Rock novinar Josip Dujmović za Telegraf: O Radiju Zenica, "Davorinu" i knjizi koja donosi r'n'r anegdote

Ljubitelji rock-a knjigu "1001 najluđi svjetski i ex-Yu rock biser" neće propustiti

Nekada je biti novinar umnogome bilo i pitanje časti, pa je gotovo svako pisanje vodio aksiom istine i znanja. Još tamo davnih šezdesetih godina prošlog veka sa eksplozijom rock muzike, u štampanim medijima počeli su se pojavljivati, u početku stidljivi napisi o toj novoj ludosti koja je zahvatila mladi svet i koja će, kako se verovalo, kao i svako pomodarstvo ubrzo proći i nestati. No ipak, stvari su se odvijale sasvim drugačije. Ništa nije nagoveštavalo nestanak te ludosti, već se sve širilo neverovatno brzo. Pojavile su se prve specijalizovane radio emisije, pa čak i prvi specijlizovani muzički časopis - Džuboks, a uz sve to je počela stasavati i jedna sasvim ozbiljna generacija rock novinara, koju je pored isitine i znanja koje smo pomenuli, vodilo još nešto: gotovo pa fanatična posvećenost.

U narednih nekoliko decenija ti ljudi će umngome formirati ovdašnji muzički ukus, pa će čitava ta scena biti proglašavana za jednu od najvažnijih u Evropi. Pored tadašnjih republičkih centara, gde se logički mnogo toga dešavalo i mnogi manji gradovi imali su svoje posvećenike, a neki od njih će svojim radom i upornošću koja nikada nije upoznala reč odustati, daleko nadići svoje lokalne sredine. Jedan od takvih novinara i zaluđenika je Josip Dujmović iz Zenice. Ovo je bila prilika da razgovaramo o mnogo čemu. O njegovim prvim koracima kada je pisana reč u pitanju, radiju, maratonima, kako voditeljskim tako i koncertnim, Indexima, nagradi "Davorin", ali i o njegovoj najnovijoj knjizi pod nazivom "1001 najluđi svjetski i ex-Yu rock biser".

Preporučujemo

• Novinarstvom si počeo da se baviš još dok si studirao u Zagrebu. Pisao si za "Našu reč", za "Večernji list". Kada si u sebi prepoznao tu želju za pisanjem?

U novom romanu koji sam napisao ima dosta toga i autobiografskog, pa sam tu napisao da je moje prvo pisano djelo iz sedmog razreda osnovne škole, kad sam mojoj tadašnjoj nastavnici srpskohrvatskog jezika i književnosti na njen sto u razredu stavio jednu svesku i na njeno pitanje šta je ovo, odgovorio - roman.

• Roman u sedmom razredu?!

Da, ona je razvukla osmijeh od uha do uha, a ja sam ustvari napisao kaubojski roman. (smeh) Tada sam čitao Vinetua od Karla Maja, Old Šeterhend i ostalo, gledao špageti vesterne k'o i sva djeca, a uvod u sve to je da sam od kada znam za sebe volio čitati knjige, znao sam zore dočekivati u čitanju. Kada sam svojoj učiteljici stavio taj roman na sto, zacrvenio sam se od srama i panike, bez obzira što sam u tom njenom predmetu bio baš dobar, znači odlikaš. No srećom, ona je rekla da do kraja osnovne škole više neću morati da odgovaram i da ću imati zaključenu peticu.

Sada bih suhim zlatom platio tu svesku, ali nažalost nije sačuvana. Iz ovoga se da zaključiti da sam oduvek bio vezan za čitanje i pisanje, za takav način izražavanja, ali kasnije nisam bio odlikaš. Kroz gimnaziju sam prolazio sa vrlo dobrim uspehom, jer sam iz predmeta poput fizike i matematike imao dvojke ili trojke, ali sam i u gimnaziji imao fenomenalnu profesoricu srpskohrvatskog jezika i književnosti i tu sam se zaljubio u djelo Ive Andrića, sa kojim sam se temeljito upoznao zahvljujući njoj, pa sam generalno još više zavolio čitanje i pisanje.

Znači, to je oduvek bilo u meni, a sticajem okolnosti sam ušao u novinarstvo. Studirao sam slavistiku u Zagrebu, što je tada podrazumevalo da smo izučavali jezik i književnost sa područja tadašnje Jugoslavije i verovatno bih jednog dana završio kao profesor književnosti, ili možda u nekoj biblioteci, da se nije zahvaljujući jednom spletu okolnosti, dogodilo da sam volontirao u gradskim novinama i tu se urednik oduševio, dao mi preporuku za "Večernjak" ("Večernji list", op. autora) i to je sve nekako spontano krenulo, da sam ja čak prekinuo pohađati redovno fakultet, prebacivši se na vanredni studij i tako ušao u novinarstvo.

