Hrvatski pesnik napisao najpotresniju pesmu o stradanju Srba u NDH: "Majka pravoslavna"

“Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, o, jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže, pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna tavna? Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, majko pravoslavna.”

Hrvatski pesnik, pisac i političar Vladimir Nazor (1876-1949) pridružio se tokom Drugog svetskog rata partizanima i bio živi svedok pokolja koji su u srpskim selima izvršili pripadnici ustaških formacija. Zgranut prizorima popaljenog Korduna i masovnih ustaških zločina nad pravoslavnim stanovništvom, on je u januaru 1943. godine napisao pesmu "Majka pravoslavna".

"Majka pravoslavna"

Preporučujemo

Majka pravoslavna

Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje,

– Oh, ta kuća bijedna!

Tražeć okom i rukama kolivčicu malog Jove,

Ikonicu Svetog Đurđa

i đerđefić tvoje Ruže?

Sve je sada dim i pepel,

sve proguta čađa tavana,

Ti, slomljena krepka grana,

najbednija međ ženama,

Majko pravoslavna!

Jesi li se nahodala nogama što jedva nose,

-Oh, te noge bolne!

Jesi li se umorila tražeć Rulgu, kravu svoju,

Kravu svoju, hraniteljku stare bake i dječice?

Da l je vuci rastrgoše, il je sakri šuma travna?

Ne muči se! Za koga bi sada bili sir i mlieko,

Majko pravoslavna.

Jesi li se zaplakala nad sudbinom druga svoga,

– O druže ljubljeni!

Izdajom ga uloviše, kao psa izmlatiše,

Mučili ga, vezali ga, bacali ga u tamnice.

I on, koga srce vuklo djela vršit teška slavna,

Kao hrom se bogalj vrati, da ti umre na rukama,

Ženo pravoslavna.

Jesi li se nakukala iznad one strašne jame,

– O jamo prokleta!

Gdje s grkljanom prerezanim

djeca tvoja sada leže

Pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču;

I boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tamna.

Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario,

Majko pravoslavna.

Bliediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju,

-Bol ti preduboku!

Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje,

I nek traje vjekovima.

Neka čuju u što sada

Promjetnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna.

Šutiš. Bliediš. I oreol mučeništva već te kruni,

Majko pravoslavna.

U popaljenom srpskom selu

kod Vrginmosta, januara 1943.

O ovoj pesmi, ali i nastojanju nekih hrvatskih akademika da Vladimira Nazora "očiste" od ideološkog konteksta, pa samim tim i spominjući ovu pesmu kada govore o njemu, pisao je 2009. godine ugledni hrvatsku pisac Miljenko Jergović.

"Doista, već devetnaest dugih godina i dobri i zli hrvatski pjesnici i akademici iskupljuju Nazora od ideološkoga konteksta tako što istjeruju partizana iz njega. Premda je riječ o već odavno nepotrebnom egzorcizmu, pošto se pjesama iz tog konteksta više nitko i ne sjeća, jer se svih ovih godina ne preštampavaju, osim, možda, ćiriličnim pismom.

Najznamenitija od takvih pjesama, od koje akademik Mrkonjić spašava Nazora, bila je “Majka pravoslavna”. Nju je ispjevao u vrijeme jedne od neprijateljskih ofenziva i partizanskih bježanija, nastojeći da prigodno obilježi stradanje hrvatskih Srba, te da kao Hrvat i katolik progovori o Drugome, da se uvuče u njegovu dušu i osjeti njegovu tugu i nesreću. Progovarajući o majci pravoslavnoj, on je naumio dati glas svim onim pravoslavnim majkama koje su od Jadovna do glinske crkve i od Jasenovca do Kozare i Neretve pod ustaškim nožem, maljem i metkom izgubile svoje sinove i kćeri: “Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje - oh, ta kuća b'jedna! - tražeć okom i rukama kolijevčicu malog Jove, ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?” Na ovim se stihovima, valja priznati, ne možemo učiti stilskim figurama, ali u njima je sačuvan drevni i obredni smisao poezije. Bilo bi zanimljivo pročitati anamnezu pjesničkog organizma “Majke pravoslavne” iz pera nekoga od odlikovanih pjesnika i akademika, da nam on polako i smireno objasni zašto je to ideološka poezija, ispražnjena od autentičnoga pjesničkog sadržaja, za razliku od cvrčka koji cvrči i nije prazan.

U “Majci pravoslavnoj” nema spomena ustaša i partizana, ne objašnjava se povijest koja se upravo dogodila, ne sluti se bolja budućnost, niti se čitatelj poučava razlikovanju dobra i zla. Ničega, osim goleme tuge u toj pjesmi nema, a upravo ta tuga, kako se čini, predstavlja onaj ideološki naboj od kojega Nazora pokušavaju osloboditi. Ili se ideologiziranost “Majke pravoslavne” sastoji u tome što je Nazor kao Hrvat i katolik očito bio naumio napisati pjesmu vlastitoga iskupljenja, koja se, pošto je on hrvatski pjesnik, nužno čita i u kolektivnom ključu. U određenom je smislu to pjesma kajanja, isprike i užasnutosti nad krvavim rukama vlastitoga roda. Pa ako su pravoslavnim majkama već zaklani njihovi sinovi i kćeri, ako je oduzet glas čitavome jednom pokoljenju, hrvatski će pjesnik Vladimir Nazor biti i mali Jovo i sveti Đorđe i Ruža.

Ne samo da se to ne može nazvati ideologijom, nego je malo toga što bi hrvatskome jeziku učinilo veću čast od takve pjesme i što bi hrvatsko društvo tako uzvisilo kao što ga njome uzvisuje Vladimir Nazor. Istina, “Majka pravoslavna” samo je pjesma od tridesetak stihova, nije to Mannov “Doktor Faustus”, ali u potucanju po bosanskim šumama nije se moglo napisati koliko na Bodenskome jezeru. A ni talent tog hrvatskog Don Quijotea s titovkom na glavi, nije bio od te vrste.

Neobičan je sav taj mar da se, sa šezdeset i pet godina zakašnjenja, spriječi Nazora u nakani da ode u partizane i da se njegova pjesma, velika pjesma, nekako poništi i pretvori u, hrvatskome oku nečitljivo, ćirilično slovo na starome papiru. A doista, malo što u povijesti hrvatske književnosti ovome narodu čini takvu čast i iskupljuje ga od svakoga zla počinjenog u njegovo ime kao “Majka pravoslavna”. Kao stihovi: “Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, o, jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže, pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna tavna? Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, majko pravoslavna.”

Zacijelo, možda to i nije velika poezija, ali to je upravo ona poezija po kojoj se pozna veličina nekog pjesništva i neke književnosti, veličina naroda u kojemu je neki pjesnik stvarao. Zlo je i djetinjasto odricati se takvih pjesama, e ne bi li se iz pameti i sjećanja odagnalo ono zbog čega su morale biti napisane. Uzaludno je iz Nazora istjerivati partizana da bi mu su utjeralo cvrčka", napisao je Jergović tada, prenosi Jutarnji list.

(Telegraf.rs)