Priče o pesmama: Bijelo Dugme - "Sanjao sam noćas da te nemam", "Ružan san" Bože Kijca

"Jer, da nije bilo Bregovića, ko bi danas znao za "Ružan san"? Moja kućna čeljad i naš slovenski kolega Srečko, koji je polupijan krasnoslovio pjesmu i kojega će do groba progoniti pitanje kakva je postelja od snijega".

Ima tome, ako se dobro sećam, već par decenija.

Sedeo sam u društvu dvojice naših uvaženih rok kritičara i ispijajući poneko piće, razgovarali smo, o čemu bi drugom, nego o muzici. I tako reč po reč, dođosmo do tekstova, pa se udenu priča o našim najboljim tekstopiscima i uopšte, o najboljim tekstovima jugoslovenske rok muzike. Izbacim tu neke svoje favorite, međutim, ostah ipak u manjini jer je jedan od ove dvojice uporno tvrdio da je naš najveći tekstopisac Goran Bregović i da je najlepši tekst kada su domaće kompozicije u pitanju - "Sanjao sam noćas da te nemam", a tu se negde i ovaj drugi manje-više složi. Tako i meni zaludnom ne preosta ništa drugo nego da zaćutim, jer preko puta mene sede njih dvojica sa poprilično zvučnim imenima, a uostalom i sam delim mišljenje da je taj tekst stvarno dobar. Da li je baš najbolji, nisam siguran, jer i ne postoje merila na osnovu kojih bi to sa sigurnošću moglo biti utvrđeno. Neki vele da je to stvar ukusa, drugi tvrde da je u pitanju nivo, ko će ga znati, mrtva je to trka. Setih se toga ovih dana, pa pomislih da bih vam mogao ispričati jednu priču, ali sada vas molim da mi oprostite što ću za trenutak skrenuti sa ove teme koju ste započeli da čitate, da bih vam kazivao kako još od detinjstva imam jednog drugara. Pa šta? - reći ćete, imamo ih svi. Ma znam, imam i ja još ponekog, nije on jedini, ali taj moj drugar je talentovan bio za svašta nešto, kako to već vole da kažu ove današnje generacije, ali sve svoje  talente proćerdao je budzašto. I kako je on bio sve bezobzirniji prema tim božijim darovima, tako je nekako i život bio sve nemilosrdniji prema njemu.

Preporučujemo

Ali nije on previše ni mario za to i kako je koja godina prolazila, sve više i više je pojednostavljivao svoj život, bavio se, pa  i živeo od nekih najobičnijih, svakodnevnih stvari, nemajući mnogo, ali i ne tražeći ništa, a sve ono što ga je vezivalo i podsećalo na prošlost davno je rasprodao i čini se i zaboravio. Samo bi ponekad, a sa godinama bi i toga bilo sve manje, dok bi se mešale svetlosti praskozorja i svetiljke nad našim glavama, a on zagledan u dopola ispijenu čašicu koju je držao obema rukama, promrmljao:

"Život piše romane, a mjesto imena moga

Postoje prazne strane, a ja se pitam za koga..."

Behu to stihovi velikog Duška Trifunovića koje je napisao za Jacu Stojaković, i još dok bi ih izgovarao znao sam da su za tu noć sve naše priče već uveliko ispričane i da je vreme da svako od nas dvojice krene na svoju stranu. Izašli bi van, on bi sedao na bicikl i odlazio, a ja bih stajao i dugo gledao za njim, čak i kada bi se već potpuno izgubio iz vidokruga.

Taj bicikl bio je i ono najvrednije što je imao, jer mnogo je toga nesebično dao drugima, sebi je ostavio malo ili nimalo.

Nisam se slagao sa tim što čini, prekorevao sam ga često, a on bi samo odmahnuo rukom: "Ma sve će to prijatelju moj, ionako mutna voda odneti".

