Holivudski zašećeren, ali udara u balkansku dušu... Kako su Hrvati komentarisali film "Toma"

Slobodna Dalmacija je dala svoju ocenu

Film "Toma" kreće da se emituje i u hrvatskim bioskopima, a "Slobodna Dalmacija" dala je svoju ocenu ostvarenju reditelja Dragana Bjelogrlića.

Tekst pod naslovom ""Toma": Rakija ide na slatko, pogledali smo srpski megahit koji je hollywoodski zašećeren, ali udara u balkansku dušu, pogađa emociju i tipuje na nostalgiju",  koji je objavljen u ovom mediju prenosimo u celosti.

Preporučujemo

"Svega mesec dana bioskopske distribucije trebalo je proći da "Toma" prestigne gledanost pređašnjih srpskih blokbastera Dragana Bjelogrlića "Montevideo, Bog te video" i "Montevideo, vidimo se". Na taj način "Toma" je već postao drugi najveći srpski bioskopski hit od 2010. naovamo: ispred njega se nalazi samo neverovatno uspešni "Južni vjetar" koji se zaustavio na 618.415 gledatelja.

Do trenutka pisanja ovog teksta, film je privukao više od pola miliona ljudi u srpskim bioskopima, tačnije 555.654, a ako se pridoda gledanost u BiH, brojka prekoračuje 700 hiljada gledaoca, što je rezultat kakvim se verovatno neće moći pohvaliti ni novi "Bond". Obol regionalnoj gledanosti "Tome" da će i Hrvatska kad 21. oktobra započne distribuciju (u Splitu u multipleksu "Cineplexx" i kinu "Karaman") sa statusom regionalnog fenomena, ne "samo" filma.

FILM: Toma; drama; Srbija, 2021. REŽIJA: Dragan Bjelogrlić ULOGE: Milan Marić, Tamara Dragičević DISTRIBUCIJA: Con Film OCENA: *** ½

Fenomen "Tome" ne treba čuditi. Biografija popularnog narodnog pevača Tome Zdravkovića (1938. - 1991.) sa solidnim Milanom Marićem u titularnoj ulozi stigla je u bioskope na 30. godišnjicu njegove smrti, simbolično poklopljene s početkom raspada Jugoslavije, nakon čega je folk zamenio turbo folk, a film otvoreno tipuje na nostalgiju i nekadašnje jedinstvo regionalnog auditorija kao beg od učmale stvarnosti i nacionalističkih trzavica u režiji političara.

To je nostalgija za Zdravkovićem i još nekim omiljenim pevačima onog doba koji se pojavljuju u epizodama (Davorin Popović, Kemal Monteno...), a više ih nema. Nostalgija za državom koja više ne postoji. Nostalgija za nekim prošlim (ne)svršenim vremenima.

Nedugo pre odjavne špice Toma posvećuje sarajevski koncert 1991. "za sve kojih više nema i za ono čega više neće biti" i to kao da je Bjelogrlićeva režijska zvezda vodilja, nesumnjivi zalog velike gledanosti filma, inače rijetkog i sasvim finog primjerka biografske drame na ovim prostorima. Može kraljica sevdalinki Silvana Armenulić (upečatljiva Tamara Dragičević) u jednoj sceni reći "ne biraš ti publiku, nego publika tebe", ali "Toma" je, dakle, ciljano birao najširi krug gledaoca.

Kalkulacija je prisutna u "Tomi", tj. igra na takozvana opšta mesta biografskog žanra koju je igrao i nedavni holivudski megahit "Bohemian Rhapsody", "biopic" razmerno prikladan za poređenje, koliko god da svira drukčiju glamuziku na drukčijim mestima (rock vs. folk/narodnjak, stadioni vs. kafane i Domovi sindikata).

Marić nije pevao Zdravkovićeve pesme kao ni Rami Malek one Fredija Merkjurija, već je to umesto njega radio Aco Pejović, a filmovi dele i romantizovani, pomalo ušminkan, komercijalni pogled na aktere, lišen poroka, mirisa cigareta i ukusa alkohola koji bi osetio s ove strane ekrana. Kad Toma skrene u smeru cuganja, kockanja, autodestrukcije i zasviraju stihovi "... dotakao sam dno života, pakao i ponore...", film ne dotiče to dno niti skače s njim u bezdan.

Ipak, od toga da je Toma "proš'o svašta", barem "nešto" se vidi u životu otisnutom u njegovim očima i na njegovu licu. Treba to zahvaliti Bjelogrliću koji pokazuje režijski potencijal Kusturice u scenama sećanja na Zdravkovićevu nesretnu prvu ljubav opevanu u pesmi "O, ciganko moja", Romkinju Rušku (Tamara Mione), te glavnom glumcu, na momente fizički nalik mladom Robertu De Niru, zavisno u rakursu.

Patvoreno se, dakle, isprepleće s nepatvorenim, a holivudsko s balkanskim. Rečju, "Toma" ume biti autentičan nezavisno o veštačkim nosovima i perikama, udariti u kafansku dušu i, unatoč "kalkulaciji", pogoditi iskrenu emociju i melankoliju, ne samo Zdravkovićevu balkansku, već i univerzalnu (efektno porđenje Moody Bluesove "Nights In White Satin" u kratkom američkom segmentu priče).

Holivudski zašećerena biografska drama ima melos balkanske narodnjačke gorčine, tuge i tragike, dovoljno da prizemlji gdekad povišenu melodramu na rubu patetike. "Ne ide slatko na rakiju", kaže Toma u jednoj sceni, ali rakija ide na slatko u filmu koji, poput glavnog lika, pjeva iz duše i zanimljivo prelama Zdravkovićevu smrt sa smrću Jugoslavije. S njima kao da je umrla i narodna muzika kakvu peva "Toma".", navodi se u komentaru novinara Slobodne Dalmacije.

(Telegraf.rs/izvor: Slobodna Dalmacija/Marko Njegić)