Sećanje na Antuša Gabrića: Kad Bunjevac zasvira Šumadiju

Kada se pomene Bunjevac u narodnoj pesmi, prva asocijacija su tamburaši i maestralni Zvonko Bogdan.

Srećom, ova raspevana i plemenita loza sa severa Bačke iznedrila je i jednog istinskog virtuoza na harmonici. Ovo je priča o Antušu Gabriću i negovim pesmama i kolima u šumadijskom i vojvođanskom ruhu.

Preporučujemo

Antuš Gabrić je rođen 1929. godine u Biokovu kod Subotice. U Biokovu je završio osnovnu školu, a trogodišnju gimnaziju i muzičku školu završio je u Subotici.

U harmoniku se zaljubio jos kao dete, imao je prvi nastup već sa šest godina. Otac Fela i majka Đula kupili su starijem sinu trorednu bečku harmoniku, ali je i mali Antuš želeo da svira, iako mu je harmonika bila prevelika. Harmoniku je dobijao samo po odobrenju brata, ali je bio uporan. Nažalost, tokom Drugog svetskog rata mađarski fašisti su mobilisali Antuševog brata koji je ubrzo i poginuo na frontu.

Antuš je nastavio da svira, uz obilatu pomoć i podršku majke koja je svirala na trorednoj hromatskoj harmonici. Samostalno je vežbao i kao mlad počeo da svira petorednu harmoniku. Posle oslobođenja, kada se sa porodicom preselio na Palić, nabavio je prvi radio i još upornije počeo da uči po sluhu. Muzički se opismenio kod profesorke klavira Melanije Rajković u Muzičkoj školu u Subotici.

Polovinom prošlog veka imao je i tu sreću da upozna Miju Krnjevca za vreme gostovanja njegovog ansambla u Subotici. Sprijateljio se sa Mijom, dolazio kod njega u Beograd, učio i vežbao Mijin prstored i izvođački stil. U tome i jeste tajna kako je jedan Bunjevac tako verno svirao šumadijski melos.

U Beograd se preselio 1954. Formirao je svoj ansambl i izvodio veoma širok repertoar pesama. Veoma brzo je stekao i estradnu popularnost i počeo da prati najpoznatije pevače, kako na koncertima i festivalima, tako i u studiju.

- Kada sam snimao pesmu mog života i nezvaničnu himnu bivše države "Od Vardara pa do Triglava" nijednog trenutka nisam imao dilemu ko će da mi svira na ploči. Bilo je tada i stilski prepoznatljivijih i atraktivnijih šefova ansambala, ali ja sam odabrao baš Antuša Gabrića. Znao sam da će svojom širinom da oplemeni moje melodije. Ponosan sam na našu saradnju - pričao je Danilo Živković.

Diskografska karijera Antuša Gabrića trajla je dvadesetak godina, od prvih narodnih kola 1963. sa ansamblom "Urošević" do početka 80-ih i narodnih kola sa tamburaškim orkestrom.

Osim tradicionalne narodne muzike Antuš Gabrić je izvodio i starogradske pesme, klasičnu muziku, valcere, operske arije, francuske šansone, ruske i mađarske romanse, ciganske pesme. Ipak, skoro sve što je snimio na nosačima zvuka bilo je u duhu šumadijske dvojke i vojvođanskog melosa. Tako se Antuš Gabrić profilisao kao najpoznatiji bunjevački harmonikaš, Bunjevac koji preferira Šumadiju.

Za vreme najveće estradne popularnosti snimio je stotinak gramofonskih ploča sa najvećim zvezdama narodne muzike. komponovao je i desetine pesama u narodnom ruhu: "I ja sam voleo" (prva ploča Radiše Markovića), "Pjevaj Liko", "Svadila se dva sokola" (Nada Mamula), "Moj garavi lolo" (Anđa Govedarović), "Ne žalite žice tamburaši", "Voleo sam devojku iz Bačke" (Duet Vera Ivković i Danilo Živković), "Moj Dunave, reko duga" (Danilo Živković), "Tebi pevam, Vojvodino moja" (Nestor Gabrić).

Antuš Gabrić je sa svojim ansamblom odsvirao u studiju i neke od prvih kompozicija Milutina Popovića Zahara: "Mara, maramuica" (Goca Lazarević), "Osmehni se draga na rastanku" (Radiša Marković), "Tiho noćas koračajte ljudi" (Đorđe Masalović)...

Antuš Gabrić je završio radni vek u statusu istaknutog estradnog umetnika. Živeo je u Beogradu sve do ratnih zbivanja 90-ih, kada se sa porodicom vratio u Suboticu i do kraja života bavio pedagoškim radom. Preminuo je početkom ovog veka u Subotici i sahranjen na Bajskom groblju.

Bunjevačkim legendama Antušu i Nestoru Gabriću priređivane su umetničke večeri u kafani "Bačvanka" kod Pere Buljovčića u Subotici.

(Telegraf.rs)