Ekskluzivno za Telegraf rs: Kako je grupa Drugi način snimila svoj legendarni prvi album

Ovih dana, na radost mnogih fanova, ponovo je na ploči reizdat prvi LP grupe Drugi način, pa je i to jedan od povoda da se podsetimo svih detalja u vezi nastanka ovog legendarnog albuma

Dragi čitaoci, vaš novinar, a samim tim i portal Telegraf rs, dobio je ekskluzivno pravo da objavi tekst koji će ići u nekoliko nastavaka pod naslovom "Drugi način story - istina", a koji je napisao i prosledio mi bubnjar i vođa tog benda Boris Turina Turko, a u cilju pojašnjenja svih događaja koji su prethodili formiranju benda Drugi način, objavljivanju njihovog albuma prvenca i kasnijim dešavanjima koja su učinila da se originalna postava grupe rasformira.

Objavljivanje ovog teksta takođe su odobrili i Ismet Kurtović kompozitor, glavni vokal, gitarista i flautista, Željko Mikulčić bas gitarista i Halil Mekić Sos gitarista originalne postave grupe Drugi način, jer se po njihovom mišljenju istina, kako u raznim tekstovima tako i u pojedinim knjigama, godinama pogrešno interpretira. Ovih dana, na radost mnogih fanova, ponovo je na ploči reizdat prvi LP grupe Drugi način, pa je i to jedan od povoda da se podsetimo svih detalja u vezi nastanka ovog legendarnog albuma.

Preporučujemo

DRUGI NAČIN STORY - ISTINA

(nastavak br. 3)

Moj veliki prijatelj Zoran Sekulić Zoki (sin narodnog heroja Nikole Sekulića Bunka) omogćio nam je i prve nastupe u poznatom zagrebačkom klubu za omladinu "Big Ben", čiji je bio direktor. Tu je započeo prvi uspon potpuno nepoznate grupe, mnogima čudnog imena - Drugi način. Publika je odmah osjetila tu posebnu vibru, energiju i feeling benda i reagirala često spontanim aplauzom, iako su to bile "čage" a ne koncerti, pa ponekad i suzama na Sosove gitarističke virtuoznosti, sa Gibson Les Paul - "gold top" električnom gitarom i "Morley" wah-wah pedalom, Ismetov osjećajni način pjevanja i visoki vokal, te na senzibilan zvuk dviju flauti. Zatim je došlo i do obrade poznatog hita dr Dženana Salkovića "Prođe ovaj dan" u rock valcer ritmu i sporom, umjesto u originalno brzom beat tempu, a ja sam izmijenio tekst (uz pristanak i odobrenje dr Dženana Salkovića), pa sam umjesto "a Mariji ću reći" napisao "a voljenoj ću reći", kako bi bilo primjenjivo na sve voljene žene, a ne samo na Marije, te sam u refrenu umjesto - "prođe ovaj dan, dam diridam", napisao - "prođe ovaj dan, dan kao san".

Tu smo verziju prvi puta snimili za Radio Zagreb u koncertnoj dvorani "Istra", u Nikolićevoj ulici, a pod vodstvom maestra Vanje Lisaka, te tonskog snimatelja i supervizora gospodina Radana Bosnara. Uvodni interludij svirao je Ismet na flauti.

Snimku te prve verzije još uvjek ima Mika!