I tu je naravno bio neizbežan spoj sa r'n'r, jer sam ja još od tinejdžerskih godina kupovao ploče, počeo obožavati na početku domaće bendove i njihova ostvarenja poput "Plime" od Indexa, prvi album grupe Time, Korni grupu, YU grupu... Recimo kompozicije "Mali medved" i "Bio jednom jedan pas" (drugi singl YU grupe, op. autora) su moji favoriti iz tog razdoblja. Potom sam nakon godinu-dvije radio u "Našoj riječi", gde sam pisao reportaže, bilješke, ali sam ipak prešao na radio kako bih mogao zadovoljiti tu svoju drugu ljubav, a to je r'n'r i da bih mogao pokretati na Radio Zenici emisije kao što su "Top lista", "Nedjeljne vibracije" itd.

U to vreme sam na radiju uveo rođendanski rok koncert kroz koji su prošli gotovo svi bendovi ondašnje Jugoslavije, odnosno, u periodu od 1979. do '89. godine to je bio jedini open-rock festival u tadašnjoj državi. Da je bio u Beogradu, bio bi to istinski veliki festiva. Naravno, bio je i u Zenici veliki, ali nije mogao medijski biti isforsiran kao u slučaju da se događao u Beogradu ili Zagrebu. Tako da sve što se događalo bilo je vrlo prirodno. Spoj ljubavi prema knjizi, prema čitanju i pisanju, kao i ljubav prema r'n'r su me usmeravali. E sad, relativno kasno sam počeo raditi knjige, mogao sam i puno ranije, ali nije mi žao, svako vrijeme nešto znači. Uostalom, znaš i sam, imaš to iskustvo sa radija. Većina stvari koje tu izrekneš odu u vjetar, odu u zrak.

• Da, to sam uvek govorio.

Nestaju tragovi, kao da nisi ni radio. Ti si dio onog što si uradio spašavao kroz knjigu "Gramofonske priče", što je stvarno nužnost, to se jednostavno mora. Sudbina radijskog novinara je ista kao i sudbina pozorišnog glumca. Dok govori, svi znaju za njega, ali kad prestane govoriti, sve se brzo zaboravlja jer nema tragova, izuzev sećanja publike i kolega. Veliki pozorišni glumci, nakon sto godina su zaboravljeni, znamo im ime i to je to. Film je učinio da njihovo djelo pamtimo zauvjek.

Slično je i kod radijskih novinara, znači tu je potreba da se napiše knjiga, da bi ostao trag za vječnost kao što si ti uradio kroz "Gramofonske priče". Ja nisam u tom smislu nikad ništa napravio, dobro, knjiga o Indexima jeste jedna priča. To je opet bio splet okolnosti, ustanovljena je nagrada "Davorin", pa je to jedno drugo guralo, ali nisam ostalo radio. Evo zapravo, tek u poslednje tri-četiri godine ja pokušavam dio tog što sam naučio kroz novinarstvo i dio onoga što sam upoznao kroz vrata koja su mi se otvorila, pretvarati u knjige.

• Pomenuo si rock maratone koji su održavani u Zenici, ali ono što sam primetio kao dugogodišnji pratilac muzičkih zbivanja na ovdašnjim prostorima, jeste da su mnogi bendovi iz tadašnje BiH rado dolazili u taj grad da održe koncert. Recimo, neke od svojih prvih koncerata Bijelo dugme je održalo upravo u Zenici.

Apostrofiraću Ramba Amadeusa koji je rekao da svaki grad mora imati svoju "ludu", jednog zagriženog, do kraja predanog i odanog tipa, koji će stvarati jednu takvu atmosferu. Gradovi koji nemaju jednu takvu "ludu" su istinski siromašni gradovi. Kada je u pitanju Beograd, Zagreb ili Sarajevo, to su megalopolisi gdje je puno više ljudi, pa su i mogućnosti drugačije, ali kada je reč o nekim po veličini osrednjim mjestima, kakva je i Zenica, tu mnogo toga zavisi od takvih ljudi.

Možda će ovo sad zvučati nadobudno, ali Radio Zenica je nakon te '79. godine "eksplodirala" u jedan dobrim djelom, rokerski radio, gdje sam slušateljstvo "filovao" emisijama i muzikom. To možemo tražiti razloge zašto danas nemamo rock publiku. Ja danas, kako god to zvučalo, prezirem većinu novinarskih i radijskih urednika. Oni su krivci za sve. Nekada su ti urednici radili fantastične stvari. Ni ti ni ja ne možemo se porediti sa jednim Nikolom Karaklajićem, ali neka suština našeg rada je barem bliska onome što je on radio. Znači, postojali su ljudi koji su bili toliko posvećeni i predani, da ništa drugo nije bilo važno.

Tako da smo mi sa Radio Zenice, pokrenuli tu neku "plimu" rokerske publike, rodili je i odgojili. Zenička rokerska publika je imala priliku među prvima slušati svaki novi album koji se pojavio. Ubrzo su nas počeli uvažavati i diskografi i muzičari, pa su nam slali ploče. Neretko bi Goran Bregović pokupio novi album Bijelog dugmeta iz Jugotona i na putu prema Sarajevu svratio do Radio Zenice kako bi naši slušaoci prvi čuli njegovu LP ploču. Pa recimo, kada četiri-pet mjeseci ranije ugovorimo nastup petnaest izvođača za te rock maratone, mi do tada "ubijamo" publiku njihovom muzikom.