I kako je koja godina prolazila naša viđanja će biti sve ređa, jer on se već odavno "zacementirao" u svojoj prelepoj seoskoj nedođiji, civilizacija mu nije trebala apsolutno ni za šta.

Ipak, čuli bi se povremeno telefonom, a kako je mreža mobilne telefonije kod njega bila vrlo slaba, to je funkcionisalo na sledeći način: telefon bi registrovao poziv, a on bi, kada je već mogao i hteo, odlazio do neke njemu znane kote gde je mreža bila bolja i pozivao me.

Beše to čovek po svemu poseban, a meni neobično drag.

Dobro, verovatno se pitate vi, ali kakve to veze ima sa pesmom "Sanjao sam noćas da te nemam"?!

Pa i nema.

Ali ima sa Božom Kijcem.

Niste čuli za Boža Kijca?

I ja sam nažalost isuviše kasno čuo za njega.

Ali kada sam kopajući po nekim prašnjavim stranicama naleteo na njegovo ime, nekako me taj njegov "životni roman" podsetio na ovog mog prijatelja.

Nisu oni svakako isti kalibar, ali sve mi se čini da je ta mantra slična i očigledno prepoznatljiva.

Priča kaže da je Kijac rođen 1956. godine u Mostaru, pa je još kao mladić počeo da piše po koju pesmu, a jedna od njegovih prvih objavljenih bila je "Ružan san", koja je publikovana davne 1972. godine u listu mostarskih studenata "Index" i ide ovako:

Sanjao sam noćas da te nemam

Da ležim pijan na postelji od snijega

I tiho

Kradom

Odlaze nekud

Neki dragi ljudi

U bijelom

Bježe

Uzalud.

Vidio sam u snu zmiju bijelu

Bijelu lađu sa crnim jedrima

Crven požar u nekome selu

I veliku ranu na njedrima.

Sanjao sam noćas da te nemam

Da si

Negdje

Srela nekog drugog

I tiho

Bez glasa

Osveta se sprema

Umirem od noža mjeseca ludog.

Vidio sam u snu kamen bijeli

I Ciganku

Kako lulu puši

Tebe neki dimovi odnijeli

I u mutnu rijeku

Bijeli svod se sruši.

Sanjao sam noćas da te nemam

Bijelu šumu i urlik vukova

Na lomači

Gori neka žena

I tri zvijezde padoše sa krova.

Vidio sam u snu ljiljan bijeli

Crne konje

I svatove bez pjesme

S prvim pijetlom

Neko se veseli

Posljednjem jauku lisice bijesne.

Sanjao sam noćas da te nemam

Da ležim žedan na postelji od rijeke

Nebo mi kradom

Bijeli oblak sprema

Na dlanu vidim puteve daleke.

Vidio sam u snu krst od zlata

Na mjedenom guvnu

Igra devet vila

Otškrinuta noćas

Bjehu

Rajska vrata

Kroz njih bijele ovce

Bježe

Na pojila.

Bježi

Bježi noći

Da mi zora svane

Bježi

Bježi noći

Ne želim da sam sam

A ti

Noćna tmino

Budi sretne dane

Sve je ovo bio

Samo

Ružan san...

Priča dalje kaže da je Božo kompoziciju "Sanjao sam noćas da te nemam" i Bijelo dugme, prvi put čuo sa vojničkog razglasa dok je u kragujevačkoj kasarni služio vojni rok, ali nikada, nikada, nije potegnuo pitanje autorskih prava, niti je išta ružno govorio o Bregoviću.

Zle godine ratova devedesetih, primorale su ga da napusti Mostar i da se preseli u Nevesinje.

