijacija nije prošlost, da je i te kako pristutna u sadašnjosti, a da li ima budućnost?

- Narod zna da mora imati bezbedno nebo i civilni saobraćaj koji se odvija iznad naše zemlje mora biti zaštićen svakog trenutka. I rizici poput terorističkih akata uglavnom dopiru iz vazdušnog prostora. I zbog toga je nemoguće otpisati taj zadatak u Srbiji, nemoguće ga je se odreći. Zato mi moramo u ovom teškom vremenu prvo da održimo, ali i da mu damo zrno budućnosti, da stvorimo neke nove generacije piota i neke nove osnove za neke nove vazduhoplove u budućnosti. Jer danas imati avijaciju nije samo veliki uspeh već i prestiž. Mi 102 godine imamo avijaciju u Srbiji. Nismo mi ti koji smemo da je se odreknemo tako lako. Mi je moramo održati zato što je to naš dug prema prethodnim generacijama.

Vojna parada "Korak pobednika" je takođe nešto što je u Vojsci Srbije obeležilo ovu godinu.

- Parada jeste jedan simboličan trenutak. Parada je dokaz naše spremnosti da poštujemo i negujemo tradiciju svojih predaka i da je sačuvamo za budućnost. Ja mislim da se ni jedna parada u svetu za koju ja znam nije tako kratko spremala. Ali imperativ datuma koji su se obeležavali, imerativ jedne tako visoke tradicije jednog naroda je bio pred nama izutzetno veliki i to je bila jedna ogromna motivacija da to pripremimo na najbolji mogući način. Taj događaj smmo hteli da posvetimo našim precima, i našim prethodnicima koji su svoje živote ugradili u istriju Srbije.

Za kraj, šta biste poželeli sebi, vojnicima i građanima Srbije za Novu godinu?

- I građanima i vojnicima i svojoj porodici želim pre svega mir. Da u jednoj mirnoj atmosferi svi zajedno ispunimo svoje želje i da ostvarimo svoje potencijale, da nam svima zajedno bude bolje na kraju sledeće godine i kada budemo sumirali utiske voleo bih da oni budu pozitivni, da budu nešto što će nas obradovati, nasmejati, oraspoložiti i činiti nas zadovoljnima. Sigurno je da svi mi imamo svoju viziju kako bi ta godina trebalo da izgleda. Poželeo bih svima da učinimo sve najbolje i da svoje vizije i ostvarimo. Da ostavimo sa strane međusobne nesuglasice, da se svi pretvorimo u jedan tim koji će učiniti Srbiju lepšim mestom za život. Pre svega zbog svoje dece, zbog nekih budućih vojnika i onih kojima ostavljamo Srbju.

(Milica Vojtek)