"Mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad": Posleratna jadikovka i lelek Tina Ujevića

Nakon rata Ujević je u svojoj prvoj objavljenoj zbirci govorio o svim njegovim prokletstvima

"Svakidašnju jadikovku" Tin Ujević je napisao 1916. godine u Parizu, kada je imao 25 godina. Objavljena je 1917. godine u krfskom "Zabavniku", a kasnije uvrštena u zbirku "Lelek sebra". I pesmu i zbirku karakteriše ton koji je određen samim naslovima: jadikovka i lelek.

U zbirci Ujević je  progovorio o paklu rata, o ličnoj i kolektivnoj tragediji, o lutanju i stradanju, o gubitništvu i usamljenosti, o crnilu života i zamračenim vidicima, o izneverenim idealima i razočarenjima. Gotovo sve pesme boji ovaj ton. Među njima se "Svakidašnja jadikovka ističe".

Preporučujemo

Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa

sto sijaše nad kolijevkom

sa dugama i varkama.

– O Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih

što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se

i ljubavi, i pobjede

i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,

i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,

i duša mu je žalosna,

i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga

do igle drača u srcu

i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?

Ta njega nitko ne sluša,

ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ

i tijesno joj je u grlu,

i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača

i dužan sam je viknuti,

ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,

pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje

pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,

jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,

ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,

jer mi je mučno biti sam

(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),

no mučno je, najmučnije

biti već star, a tako mlad!

(Telegraf.rs)