Kada posle ti bendovi dođu na koncert, cijeli stadion pjeva sa njima, svaku pjesmu znaju napamet i naravno da će onda dolaziti i logično je da se to pročulo. U tom trenutku se govorilo o Zenici kao o rokerskom gradu. Nema rokerskih gradova, već ima trenutaka kada to neki ljudi pokrenu, kao što nema ni seljačkih gradova, ali ima trenutaka kada neki ljudi pokrenu nešto obrnuto, pa pretvore grad u selo. To je suština.

• Kada pominješ Radio Zenicu i ono što si ti sa tvojim kolegama radio, ne mogu da preskočim onaj tvoj pedesetdevotosatni radijsko-voditeljski maraton koji je počeo u petak u 22 časa, a završio se u ponedeljak u 9 časova izutra. Dakle, to je bilo neprekidno emitovanje muzike i priča o muzici. To si realizovao sa toncem Tomislavom Kašljevićem.

To sam uradio onako iz klasične ludosti, kao - hajmo to napraviti. Srećom pa sam imao direktora i urednika koji su to prihvatili. Mogli su reći: "Hajde ne budali, šta ti je". To je bila godišnjica radija i jedna čista avantura, nisam ni imao pojma ušta mi ulazimo, jer pravilo je bilo da nakon tri sata vođenja programa, pola sata odmaraš, dolaziš sebi, što bi rekli. Ali ne, ovdje je to bilo na ho-ruk, vođenje programa sve to vrijeme, nije bilo ni minuta pauze, dakle totalno suludo, ne znam da li bih više ikada to ponovio. Ali bilo je svakako fenomenalno.

• Imaš li podatke, da li je to i neki rekord u tom smislu?

U tom kontekstu jeste. U to vrijeme, ne sećam se više u kojoj zemlji, bio je maraton od osamdeset sati, on je znači bio vremenski duži, ali je rađen po tim radijskim pravilima, radi se tri sata, pa se odmara ili spava pola sata ili sat. Koliko znam ovako u kontinuitetu to nije niko napravio. Međutim, nama stvarno nije padalo na pamet da se bavimo nekom pričom o rekordima, da to negde prijavljujemo i slično. Mi smo to radili za svoju dušu.

• Da li su "Krici iz mračnog doma" tvoja prva knjiga koju si napisao, ako ne računamo onu "kaubojsku"?

Da, da. (smeh) To je klasični roman i on jeste prvi. Puno prije toga, 1988. sam napisao tekst za pozorišnu predstavu "S okusom smoga" i to je prva ekološka tema u umetnosti, odnosno u pozorištu, jer se niko u ondašnjoj Jugoslaviji time nije bavio. Ali eto, Zenica je zbog željezare i tada imala tu neku jaku ekološku svijest. To je bio mjuzikl, jedna bajkovita priča, vezana za ekologiju i za zagađenje, ispunjena sa dvadesetak songova.

Neki su songovi bili obrade Bijelog dugmeta, poput onog "Hajdemo u planine" i sličnih tema kao što je recimo "Čisti zrak" (Sjajna kompozicija za koju je muziku napisao sarajevski autor Narcis Vučina, a tekst Duško Trifunović. Pored dueta Narcis i Slobodan, izvodila je i grupa Kabare, op. autora). Dakle, bilo je tih adaptiranih songova, ali za desetak drugih, kompozitori su bili zenički muzičari a ja sam napisao tekstove. Predstava je jednu sezonu igrana u zeničkom pozorištu, a negdje posle rata jedan banjalučki režiser je adaptirao taj tekst za dječiji ansambl, pa su oni tu istu predatavu igrali ali iz dječijeg ugla i sa promjenjenom muzikom.

• Neko vreme si se bavio i video, odnosno, filmskom distribucijom, a pokrenuo si i prvi demo festival.

Često su me kroz život nosili slučajevi, ako tako mogu da kažem. Kada je izašao Madonin film "Ko je ta djevojka", sticajem okolnosti sam to dobio na video kaseti, a nisam imao video rekorder. Kada sam nabavio video rekorder i odgledao to, a s obzirom da je ta moja prva video kaseta opet bila vezana za muziku, shvatio sam da Zenica nema nijednu videoteku, pa smo došli na ideju da to otvorimo. Nakon toga rekao sam: "OK, videoteka je samo prvi korak, ali ne zanima me samo to. Volio bih imati produkciju filmova, baviti se time". Tako da je osnovana prva privatna filmska firma u BiH i krenuli smo s tim, ali naravno, rat je sve pokvario pa je sve ostalo na distribuciji filmova. Uglavnom, 2010. godine istupam iz toga i u potpunosti se vraćam muzici i tada osnivam nagradu "Davorin", a takođe na Radiju 101 započinjem"Izbor vječnih pjesama" u kome si i ti glasao. Pokrenuo sam i prvi demo festival u BiH, na kom je u prosjeku nastupalo između četrdeset i šezdeset demo bendova.

