Rade Petrović, antizvezda i čekalica: Pevač "Pastirice" obeležio 83. rođendan

A. M.
Vreme čitanja: oko 3 min.
Foto: Promo

Pastirice su i pre "Pastirice" bile opevane u stotinama narodnih pesama, o ovcama i da ne pričam.

Ali kad su i pastirice ostavile bela stada i počele da "bleje" po Beogradu, počela je da oživljava jedna zaboravljena pesma iz 70-ih.

"Na obali reke male

gde se boje dana gase

pasttirica kose plave

u sutonu šetala se.

O, da li je vila rodi,

ko joj zlatne kose dade,

hvala onoj cvetnoj stazi

što je vodi kroz livade.

Sa planine lovac ide,

lova nije ulovio,

pastiricu kada vide

kao da se skamenio.

Gledao je lovac dugo,

u zanosu šaputao,

bože daj mi ovaj cvetak

kad mi lova nisi dao."

(Ilija Spasojević - Rajko Ivanović)

- "Pastiricu" sam prvi put snimio na singlici 1975. godine i to kao festivalsku pesmu. Pevao sam je na Festivalu jugoslovenske narodne muzike u Parizu (festival zamišljen kao "zimska Ilidža" za naše radnike u inostranstvu - napomena autora) i nisam osvojio nikakvu nagradu. Iskreno, Šaban nas je sve "potukao", osvojio je više glasova publike nego svi mi zajedno - priča Rade Petrović za Muzičku apoteku.

- Otpevao sam je solidno uz ansambl Ace Stepića, doduše malo "posnije" i sa malo zanosećim akcentom. Znao sam da je to vrhunska pesma, ali se desetak godina skoro nigde nije čula. I tek 1987. godine presnimio sam je na albumu koji sam radio sa pesmama Radeta Vučkovića. Kad sam predložio Vučkoviću da presnim "Pastiricu", ljutnuo se na mene: "Šta će ti stara pesma na novoj ploči?" Ispalo je da se sa tog albuma slušala samo "Pastirica" i da je ostala za sva vremena.

Radomir Rade Petrović je redak Beograđanin među teškim narodnjacima.

- Rođen sam 26. septembra 1941. godine u Beogradu, na vrhu Zvezdare u Čingrijinoj. Ja se sećam čak i Nemaca, onih zelenih džipova koji su tutnjali ispred naše kuće. Rano sam propevao, još kao dete na našu krsnu slavu Svetog Savu. Dođe stari kum i kaže hajde kume da pevamo. Kum se omrsi rakijicom, da i meni da razbijem tremu, pa udarimo na pesmu.

- Ja sam čudna i opasna kombinacija: otac mi je "paprikar" iz Leskovca, a majka mi je pola Požarevljanka pola Mađarica. Od roditelja sam nasledio taj pevački gen, a i stric mi je lepo pevao. Kad sam to ispričao mom kompozitoru Radetu Vučkoviću, odmah mi je ispevao pesmu: "Deda mene mnogo voli, njegova sam dika, a na strica mnogo ličim, lep sam kao slika."

Po diplomi je električar, a uz pesmu je najviše voleo fudbal. Igrao je za "Mladi Proleter" (zbog oštrih startova ga prozvaše "Rende"), igrao u folkloru, boemisao i kockao sa Bucom, Šabanom, Tomom.

- Najviše sam se družio sa Bucom, a najmanje sam snimao sa njim. Buca me zarazio pesmom, a ja sam Bucu zarazio pecanjem. Nekad sam išao da pecam samo zbog druženja sa Bucom, Šabanom, Vučkovićem. Sad idem samo na gotovu ribu, na "somčiće" od tri-četiri kile.

Rade je rođeni Beograđanin, a u muzici je okoreli Šumadinac. Skoro sve što je snimio na dvadesetak singlova i desetak albuma je u ritmu dvojke: "Kud se žuriš, hej živote", "Pastirica", "Šumadijo, ko bi tebe ostavio", "Sapavaj majko i ne čekaj sina", "Gde će kruška da padne nego ispod kruške", "Lepa ženo, moj životni druže", "Dobro doš'o mili sine", "Ja sam seljak veseljak", "Oj mladosti, što ne traješ duže", "Vraćam se u rodno selo", "Moj deda Solunac", "Melje stara vodenica", "Medaljon", "Sagradiću kućicu kraj reke"...

Sa ovakvim pesmama i daleko slabiji pevači od Radeta bi napravili daleko veću karijeru. Rade je sve ove godine ostao u senci svojih pesama.

- Ja sam svestan da su me pobedile pesme. Ali ja sam stara čekalica. Dočekao sam da sam traženiji u devetoj nego u četvrtoj deceniji života. I danas pevam najteže pesme, meni rumbice dođu umesto pauze - veli Rade.

- S druge strane, i vokalni invalidi su pravili velike karijere, neki jagnjićima i prasićima, neki dugim nogama i minićima, neki ludiranjem. Ja ovako mali i kratkih lakata izgledam kao prototip antizvezde, nisam rođen za cirkuzana. Ja sam staus estradnog umetnika dobio tek u 75. godini.

(Telegraf.rs)