Ekskluzivno za Telegraf rs: Kako je osmišljen omot prvog albuma grupe Drugi način...

...i potpisan ugovor o izdavanju ploče

Dragi čitaoci, vaš novinar, a samim tim i portal Telegraf rs, dobio je ekskluzivno pravo da objavi tekst koji će ići u nekoliko nastavaka pod naslovom "Drugi način story - istina", a koji je napisao i prosledio mi bubnjar i vođa tog benda Boris Turina Turko, a u cilju, kako sam kaže, pojašnjenja svih događaja koji su prethodili formiranju benda Drugi način, objavljivanju njihovog albuma prvenca i kasnijim dešavanjima koja su učinila da se originalna postava grupe rasformira. Objavljivanje ovog teksta takođe su odobrili i Ismet Kurtović kompozitor, glavni vokal, gitarista i flautista, Željko Mikulčić bas gitarista i Halil Mekić Sos gitarista originalne postave grupe Drugi način, jer se po njihovom mišljenju istina, kako u raznim tekstovima tako i u pojedinim knjigama, godinama pogrešno interpretira. Ovih dana, na radost mnogih fanova, ponovo je na ploči reizdat prvi LP grupe Drugi način, pa je i to jedan od povoda da se podsetimo svih detalja u vezi nastanka ovog legendarnog albuma onako kako se svega seća Boris Turina Turko, uz odobrenje trojice članova benda.

Preporučujemo

DRUGI NAČIN STORY - ISTINA

(nastavak br. 4)

Da je takav izvrstan muzički materijal obavezno trebalo "upakirati" u poseban omot tj. cover, bilo je potpuno jasno, pa sam tu svrhu zamolio za pomoć mog dugogodišnjeg prijatelja Danijela Popovića iz Vjesnikovog tjednika "Arena", koga sam znao još iz vremena Crvenih koralja. Zahvaljujući njemu došao sam na ideju da omot ima formu albuma, iako će unutra biti samo jedna ploča. Danijel me pozvao u uredništvo "Arene", u Vjesnikovom neboderu i pokazao mi sijaset fotografija, poznatih svjetskih umjetničkih fotografa i dizajnera - Endija Vorhola, Hamiltona, Berga, Makbina, Stouna, Bejlija, Klausa Formana (svirao bas i sa Bitlsima), kao i Guntera Zaksa (bivši muž Bržit Bardo). Te umjetničke fotografije su me oduševile i navele da neke od njih ubacim na omot, tj. da album bude konceptualan, po sistemu "every picture tells a story", kako je inače i naziv čuvenog albuma Roda Stjuarta. Gunter Zaksova umjetnička fotografija za sredinu omota na kojoj dugokosa blond osoba grli samu sebe tj. svoju samoću, učinila mi se kao pravi odraz takvog stanja, a i ta osoba je "s leđa" izgledala kao naš gitarista Sos, koji je u to vrijeme imao upravo takvu kosu i frizuru. Zatim sam izabrao i ostale fotografije koje su odgovarale naslovima pjesmama i sadržaju tekstova, a Danijel je putem Vjesnikove Press Agencije osigurao dozvolu da se te fotografije poznatih svjetskih umjetnika mogu koristiti za dizajn omota našeg albuma. Osim toga, on je sam snimio i sliku benda za naslovnu stranu, dok je sliku starog grada Zagreba iz 1914. godine osigurala moja sestra Mirjana Turina Stipetić, koja je kao diplomirani povjesničar umjetnosti i etnolog, radila u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture, u Mesničkoj ulici u Zagrebu. Ja sam tada napisao i dodatne stihove koji su sve tekstove konceptualno povezali u priče o samoći izražene kroz muziku, tekstove i fotografije. Danijel je to sve sam dizajnirao, a ja sam napravio prvu veliku grešku, tj. u popisu tko je što svirao nisam naglasio da Ismet pjeva vodeći vokal u svim pjesmama, osim u kompoziciji "Opet". (MEA CULPA 1.) Nije isprika, ali ja sam već tada na bini primjetio Požgajčevu zavist i iskompleksiranost po pitanju muzičke inferiornosti u odnosu na Ismeta i inferiornosti snage karaktera ličnosti u odnosu na mene, te kombiniranja sounda benda, u odnosu na Miku. U strahu da ne dođe do konflikta i svađa u bendu, baš kada je sve bilo harmonično i u jednoj pozitivnoj perspektivi, svim članovima sam uz instrumente koje su svirali dodao i vokal na kraju, pa tako i Ismetu. Mi smo "na živo", a i na ploči, uistinu i pjevali u četiri ili pet glasova! Nažalost nešto kasnije, uprkos velikom uspijehu benda, moja su se strahovanja ostvarila. Što smo više svirali to je više raslo oduševljenje publike i muzičkih znalaca - urednika radija i televizije, te rok muzičara Ismetovim nesvakidašnjim vokalom, pa kad je još i naš album u relativno kratkom roku (jedna ipo god.) postigao najprije srebrnu, a zatim i zlatnu tiražu, a posvuda se pričalo (opravdano!) uglavnom o Ismetu Kurtoviću, njegovim super pjesmama i fantastičnom pjevanju, iako ja to "greškom" nisam na omotu albuma naglasio, Požgajčeva zavist i ljubomora postajale su sve očiglednije i prijetile opstanku benda u originalnoj postavi i super atmosferi, tj. bio je stalno u "kontrapunktu"!