• Nagrada "Davorin" koju si pokrenuo, je vrlo brzo prerasla u manifestaciju od regionalnog značaja, nije bila vezana samo za BiH.

Prve tri godine je bila isključivo bosansko-hercegovačka, a u Hrvatskoj negdje od '93.-'94. godine, postoji nagrada Porin. U Srbiji nije postajala takva nagrada, bili su, znaš i sam, ti neki oskari popularnosti, u smislu - daj da što više para zaradimo, ali jedna ozbiljna nagrada nije postojala, pa sam jedne godine radio nagradu "Davorin BiH", "Davorin Hrvatska" i "Davorin Srbija".

Nagradu smo za područje Srbije dodeljivali smo u Novom Sadu, za Hrvatsku u Zagrebu, ali uglavnom na jednoj skromnoj svečanosti, u okviru kratkog programa bez nastupa i svirki, a bosanskohercegovački je bio po uzoru na MTV, isti obrazac. Bila je ideja da se to regionalizira i da "Davorin" bude jedinstvena regionalna manifestacija, međutim, ne može se to uraditi bez sistema. Mora tu ući Udruženje kompozitora, Udruženje diskografa, sistem državnih televizija itd, a to je bio preveliki zalogaj tako da taj eksperiment nije uspio.

• I sada je to zaustavljeno.

To je tiho ugašeno, jer "Davorin" nije pripadao nijednoj zvaničnoj državnoj instituciji. Ako pogledamo naše države ili ću ja sada gledati samo svoju, ministarstva kada je to u pitanju, nisu euforična i puna sreće čak ni prema pozorištima ili prema oskarovski nagrađenim režiserima, dakle, prema filmskoj produkciji. To je ono, dijele pare a ruka im zgrčena. Mi imamo situaciju da muzeji tavore, mnogo toga funkcioniše samo zahvaljujući ljudima koji "gore", pa se bore na sve strane.

Muzičke produkcije u BiH više nema, diskografske kuće takođe i sad se tu još pojavi i neki provincijalac iz Zenice koji im "dušu vadi" da bi on držao neku vražiju nagradu "Davorin". Kada sakupiš muzičare sa svih strana bivše Jugoslavije, a to nisu anonimusi, već su to neki Arseni Dedići, neki članovi YU grupe, neki Vlatko Stefanovski, ili Josipa Lisac, pa te ljude moraš minimalno smjestiti u hotel i minimalno im platiti benzin da se "dokotrljaju" do vražije Bosne i kada vidiš da imaš takvih sto i sabereš sve to, vidiš da to nije samo 500 ili 100 eura, ipak je to nešto malo više novca.

A njima je sve to bilo... uh! Kosa im se dizala na glavi i onda od njih za takav program dobiješ 2000 eura. I onda loviš sponzore, moljakaš, kumiš i preklinješ, ali se sve to ipak na kraju uruši. Puno ljudi je svemu tome doprinelo svojim entuzijazmom. Recimo, ljudi koji imaju vrhunski razglas nam naplate upola cijene, što znači da su takvi ljudi u dobroj mjeri davali sebe, ali ipak to sve nije uspjelo. I sad, događa se ona klasika balkanska, ne jednom sretnem nekog od vrlo poznatih muzičara u Bosni i Herecegovini koji mi kažu: "Pa bil' ti mogao taj "Davorin" opet obnoviti"? Pa ljudi, jeste li normalni, ne mogu ga ja obnoviti, ako se nećete i vi oko toga pomaći. Dakle, mi imamo taj balkanski mentalitet - aj' ti buraz to sam uradi, mi ćemo tebe tapšati po ramenima, ali nemoj nas petljati da mi moramo nešto raditi. Pritom, nijedan od njih neće reć' - hajde mi ćemo se boriti da dobiješ te pare, tako da je to piši propalo.

• Godine 2006. objavio si vrlo značajno delo pod nazivom "U inat godinama", dakle, knjigu o Indexima koja se sastoji od romansirane biografije, fotomonografije i CD-a na kome su neki retki, odnosno do tog trenutka neobjavljeni snimci. To je na samo prva knjiga o Indexima, već i prvo izdanje takvog formata o nekoj grupi na ovim prostorima. Verujem da je rad na jednoj takvoj knjizi i u takvom obimu predstavljao i zadovoljstvo, ali pretpostavljam da sa druge strane nije bio nimalo lak.

Vidi, ako uzmemo recimo Bijelo dugme, mislim da je relativno lako napisati knjigu o njima, zato što oni ni korak nisu mogli napraviti a da to ne bude zapisano u novinama. Tu ima toliko izvora, toliko podataka. Dalje, oni su radili u vreme u kojem je diskografija već bila sređena, vodila se u tom smislu jedna prava evidencija itd. Kod Indexa pola toga je ostalo u radiju, u nekim rafovima, da niko nije imao pojma da su oni to uopšte i snimili, jer to nije bilo sistemski zabilježeno. Zatim i vreme je bilo takvo, mnogim rokerima je bilo svejedno hoće li neko pisati o tome, zaista je bilo teško ući svemu u trag.

