Kako je vaterpolo pomirio Srbe i Hrvate i pokazao da može da postoji zdravo rivalstvo? (VIDEO)

Dva puta su se sastajali u samo 6 dana "delfini" i "barakude" i nijedan incident se nije desio

Nije teško biti fin i pokazati gospodsku dozu tolerancije. To je pokazao finalni turnir vaterpolo svetske lige u Beogradu, koji je dva puta spojio selekcije Srbije i Hrvatske.

Prvi put u grupi, gde nije toliko bilo bitno, drugi put u finalu turnira gde je samo pobeda donosila plasman na Olimpijske igre u Tokio 2020.

Preporučujemo

Međutim, iako je Srbija pobedila, a Hrvatska prikazala visok nivo igre, meč je protekao u neverovatno fer atmosferi kako u bazenu, tako i na tribinama, pa se stiče utisak da su apsolutni pobednik ovog duela navijači u Beogradu. Znajući tenzije između dva naroda, netrpeljivosti, pre i posle raspada SFRJ, malo ko je očekivao baš tako prijateljski doček srpske publike.

Nijedan ružan povik nije upućen selekciji Hrvatske, nijedan zvižduk himni, koja je čak ispraćena aplauzom. Pokazali smo da može da postoji zdravo rivaltvo između srpskih i hrvatskih ekipa.

Hrvartska ekipa je bila na dva metra od navijača, vrlo lako je bilo ko mogao da napravi skandal, da ih gađa, vređa, ali nikome to nije padalo na pamet.

Naravno, to zdravo rivalstvo neguju i sami igrači i selektori koji to pokazuju svojim ponašanjem, pa navijač imaju i na koga da se ugledaju.

VIDEO: Beograđani dostojanstveno ispoštovali himnu Hrvatske

I nije ovo prvi put. Setimo se samo drugarstva Dejana Savića i Ivice Tucaka i njihov potez posle finala Olimpijskih igara u Riju 2016. A, selektor je pokazao da i u trenutku najveće euforije postoji nešto što je ljudska dužnost: treba prići, pružiti ruku protivniku, čestitati...

Prizor zagrljaja našeg i hrvatskog selektora Ivice Tucka je možda i najdirljivija scena finala i najveća pobeda sporta. Tako treba. Uvek i u svakoj prilici, na svim sportskim borilištima kada se sastanu Hrvati i Srbi.

Ovo treba da bude primer svim sportistima regiona, kako treba da se ponašaju i da budu gospoda koja postavljaju standarde, a ne da uličarskim žargonima, raznim saopštenjima, iskompleksiranim izjavama, pokušavaju da podignu sebe, a da unize rivala.

Biti sportista ne znači samouskočiti u bazen, šutirati u gol, na koš, plivati trčati. Biti sportistaa je mnogo više od pukog shvatanja sporta kao igre. U prenesenom značenju biti sportista znači biti hrabar, odvažan, pobednik i kad je najteže, borac.

Mnogo puta izgovrena misao "U dobru se ne uznesi, u zlu se ne ponizi", savrešno pristaje našim "delfinima", jer oni ne znaju drugačije, već samo pošteno za svoju zemlju, srcem i da respketuju rivala.

(D.S.)