Što se tiče samog izlaska albuma, ja sam i snimke i omot najprije ponudio "Jugotonu", ali me, inače daljnji član moje šibenske familije, "veliki pop-rock znalac" Siniša Škarica, odbio riječima: "To ne zvuči loše, ali ko će to kupiti"? Odbio nas je i "Suzy" (Josipović, Antonić), ne slažući se sa omotom tj. coverom LP-a, pogotovo naslovnom stranom. Također je Josipović, direktor izdavačke kuće "Suzy", dao samo Ismetu ekskluzivan ugovor, želeći ga vezati za dužu suradnju, a bendu je ponudio ugovore koji se odnose samo za materijal na LP-u, pod uvjetom promjene naslovne strane omota. Na to bend nije pristao, a niti sam Ismet, pa je moj advokat znajući za Josipovićeve kriminalne radnje u bivšoj firmi, uspio isposlovati raskid tih ugovora.

Kada je LP u produkciji PGP RTB-a postao zlatan, Škarica me verbalno napao u "Zvečki", govoreći - kako si mogao prodati materijal u Beograd? - što znači u Srbiju, ne shvatajući da je to isti album kojeg je on, kao navodno veliki znalac, više od godinu dana ranije odbio. Nažalost, Škarica nije bio sposoban prepoznati kvalitetu našeg albuma. Da je samo pažljivije poslušao bas dionice Željka Mikulčića Mike u pjesmama "Na mom dlanu" i "Stari grad", bar bi po tome mogao shvatiti kakvu muzičku vrijednost ima naš LP, ali on je ljubomorno shvatio da bi "slomio" prste kada bi pokušao odsvirati takve bas dionice.

A kako sam taj za Jugoton i Škaricu neinteresantan materijal, prodao" PGP RTB-u, tj. njegovom tadašnjem direktoru gospodinu Božidaru Gociću, posebna je priča.