Ja sam na kraju uspio u knjizi navesti nekih sto trideset pjesama koje su poznate, ali je vrlo lako moguće da su oni snimili bar još pedeset pjesama koje su potpuno zaboravljene i negdje su u nekim podrumima. Dakle, sve to je bilo strašno nesređeno. Tokom jednog dela karijere Indexa nije bila dobro razvijena medijska priča vezana za r'n'r, a dvadeset i tri muzičara su se smjenila u tom bendu. Oni naravno nisu bilježili kad je ko došao, kad je ko otišao, kako su se smijenjivali, pa kada sam sakupljao te priče o istom događaju mi recimo Kornelije Kovač kaže jedno, Nuno Arnautalić drugo, Fadil Redžić treće, a onda ja slučajno nađem u podrumu "Oslobođenja" (sarajevski dnevni list, op. autora) neki tekst sa četvrtim datumom i godinom i onda tome moram malo više vjerovati jer ipak tako zapisano.

To je bilo strašno teško prikupiti, doslovno sam prelistao svaki Džuboks od prvog do poslednjeg broja, "kopao" sam gdje god sam stigao,a razgovore i da ne pominjem. Imao sam najmanje pedeset-šezdeset sagovornika koji su mi davali svjedočanstva koja sam snimao na neki jeftini magnetofon. Kada sam u početku došao do tih nekakvih podataka i kada sm ih počeo slagati, ma koliko to meni bilo uzbudljivo dok sam za time tragao, upitao sam sebe: "Čekaj, ko će ovo čitati"? Sve je to fino.

Štampa se i pohrani na neke nove police biblioteka ili arhive i šta smo time dobili? To je poriv koji imamo mi radijski novinari i ti to vrlo dobro znaš. Šta će ti emisija koju neće niko slušati? Sve to postoji da bi nekim ljudima zagrijao srce, da oni uživaju, da prepričavaju tu emisiju, da nauče neku pjesmu, kupe ploču pa posle to slušaju kod kuće. Znači, mora postojati taj feedback. Ja se užasavam knjiga koje se pišu radi knjige same. I zbog toga sam sve to morao pretvoriti u neku pitku priču, počeo sam insistirati na životnim pričama, na sitnim detaljima, na anegdoticama, na to kako su pelješili Đorđa Novkovića na pokeru ili stavljali rajsnegle pod guz..cu nekom na koncertu.

Moralo je to postati blisko ljudima, da kad to pročitaju kažu: "OK, sad upoznajem Indexe, ali ih upoznajem kao ljude, a ne neke nedokučive zvijezde". To je bio razlog da sve bude tako temeljito. Znači, imam priču, hajde sada da je pokažemo i u slikama. Potom su mi oni dali brdo tih fotografija koje nikada nisu bile viđene, pa je nastala fotomonografija. U kontaktu sa Croatia Recordsom, obećao sam im da mogu složiti pjesme i da mogu dobiti neke snimke sa Radio Sarajeva koji će im biti stavljeni na raspolaganje, pa su oni prihvatili da složimo i CD album koji će pratiti te priče, pa čitalac može čuti kompoziciju u kojoj je Davorin prvi put propjevao. Sve u svemu, to je jedno drugo vuklo i ako hoćeš da nešto ima glavu i rep, da ima smisla, onda to tako i napraviš.

• Svi smo u bivšoj nam zemlji, na neki način bili vezani za ono Sarajevo koje je iznedrilo Indexe, a opet, to je mnogo puta potvrđeno, samom Sarajevu u to vreme teško da je postojala draža grupa od Indexa. Misliš da je ta uzajamna interakcija, ili ako je bolje reći - ljubav, ostala do današnjih dana? Imaju li Indexi onaj značaj u Sarajevu kakav su nekada imali?

Imaju, zbog te njihove univerzalne vrijednosti, ali i tu su se dogodile neke loše stvari, kao i svemu ostalom, kada su u pitanju ove naše male države koje su nastale raspadom Jugoslavije. Mislim da je najveći egzodus ikada na ovim prostorima zabilježen nakon ratova devedesetih, pri čemu je zapravo najveći broj urbanih ljudi napustio ognjišta u potrazi za kruhom, za boljim sutra. Kako se čini, u ovom trenutku imamo jednak broj stanovnika vani, koliko ih imamo u domicilnim zemljama. Ne volim da mešam politiku u svoju priču, ne želim se tome ni približiti, ježim se od toga, ali mi u novim politikama imamo nove ljude koji stvaraju nove vrijednosti i nova raspoloženja.

Njima nije do Indexa. Tako da ako gledam na to u nekom institucialnom smislu oni ne postoje, kao što ne postoji ni sve ostalo. Imamo recimo primjer, što je jedna lijepa iznimka i skoro pa čudo, da u Beogradu postoji Trg Milana Mladenovića, ili da koncertni prostor bude nazvan njegovim imenom. U Sarajevu toga nema! U Sarajevu Davorin Popović ima jednu makadamsku ulicu, na periferiji. To je selo. Ta ulica je dugačka osamdeset metara, nije ni asfaltirna i to je ulica Davorina Popovića.