I kako su, po onoj odveć poznatoj, "sužnji najlepše pevali o slobodi", tako je i Božo najlepše pevao o gradu iz kojeg je morao otići:

PJESMA NEKOME

Praštam Neretvi

Praštam Radobolji

Praštam Buni i Bunici

Praštam nebu

Praštam Humu i mjesecu iznad njega

Praštam košćelama

Kajsijama

Šipcima karadervišima

Praštam odrinama i baščama

Praštam jednoj kanti šeboja u Brankovcu

Praštam i onoj djevojci na Šemovcu

Praštam mostovima

Praštam prvim trešnjama iz Jasenice

Praštam Grozdaninu kikotu u Cimu

Praštam svaku Aleksinu pjesmu

I Đikićevu

I Huminu

I Kebinu

Praštam i Sunčani dan mog druga Đanija

Praštam i pjesme Južno od svih namjera mog jarana Safeta

Praštam Minjine reportaže u sarajevskom svijetu

Praštam Lizdine krugove u Hercegovačkim novinama

Praštam kafu sa Zukom i Sulom u Kujundžiluku

Praštam besane noći uz harmoniku Mire Karalije

Praštam fajront uz violinu Neđe Kovačevića

Praštam Veležove kupove uz radost Neđe Babovića

Praštam sve što znam i što ne smijem da znam

Praštam

Praštam

Samo moj rodni grad

Gluho bilo

Da se ne naljuti

Njemu ništa ne praštam

I nikad mu oprostiti neću što me otjera

Praštam na kraju i sebi koji se vratio u svoj grad pa opet otišao

Praštam i vama koji ste sačuvali moj grad

Praštam i onima koji su ga rušili

Ali

Ne praštam sebi što sam ostao bez svog grada

Ne praštam.

Eto.

Valjda ove dve pesme dovoljno govore o Božu.

Ne moram ništa više napisti ni reći.

Ili treba da dodam, kako ga je ovih skorijih godina njegov veliki prijatelj Mladen Bošnjak, koji je tako divno pisao o njemu, nagovarao da se ipak obrati Bregoviću - "jer možda te danas, nakon četrdeset godina zakiti, možda ti rekne izvini", na šta je Boža odgovorio: "Manitašu, Bregović sam sebe krade, đe onda neće provincijsku fukaru".

Opet, kada ga je nagovarao da se ipak vrati u Mostar, odgovorio je:

"Vjeruj mi, jarane, ne znam šta bi ti rek’o. Vrijeme je pobjeglo u onu naranču iz pjesme, i neće napolje. Prokleto vrijeme. A tako bi se bilo lijepo vratiti, iskupiti prijatelje, seiriti kraj Neretve, i konačno pamtiti samo lijepe trenutke, a sve ostalo nek ostane Ružan san. Bez zaštite autorskih prava, bez ičega. Jer, da nije bilo Bregovića, ko bi danas znao za "Ružan san"? Moja kućna čeljad i naš slovenski kolega Srečko, koji je polupijan krasnoslovio pjesmu i kojega će do groba progoniti pitanje kakva je postelja od snijega".

Eh živote, eh mutna vodo, što reče onaj moj prijatelj.

Malo je ovakvih ljudi i ovakve ljudskosti danas.

I malo je prijateljstava kako je Mladenovo i Dragovo.

Možda bi mogli iz toga učiti, možda bi se mogli prisetiti šta to beše čojstvo, viteštvo i plemenitost.

Vi kako hoćete, a ja odoh da pozovem onog mog drugara i da mu kažem da je one "prazne strane" već davno ispunio.

Napunjene su njegovom dobrotom, smirenošću, željom da nesebično pomogne, i da se na kraju skloni od svega onog čime ga okružuje ova današnjica koja mu nije ni do kolena.

I zato hvala im.

Hvala njemu, hvala Dragu i Mladenu.

Hvala i Bregoviću jer me je uputio na ovog divnog čoveka i ove stihove kakve samo život može pisati.

Jer ako mu autor ne zamera, zašto bih ja.

Hvala im, jer "Sanjao sam noćas da te nemam" prelepa je pesma kako god okreneš.

(Telegraf.rs)