Ipak, odlučujući za definitivan uspon i uspijeh benda, kao i za snimanje LP albuma "Samoća", bio je prvi nastup u ljubljanskom studentskom naselju "Forum". Naime, siguran u kvalitetu benda zamolio sam telefonskim putem mog dugogodišnjeg poznanika, još iz vremena višekratnih svirki u "Forumu" sa Crvenim koraljima i Zlatnim akordima, Čedomira Čedu Samardžića, koji je bio jedna od glavnih faca u "Forumu", da nam sredi jedan termin za nastup tamo. Čedo me upitao kako se bend zove, očekujući neko poznato ime, a znajući da nakon Crvenih Koralja, Zlatnih Akorda i Mladih, ja ne bih svirao u bilo kakvom bendu. Kada sam mu rekao Drugi način, on odgovori: "Drugi što? Nikad čuo za neki bend sa tim ili sličnim imenom! Nema šanse. Ako snimite neku ploču, ili vas se čuje na radiju, vidi na televiziji, znaš da ću ti rado pomoći, ali ovako ne mogu". Meni je pak bilo jako važno da nastupimo u Sloveniji i to upravo u ljubljanskom "Forumu", jer sam iz iskustva znao da je tamo odlična publika, studenti iz cijele "Juge", dobri poznavaoci pop i rock muzike, a i gaže su bile dobro plaćene , kaj je dečkima iz benda bilo jako važno, s obzirom da je samo Mika bio u stalnom radnom odnosu i imao redovitu mjesečnu plaću. Čedina odbijenica me rastužila jer sam osjećao obavezu dečkima iz benda osigurati nastupe, tj. egzistenciju. A onda slučajni, odlučujući i za bend sretni obrat! U četvrtak 28. 11. 1974. godine, dan prije tzv."Dana republike", nazove me Čedo i kaže: "Dolazi sutra, kako znaš, nastupiti sa tim tvojim nepoznatim bendom u "Forum", jer bubnjar ljubljanske grupe Jutro se razbolio i završio u bolnici, pa oni ne mogu sutra nastupiti, nemoguće je naći zamjenu u tako kratkom roku, pa sam se sjetio tebe i tvog novog benda!" Ja sam, presretan, naravno prihvatio i tako se Drugi način prvi puta pojavio u "Forumu", što je odigralo odlučujuću ulogu u daljnjem razvoju i usponu benda. Dakle, tog petka 29.11. 1974. godine, našli smo se na bini poznate plesne dvorane študentskog naselja "Forum" u kojoj se vikendom na plesnjacima skupljalo od 500 do 800 posjetilaca, a te večeri je bilo samo stotinjak ljudi, jer su "vanjski studenti" preko trodnevnih praznika otišli svojim kućama. A ja sam dečkima iz benda pričao o punoj dvorani znalaca i fantastičnoj atmosferi, što sam doživio desetak puta do tada. Bend se "skiselio" već na tom prvom utisku, a kada smo počeli svirati - mrtvačka atmosfera, nitko ni "crc, ni mrc". Iako je bio običaj da se na takvim čagama sviraju četiri pjesme, pa pauza, ja viknem dečkima - svirajmo dalje! Ali i nakon tridesetominutnog prvog seta i dalje je ista atmosfera u publici, a i na bini, uz prve prigovore mojih dečkih: "To ti je ta tvoja Ljubljana"(Sos) i "Tetec (tako se Mika i ja međusobno zovemo), kam si nas to dovel?" Naviknuti na euforične atmosfere u "Big Benu", nisu shvatili kaj se događa. Ja kažem: "Idemo dolje sa bine na pauzu i molim vas samo osmijeh, pa kad vam ljudi priđu, ponude vam piće, cigaretu i bilo kaj pitaju ne budite "kiseli", ni drski. Nismo svi ni sišli sa bine a "najkiseliji" Sos već je dobio prvo pivo i prvog sugovornika, viknuvši mi: "Turko, gle dobio sam pivo"! I ostalim dečkima su počeli prilaziti posjetioci i obasuli su ih pićem, cigaretama i raznim pitanjima, a meni su oduševljeni prišli moji stolnoteniski prijatelji iz Ljubljane. Ja sam, trideset minuta gledajući sa bine kako gotovo svi prisutni širom otvorenih očiju i usta, promatraju i slušaju bend, što do tada nikada nisam doživio u "Forumu", znao da su posjetioci ipak iznenađeni i oduševljeni, iako dečkima iz benda nije tako izgledalo. Frenetični aplauz prilikom izlaska na binu za drugi set i daljnju svirku sve je objasnio, mada do tada još nismo odsvirali naše glavne hitove, već samo poznati strani repertoar koji, vjerovali smo, publika zna. Nakon naših pesama "Stari grad", "Na mom dlanu","Lile su kiše", "Carstvo samoće","Opet" i "Žuti list", sve je postalo euforično, a Čedo je "doletio" na binu i rekao mi: "Ovo pod hitno morate snimiti"! Drugi me dan, iako je bila subota i nacionalni praznik, odveo u "Akademik", tada najbolji tonski studio u "Jugi", čiji je vlasnik bio Miroslav Miro Bevc, genijalni ton majstor i snimatelj, te me upoznao s njim.

Dogovorili smo, uprkos "paprenoj cijeni", da ćemo ugovoriti termin snimanja našeg materijala tek kada bend skupi novce, s obzirom na to da smo još bili nepoznati i bez sponzora, pa smo sve morali platiti sami. To je ujedno značilo da će nam Čedo osigurati nastupe u "Forumu" ali i po Sloveniji, gotovo svakog vikenda. Tako je i bilo, pa smo svirali na brucošijadama i plesnjacima u Ljubljani, Domžalama, Novoj Gorici, Dvorima nad Izolom, Mariboru, Šempasu... A već drugi nastup u "Forumu" ispunio je dvoranu do kraja (kasnije 1976. god. postigli smo i neoboren rekord od preko 1800 posjetilaca!), jer je ona stotina prvih posjetilaca uz Čedu, verbalno izreklamirala bend, ne samo u studentskom naselju, već se "pronio glas" po cijeloj Ljubljani. Ja sam se tada, zahvaljujući stolno-teniskoj karijeri, dobro služio slovenskim jezikom i u svaki novi ugovor o nastupu, na kraju dodao tzv. "pripombu" tj. dodatak ugovoru o promptnom "izplačanju honorarja na roke takoj po prireditvi", iako je ta tzv. "narukvica" tada bila protuzakonita.