U poslednje vrijeme nešto se ipak dogodilo pa je jedan lijepi mural urađen, ali to je opet zahvaljujući nekolicini entuzijasta, a ne sistemu. Uostalom, priča o nagradi "Davorin" to i pokazuje. Njima nije previše do toga i ta slika je slika dva svijeta, dva svemira, ako posmatramo ono što je bilo prije i što je danas. Jednostano nema više puno toga. Recimo, u BiH je bio festival "Vaš šlager sezone", sad ga nema. Od svih velikih svjetskih muzičkih zvijezda koje su dolazile u Beograd, Zagreb ili Ljubljanu, a ako pritom zaobiđemo U2 u toj priči, jer je to bio lični angažman Bono Voxa i njegova želja da se to uradi, kod nas je bilo jedno dva koncerta.

Došao nam je jednom Deep Purple, bio je propali koncert Elton Džona... Na prste jedne ruke bi se to moglo nabrojat. Bosne u tom smislu jednostavno nema na mapi. Dakle, ja mogu da pretpostavljam, ali čini mi se da "Exit" ne bi mogao postojati bez podrške zajednice makar u jednom dijelu. Bez toga, da recimo gradonačelnik Novog Sada to prepozna i kaže: "'Ej ljudi, ovo može donijeti veliku korist ovoj sredini".

U Splitu je bio ovaj ogromni elektronski festival ("Ultra Europe Festival", op. autora) i to je ista stvar. Kaže se ovo treba i ljudi vrlo dobro izračunaju da im je to za tri dana donijelo pedeset miliona eura, ili već koliko. Ako je tako, to nama treba i idemo to podržati. Ako govorim o Bosni, ovde toga nema. Nema tog osećaja prepoznatljivosti. U Bosni sada ima ovaj "OK fest" na Tjentištu, ali koliko ja znam, čovjek koji ga je pokrenuo i koji ga vodi, jedva preživljava iz godine u godinu s tim festivalom. Jednostavno nema sistema, pa je "Demo fest" u Banja Luci ugašen iz istog razloga, nestao je interes da se održi taj program, tako da je ovdje, bar što se r'n'r tiče, situacija "mekana" nije više rock.

• 2019. godine objavio si knjigu "Zenica blues - od Perviza do Arene". U toj fotomonografiji zabeleženo je gotovo sve što se događalo na tom prostoru kada je rock muzika u pitanju. Tu je sve lepo posloženo i još jednom potvrđeno da su mnogi muzičari tek dolaskom u Sarajevo ili u neke druge republičke centre, dobili priliku da pokažu svoje raskošne talente.

To je normalna stvar, na kraju krajeva i u Americi je tako. I tamo bendovi ne mogu uspjeti, ako nisu u nekom od velikih centara kakvi su Njujork, Los Anđeles ili Čikago. Dogodi se ponekad neki grad, evo na primer, u Bosni se "dogodila" Tuzla koja je "eksplodirala" sa hip hoperima i "porodila" jednog Edu Maajku, Frenkia itd. Dakle, na isti način na koji je grandž buknuo u Sijetlu, ali to su ipak epizode. Generalno gledano, to je sasvim prirodno. Megalopolisi imaju brojne redakcije, deset puta više koncertnih prostora od malih sredina, imaju infrastrukturu, diskografske kuće...

Kažem, povremeno se dogodi drugačiji sled stvari. Rijeka je jako blizu Zagrebu, ali je Rijeka krenula nekim svojim putem, pa njihova rok scena ni najmanje ne liči na zagrebačku. Split je recimo, kada je u pitanju mediteranski pop to napravio, pa u tom slučaju oni postaju taj megalopolis i ako je već taj grad postao centar toga, ne može se sad to stvarati i u Makarskoj, već će neki tamošnji dobar bend minimalno doći u Split. Veći je problem što danas megalopolisi postaju sela u nekom segmentu ako pogledamo čemu se pridaje značaj, a rock kultura je u zapećku. Sve to je zbog onih koji raspolažu "ministarskim", odnosno državnim parama za kulturu, ali i zbog medija.

Jako dobro poznajem beogradsku scenu. Ako se setimo Studija B i jednog Marka Jankovića ili Zorana Modlija, ili u pisanom novinarstvu, Pece Popovića ili Petra Janjatovića, pa to je sve gorilo, to je bilo fenomenalno! Istovremeno, oni su imali urednike koji su ih pustili da to kreiraju i stvaraju. Šta mi imamo danas? Imamo urednike koji jedva čekaju da svoju šihtu odrade i da pobjegnu kući, pa samim tim oni i ne odgajaju svoje novinare u svojim redakcijama, pa smo time dobili medije koji podilaze masama, a samim tim situaciju u kojoj je sve pogubljeno.