Dakle, opet uz financiranje Mikinih roditelja odletio sam avionom u Beograd i pojavio se kod sekretarice direktora Gocića, u elegantnom odijelu i drugi-treći puta u životu sa kravatom oko vrata, rekavši joj da sam student PMF-a iz Zagreba. Pokazao sam joj futrolu diplomskog rada iz povijesti umjetnosti i etnologije moje sestre, rekavši da je unutra moj diplomski rad i da bih o tome htio razgovarati s direktorom Gocićem! To je bila istina jer ja nikada ne lažem. Ona je odškrinula vrata direktorove sobe i rekla mu: "Direktore traži vas student Prirodoslovno-matematskog fakulteta iz Zagreba i donio je svoju diplomu na uvid". Direktor Gocić širom otvori vrata i kaže mi : "Mladiću, ovo je Produkcija gramofonskih ploča Radio televizije Beograd, očito si se zabunio". Rekoh: "Direktore ja to znam, jer sam sa PGP-om surađivao kao član "Crvenih koralja" 60-tih godina, a u futroli se uistinu nalazi moj "diplomski rad", filmovi i probni tisak omota sa tekstovima za album moje rock grupe Drugi način iz Zagreba, a u poslovnom koferu koji vidite je "doktorat" Miroslava Bevca iz ljubljanskog studija "Akademik" zapravo, na 16 kanalnom "Studeru" snimljene magnetofonske trake za taj LP". Čim sam spomenuo "Akademik", Bevca i "Studerove" uređaje, direktor me uveo u svoju kancelariju i upitao, da li ga mogu spojiti s Bevcom i "Akademikom", jer je zainteresiran da vodeći PGP-ovi izvođači snimaju u tada najboljem studiju u "Jugi". Tek kada sam mu dao Bevcov telefonski broj poželio je vidjeti sadržaj moje diplomske futrole, a ja sam iz nje izvukao filmove i probne kopije omota našeg LP albuma. On je detaljno sve pregledao i pročitao, pa oduševljen nazvao muzičkog urednika Vojkana Borisavljevića, rekavši mu da šalje mladića-studenta iz Zagreba sa trakama iz ljubljanskog "Akademika" na preslušavanje, a meni reče: "Ako su snimke iole dobre kao omot, možemo razgovarati o ugovoru, iako za tu tvoju grupu nikada nisam čuo. Dakle, idi do muzičkog urednika da to presluša". Ja odoh u drugu zgradu, do prostorije sa desetak separea u kojima je bilo nekoliko ton majstora i muzičkih urednika sa uređajima za preslušavanje profesionalnih magnetofonskih traka i tu sam potražio glavnog urednika, kod koga me direktor najavio. On je glasno pustio snimke. Iako je dužina trajanja LP-a trideset četiri minute, već nakon A strane, tj. polovice trajanja albuma, nakon pjesme "Na mom dlanu", na ulazu u separe pojavilo se kompletno članstvo muzičkog odjeljenja PGP-a pitajući - ko to tamo peva? Glavni urednik Vojkan Borisavljvić nazvao je direktora Gocića rekavši mu - ovo je odlično, kupite to - pa me poslao nazad kod njega na potpis ugovora, a cijela ekipa je nastavila sa daljnjim preslušavanjem materijala. Ja sam otišao natrag do direktora i tu sam napravio drugu grešku. Potpisujući ekskluzivni ugovor previdio sam da će troškovi snimanja i omota biti paušalno isplaćeni, ne znajući u tom momentu da to znači jednokratno, tj. "u đuture", a ne prema stvarnom broju prodatih ploča. Tako je bend dobio "samo novac" za kupnju velikog IMV-ovog kombija "troosovinca" i oko 2000 LP-a da ih sami prodajemo na nastupima. (MEA CULPA 2) Imajući u vidu činjenicu da me "moj Zagreb" odbio, izlazak LP-a bio je ipak veliki uspijeh, pogotovo za nepoznati bend, što je Drugi način tada još bio, a ipak nam odmah izlazi album. Kako je većina pjesama po izlasku ploče postala jako popularna i svakodnevno se izvodila na radio postajama gradova diljem cijele "Juge", a imali smo i desetak nastupa na TV-postajama, u toj 1975. godini smo sve više i više svirali, a obnovili smo i ugovor za ljetne nastupe u "Griču" u Trpnju za tu, kao i za sledeću godinu. Tu se tih ljeta počela, pogotovo vikendom, sakupljati omladina iz mnogih gradova "Juge" - Ljubljane, Mostara, Sarajeva, Beograda, Zagreba, Novog Sada, Splita, Metkovića, pa čak i iz Skoplja, a bend je na slobodne dane imao gostovanja u Imotskom, Vidu, Runovićima, Gabeli, Prološcu, Kaštel Sućurcu, Biogradu na Moru, Makarskoj, Zadru, Splitu... Tako smo uspijeli rasprodati gotovo sve LP ploče dobivene od PGP RTB-a.

Na jesen smo radi ekskluzivnog ugovora sa PGP-om i obaveze po njemu, snimili (opet u "Akademiku") singl ploču sa Ismetovom pjesmom "Dugi put" i "na tom dugom putu", Požgajčevom "Izgubljenom ženom", što je bio nastavak ideje sa LP-a, da se paralelne linije tog dugog puta, tj. života i komunikacije na tom putu, poput telefonskih linija makar i u beskonačnosti spoje, što bi značilo i PRESTANAK SAMOĆE! Iako je u "Izgubljenoj ženi" Sos odsvirao fenomenalan solo i cijela je pjesma zvučala jako dobro, ipak je Ismetov "Dugi put" imao mnogo više uspjeha u javnosti, jer je bio "više drugonačinski" što je Požgajca dodatno frustriralo.

(Nastaviće se...)

(Telegraf.rs)