Uporedo je snimao sevdalinke i lečio pacijente: Doktor Himzo Polovina i sevdah u službi smirenja

Himzo Polovina je preminuo 5. avgusta 1986. godine.

Ovo je sećanje na nenadmašnog tumača "Emine" i mnogih drugih Šantićevih pesama, na iskonskog Mostarca i sevdaliju, pevača retkog duhovnog nadahnuća.

Preporučujemo

Himzo Polovina je rođen 1927. godine u Mostaru, tri godine posle Šantićeve smrti. Svoja prva muzička saznanja stekao je još kao dete od svog oca Mušana koji je svirao šargiju. Upijao je pesme od pevača iz komšiluka, naročito od Sevde Katice. Na vest o Emininoj smrti Sevda je izustila stihove:

"Umro stari pesnik, umrla Emina,

ostala je pusta bašča od jasmina.

Salomljen je ibrik, umrlo je cvijeće,

pjesma o Emini nikad umret neće."

Te stihove je Himzo dodao za sam kraj Šantićeve "Emine" i snimio na jednoj od svojih prvih ploča.

Posle Drugog svetskog rata Himzo prelazi u Sarajevo da studira medicinu i igra folklor. Svirao je violinu, pevao u studentskom kulturno-umetničkom društvu "Slobodan Princip Seljo". 1953. godine položio je audiciju na Radio Sarajevu i ušao u jato besmrtnih slavuja sevdaha. Tako je Himzo postao solista radija i pored neartikulisanog izgovora glasa "r".

- Bila je zima, januar mesec. Dok sam čistio sneg sa grupom studenata, neko je doneo glas da je taj dan u deset sati audicija na Radio Sarajevu. To mi se svidelo na prvu, pomislih: bolje da pevanjem zaradim za džeparac nego da čistim sneg - pričao je legrendarni Himzo.

"Što te nema, što te nema...

Kad na mlado poljsko cvijeće

biser niže ponoć nijema,

kroz grudi mi želja lijeće,

što te nema, što te nema.

Kad mi sanak pokoj dade

i duša se miru sprema

kroz srce se glasak krade,

što te nema, što te nema.

Procvjetala svaka staza

ko što biješe divnih dana,

po ružama i sad prska

bistra voda šadrvana.

Ispod rose zumbul gleda,

iz behara miris vije,

a za mene ko da cvili

i u bolu suze lije.

E, moj konjicu bijeli,

moje desno krilo.

Gdje je doba ono,

gdje su oni dani

kad je srce puno

rahatluka bilo?"

(narodna - Aleksa Šantić)

- Tad se pevalo i sviralo uživo, nije bilo magnetofonskih traka. Bila je to srećna okolnost za mene, žiri je poverovao mojim emocijama i pored "šprehfelera". Iako nisam odgovarao kriterijumima radija, dobio sam vrhunskog pedagoga Jozu Penavu. I tako, sve od tih prvih snimaka, mnogo više sam voleo da pevam uživo nego da snimam. Voleo sam da se angažujem kroz pesmu i emotivno i intelektualno.

Večito gladan narodne baštine, Himzo je obilazio Jugu i sakupljao zapise izvornih narodnih pesama. Tako je u Kragujevcu, u jednoj kafani, čuo i zapisao pesmu Dragiše Nedovića "U lijepom starom gradu Višegradu" i snimio je 1958. na svojoj prvoj ploči. Tokom dvadesetogodišnje diskografske karijere snimio je 20-ak singlova i šest albuma sa stotinak starih i novih sevdalinki: "Čudna jada od Mostara grada", "Vino piju age Sarajlije", "Prošetala Suljagina Fata", "Kraj tanana šadrvana", "Što te nema", "Emina", "Oj, djevojko điđo moja", "Stade se cvijeće rosom kititi", "Tamburalo momče u tamburu", "Mila majko šalji me na vodu", "Kad ja pođoh na Bentbašu", "Moj behare", "Kradem ti se u večeri", "Snijeg pade na behar na voće", "Na prijestolu sjedi sultan", "Mehmed paša tri cara služio", "Voljelo se dvoje mladih", "Čije je ono djevojče", "Zaplakala stara majka", "Ja zagrizoh šareniku jabuku", "Jesi li čula dušo", "Djevojka je zelen bor sadila", "Nema ljepše cure od malene đule", "Telal viče po Hercegovini", "Okladi se momče i djevojče", "Pokraj kuće male", "Otvor vrata od hamama"...

Mnoge pesme iz opusa Himze Polovine dobile su popularizaciju u nekom novom ruhu. Tako je Goran Bregović u filmu "Kuduz" promovisao pesmu "Žute dunje", zapravo pesmu "Volelo se dvoje mladih" koju je Himzo snimio početkom 60-ih u orijentalno-sevdalijskom ruhu uz ansambl Ratomira Petkovića.

- Mnogi bi da pevaju sevdah, ali današnji pevaći nemaju doze u melizmima. U sevdalinci treba imati meru, kad se može i koliko se može ići sa ukrasima - govorio je Himzo.

Već posle prvih snimaka na pločama i na radiju, postalo je jasno: bosanski sevdah je dobio autentičnog tumača, prvača retkog senzibila, rafiniranog vibrata i neponovljivih orijrentalnih ukrasa. I pored nesumnjivog autoriteta u svetu bosanskog sevdaha, Himzo nikada nije učestvovao u trci za estradnu popularnost. Uporedo je snimao pesme i lečio pacijente kao neuropsihijatar. Svojim pacijentima nikada nije prilazio samo kao lekar ili popularni pevač, nego kao prijatelj i zabavljač.

Ispod intelektualne fasade krio se vrcav duh, pravi šeret. Pacijentima je pričao viceve, često i svoje dosetke, pevao im pesme koje teše i leče dušu ili makar krate muke.

- Snimao sam i pevao pesme koje su rezultat našeg narodnog trajanja. Te pesme su za našeg čoveka melem za svaku ranu, a to sam znao i pre nego što sam postao lekar - isticao je Himzo.

Preminuo je sa pesmom na usnama na koncertu u Plavu u svojoj pedeset devetoj godini. Poslednja pesma koju je zapevao bila je upravo legendarna "Emina", i to posle nekoliko bisova. Tako je utihnuo sevdalija kratkog veka i večitih pesama, umetnik i intelektualac koji je svojim blagim pogledom i lelujavim glasom smirivao i najnemirnije ljude.

(Telegraf.rs)