• 14. juna u Zagrebu je zakazana promocija tvoje nove knjige pod naslovom "1001 najluđi svjetski i ex-Yu rock biser". Verujem da dugi niz godina prikupljaš te anegdote, pričice i sve te interesantne stvari i sad je konačno došlo vreme da sve to materijalizuješ i staviš između korica.

Baš doslovno tako. Vratićemo se opet na prvo istraživanje biografije Indexa. Listajući i pretražujući nebrojene izvore, sakupljajući tu građu, događalo se da naletim na neku zanimljivu i duhovitu pričicu koja je interesntna. Sudbina me je pomazila u tom smislu, jer ja to nisam preskočio ili "bacio", već sam zapisao i pohranio iako to nije imalo nikakvu upotrebnu vrijednost u tom trenutku. Kasnije, kada sam pokrenuo portal Glas.ba, prikupljajući neke tekstove, istražujući, pa i kroz priloge koje su slale kolege, uvjek bih primetio neku simpatičnu "sitnariju" koju bih potom negdje odložio i sačuvao.

To su vrlo kratke priče, poput nekakvih antrfilea. Kad sam god naletio na neku takvu pričicu, stavio bih to u poseban folder u kompjuteru. Potom, događalo se da svjetski magazini, kao što je recimo Rolling Stone, objave nešto u tom smislu. Evo, uzeću za primer kada je srušena Eminemova kuća u kojoj je živio. Kuća je srušena, ali on je mogao raspolagati tim građevisnkim materijalom, pa se dosjetio i te cigle pakovao u celofan i prodavo jednu po jednu. (smeh) Njegova ideja je bila humanitarnog karaktera, ali stvar je beskrajno interesantna.

Srušimo ti kuću i tu sad ima deset hiljada cigli koje ne vrijede ništa, ali to su ipak Eminemove cigle, on je tu odrastao. Nasmijalo me to jer su u Sarajevu, a bilo je možda toga i u drugim gradovima, nekakvi mangupi, bolje reći siledžije, znali u mraku presresti klinca i natjerati ga da kupi ciglu. Ne treba ti cigla svakako, ali ako je ne kupiš, dobiješ batine. Znači, ispada da ti nisu oteli pare, nisu te opljačkali, samo su ti prodali ciglu. To mi je stvarno bilo interesantno, pa sam tu priču nazvao - 'oš' kupit ciglu. Knjiga je faktički nastajla dvadeset godina. Kada sam u jednom trenutku vidio da već imam četristo-petsto tih pričica u kompjuteru, sjeo sam pa sam ih složio u nekih osamnaest poglavlja. Jedno poglavlje o familijama, drugo muzika na sudu, treće o cenzuri, potom susret sa sudbinom, skončali su na bizaran način...

• U r'n'r zaista ima bizarnih smrti.

Da, a tu su i anegdote. Eto, zahvaljujući tebi dobio sam neke anegdote. Kada sam složio knjigu po poglavljima, gledao sam da to dopunim tamo gde sam mislio da bi tako trebalo, a posebno je kod anegdota to bilo važno jer su zaista predivne. Na kraju, imam tu nekih tridesetak anegdota svijetskih i domaćih i to je ono - stvarno se smiješ.

Recimo ona tvoja o Korneliju, pa ima ona duhovita kada je Arsen Dedić nastupao u nekom malom mjestu, pa se nakon koncerta okupilo pet-šest fanova da uzmu autogram i tu je došao i neki klinjo koji nije imao ni deset godina. Arsen ga gleda i kaže: "Dobro mali, jel' ti znaš ko sam ja"? A klinac će: "Znam, ti si Arsen Dedić i Gabi Novak".

Mene je radovalo traganje za tim anegdotama, tako da sam i njih podosta sakupio i kada sam grupisao sve ostalo, poslao sam uredniku "Rockmarka" (Krešimir Blažević, op. autora) koji je nekada bio urednik i vlasnik uglednog portala Muzika.hr. Posle je osnovao tu muzičku knjižaru, pa je "Rockmark" je još uvijek jedina muzička biblioteka na Balkanu koja objavljuje muzičke knjige. Poslao sam Kreši da to pogleda i da mi kaže da li bi se od toga moglo nešto uraditi. On mi je rekao da će naći vremena da to pogleda i da vjeruje da se to može nekako "ugurat", s obzirom šta sam do sada sve napisao.

Međutim, on je to veče započeo čitanje, odmah sve pročit'o, sutradan se javio i kaže - idemo mi odmah, kao prvu knjigu ove godine ovo objaviti. Ista je stvar i sa "Multimediom" kada je izdanje za Srbiju i Crnu Goru u pitanju. Mislim da će promocija u Beogradu biti najkasnije krajem juna ili početkom jula. Javljeno mi je da je završena grafička priprema i dizajn knjige. U međuvremenu sam već sakupio trećinu građe za "1001 biser II".

• Koliko sam ja upoznat knjiga obiluje i sjajnim karikaturama. Ti si ranije organizovao jednu izložbu pod nazivom "Žene crtaju žene u muzici".