Kako smo u međuvremenu nastupili i u zagrebačkoj "Kutiji šibica", prije utakmice Evropskog pokala u stolnom tenisu, "Vjesnik" - BOO KFUM", mojih dragih bivših klupskih kolega Dragutina Šurbeka, Zlatka Čordaša i Antona Stipančića, dogovorio sam sa upravom "Vjesnika" da sviramo zabadava, ali da nam za protuuslugu odštampaju 500 plakata, što je bilo dovoljno za daljnje nastupe po Sloveniji i Hrvatskoj.

Svirajući kontinuirano, došli smo i do novaca za najvažniju fazu benda, snimanje u "Akademiku", ali smo u tu svrhu morali prodati i jedno od mnogobrojnih Mikinih pojačala. Čedo je, u dogovoru sa nama i Miroslavom Bevcom, organizirao snimanje 1. te miksanje 12. veljače, 1975. godine, a posudio je za snimanje i "Hammond B3" orgulje i jedno "Marshall" pojačalo, od grupe Jutro iz Ljubljane. Mi smo maksimalno uvježbani došli u studio, tako da smo brzo bili gotovi sa svih šest pjesama. Na miksanje materijala 12. veljače, genijalni Miro Bevc je donio originalne snimke kiše, snimljene u Ljubljani za nevremena, kao i originalne snimke šuma mora u rane jutarnje sate snimljene u Seči kod Portoroža, te je to ubacio u interludije za "Lile su kiše" i "Na mom dlanu", što je zvučalo vjerodostojno i fantastično. Bevcova genijalnost dokazala se i u ideji da moj uvodni recital na "Starom gradu" snimimo u hodniku na prvom katu zgrade ljubljanske Radio televizije. Posebno postavljeni mikrofoni i zvučnici u taj dugi betonski hodnik, dali su i poseban dodatni hal mom recitalu. Do tog recitala došlo je slučajno, jer sam ja prije snimanja u "Akademiku" za svaki slučaj dao sve tekstove na ocjenu komisiji Radio Zagreba u Jurišićevoj ulici. Bez odobrenja potpisom te komisije, pjesme tj. tekstovi ne bi se smijeli izvoditi na radio postajama. Na moje iznenađenje, samo izvrsni tekst Gojka Bjelca "Stari grad", nije prošao na komisiji, zbog navodno precrkvenog karaktera. Nakon što je tekst i šesti puta "pao" na komisiji, uprkos nekoliko sitnih izmjena koje sam napravio, član komisije, gospođa Heda Piliš, predložila mi je da napišem uvod u tekst iz kojeg će biti vidljivo da se ne radi o susretu za vrijeme mise u katedrali, nego za vrijeme koncerta na crkvenim orguljama. Tako sam se sjetio gospodina profesora Anđelka Klobučara, majstora na crkvenim orguljama, koji je često svirao u zagrebačkoj katedrali, pa sam napisao da se radi o susretu za vrijeme Bahovog koncerta koji je izvodio na crkvenim orguljama:

"Sjećaš li se dana kada smo se sreli na Starom gradu

okruženi oronulim zidovima katedrale,

obasjani sjajem svijeća, povezani muzikom?

Opet sam ovdje,

opet slušam Baha,

Gdje si ti?"

To je"upalilo" i prošlo na komisiji, a ja sam smislio zahvaljujući mom dubokom glasu, uvod u pjesmu "Stari grad" kao recital. Nesvakidašnjih sedam uvodnih udaraca na crkvenim zvonima i gitarističku podlogu recitalu, izmislili su i aranžirali Ismet i Sos.

Osim Genijalnog Bevca, posebno uspjelim snimkama benda dovršenim za samo 22 sata (što je u to vrijeme, bez digitalnih pomagala, bio svjetski rekord za snimanje Lp-a!), jako je pomoglo znanje i iskustvo poznatog slovenačkog muzičara, skladatelja, aranžera i producenta Deče Žgura...

(Nastaviće se...)

(Telegraf.rs)