To je bila izložba karikatura na kojima su bile samo žene. Bilo je stvarno fenomenalno i te karikaturistice su bile neizmerno zahvalne da je neko njima uopšte posvetio pažnju, jer one tvrde da su u muškom svijetu karikaturista potcjenjene, da su u nekakvom zapećku i da ih niko ne uzima previše ozbiljno. Tu su bile prisutne autorice od Slovenije do Makedonije i one su baš onako, sa jednim ogromnim zadovoljstvom uzele učešće, pa su čak i namjenski radile neke karikature za tu izložbu.

To je bila jedna epizodica od prije šest godina, a kada je došla na tapet ova knjiga, shvatio sam da koliko god ona bila interesantna, zabavna i duhovita... Mislim, knjiga je stvarno "luda" i ko god je počne čitati teško će je ostaviti, jer iz priče u priču samo se šokiraš, samo se čudiš, smiješ. To je idealna knjiga kad putuješ pa ti je dosadno, kada si na plaži, ne moraš joj se puno posvetiti, jednostavno to pročitaš i zabaviš se. No ipak sam shvatio da tu treba biti i neka ilustracija, ljudi vole vidjeti neku sličicu, dosadno je ako je tu samo tekst. I šta je prirodnije za jednu "otkačenu" knjigu nego karikatura, koja je takođe "otkačena".

Mislim, gledaš Džegera i smiješ se njegovoj karikaturi, ili se diviš na kraju krajeva. Time je započeo taj novi dio u realizaciji knjige. Ajmo sada skupljati karikature od ljudi iz regije koji su crtali te neke slavne likove. U knjizi su karikature Kit Ričardsa, Bouvija, Nik Kejva, Josipe Lisac, Ramba Amadeusa... Karikatura Lemija Kilmistera je stvarno "odvaljena" jer je i on bio takav, dakle, on je tu sa onim visoko dignutim srednjim prstom. U savkom slučaju to je još jedna vrijednost, jer možda po prvi put karikatura postaje dio jedne knjige koja bi trebala doći do široke publike i uvjeren sam da će ljudi, ma koliko budu uživali čitajući knjigu, uživati i u njenom listanju i razgledanju karikatura, pa je to, onako u paketu, jedan sasvim novi doživljaj.

• Iz svega ovoga što si rekao, jasno je da ta knjiga nije namenjena uskom krugu čitalaca, kad kažem uskom, misim da nije namenjena samo onoj tipičnoj rock publici.

U pravu si. Ja sam te priče testirao kod ljudi koji nemaju nikakve veze sa rokenrolom. Oni to čitaju, smiju se i čude i zapravo i ne registruju ta imena, jer su im ona čak i nepoznata. Jer šta njemu može značiti basista Allman Brothers Banda, možda mu ni ime te grupe ništa ne znači. Ali kad on čita priču da su basista i još jedan član benda za godinu dana poginuli na jednoj istoj raskrsnici vozeći motor, svakako će zaboraviti ko je uopšte bio u pitanju, ali će priču zapamtiti. Pa kada sam zbrajao koliko je ko imao djece. Svi znamo da je Bob Marli imao puno djece, familija Džekson takođe, Mik Džeger ima, ne znam sad napamet, desetoro-jedanaestoro djece itd.

Ali kada sam došao do podatka da je Skrimin Džej Hokins (američki muzičar, autor legendarne kompozicije "I Put a Spell On You", op. autora), po rečima njegovog kuma, dokazano našao tridest troje njegove djece, za šta ima potvrdu, a po nekim podacima on je imao čak pedest šestoro djece po cijeloj planeti, to je zaista nešto nesvakidašnje. Običnim ljudima njegovo ime svakako ništa ne znači, ali će svakako zapamtiti da tamo neki blentavi muzičar ima pedeset šestoto djece i nasmijati se tome i zato verujem da će ova knjiga privući univerzalnu publiku.

• Pomenuo si da već imaš jednu trećinu sakupljenih pričica i za "1001 biser II". Da li to znači da u budućnosti možemo očekivati i to izdanje?

Budimo realni, koliko god ja smatrao da je ovo fenomenalna knjiga koju će jako puno ljudi poželeti da kupi, može se dogoditi da je kupi njih pedeset i da to sve propadne. Nekada je bilo drugačije. Bijelo dugme objavljuje treći album, najavi se to mesec dana ranije i zna se da će se to sigurno prodati u 200 000 primeraka. Danas ništa nije sigurno. Danas dosta toga diktira sreća ili splet okolnosti. Može se dogoditi da ova knjiga bude prodata u milion primjeraka, što znači da bi je na ovom teritoriju, ako uzmemo da ima dvadeset i nekoliko miliona ljudi, kupilo u tom slučaju pet posto stanovništva što i to nije previše, ali za knjigu bi to bila prava senzacija. Naravno, to ne znači da ja neću i dalje sakupljati te pričice, ali godina pred nama će pokazati da li za tim ima potrebe i da li publiku uopšte zanima da ima knjigu sa hiljadu novih pričica. Tu nema nikakvih garancija.

(Telegraf.rs)