Zekerijah Djezić i sevdah koji putuje kroz vreme: Sećanje na glas po kome se prepoznavao radio

"Kad je "šimšir" počeo da žuti u Sarajevu, iz mene je izletela pesma koja je proživljena u mojoj rodnoj Semberiji. I sama reč "Semberija" ima neku zanosnu dužinu i melodiju, opija me kad god je izgovorim"

- To je moja autobiografska pesma, taj "šimšir" sam ja. Mnogo pre nego što sam je snimio, preživeo sam je pod pendžerima jedne crnooke. Izgleda da se i moje kolege i moji slušaoci pronalaze u mom ašikovanju - pričao je Zekerijah Đezić.

Preporučujemo

"Razbolje se šimšir list

pod pendžerom lijepe Magbule,

aman, razbolje se pa od tuge požuti.

Crnooka Magbulo,

do korijena sav sam ogrez'o,

aman, u suzama sevdah jada golemog.

Ne plač' više djevojko,

svaki momak može biti tvoj,

aman, ne plač' više već me zalij vodicom."

(Zekerijah Đezić)

- Kad je "šimšir" počeo da žuti u Sarajevu, iz mene je izletela pesma koja je proživljena u mojoj rodnoj Semberiji. I sama reč "Semberija" ima neku zanosnu dužinu i melodiju, opija me kad god je izgovorim.

Zekerijah Đezić Đeza rođen je 1937. godine u Janji. Semberijac poreklom, sevdalija svetonazorom, plenio je i glasom i stasom po mahalama i pod pendžerima lepih devojaka. Stasit, visok, crnomanjast, apolonski lep, zapevao je u Gradskom parku u Tuzli i postao lokalna zvezda. -

Zekerijah je ponos naše Tuzle i prvi Tuzlak koji je snimio novokomponovanu pesmu o Tuzlanki ("Tuzlanka se Sarajkama hvali"). Kad je snimio "Bosno moja lijepih planina" i "Razbolje se šimšir list" osvojio me za sva vremena - pričao je Nedžad Salković u Muzičkoj apoteci.

- Pamtim ga kao prefinjenog gospodina, rerkog sevdaliju koji je maestralno pevao šlagere, romanse i napolitanske pesme. Zavoleo sam i njegov glas i njegov način peavanja.

Spikersku karijeru započeo je krajem 50-ih na Radio Tuzli, jednoj od najslušanijih lokalnih radio stanica, pravom stecištu vrhunskih muzičara iz cele Juge. Nakon studija jugoslovenske književnosti i engleskog jezika, Zekerijah postaje spiker legendarnog radio Sarajeva. Čim progovori Đeza, znalo se - to je Radio Sarajevo.

U Đezinom baršunastom baritonu bilo je i muzike i emocije. Iz Đezinog glasa izbijala je neka dobrota. Markanatan i sugestivan, a istovremeno i suzdržan, odmeren, akcenatski i dikcijski savršen, proslavio je svojim glasom emisije "Sevdah putuje Evropom" i "Đerdan", a vodio je i legendarni Ilidžanski festival. Dešavalo se da na istom festivalu bude i voditelj i takmičar.

Tokom dvadesetogodišnje diskografske karijere (1964 - 1986) snimio je devetnaest singlova i četiri albuma sa biserima starog i novog sevdaha: "Razbolje se šimšir list", "Bosno moja lijepih planina", "Vojska stara ide da odmara" "Mujo od Doboja", "Od Sarajki ljepših žena nema", "Tuzlanka se Sarajkama hvali", "Imala je šesnaest ljeta", "Druže stari", "Puknite strune", "Razbole se care Sulejmane", "Sjećaš li se sijeda moja", "Kradem ti se u večeri", "Imam jednu želju", "Koliko je širom svijeta", "Kad ja pođoh na Bembašu"...

- Snimao sam ploče i emisije sa stotinama pevača iz bivše Juge. Bilo je i popularnijih i tehnički boljih pevača, ali Zekerijah je neponovljiv gospodin. Širio je neku odmerenost i smirenost u ovom našem stalno napetom i naelektrisanom poslu - pričao je muzički mag Radoslav Graić.

1969. godine snimio je Đeza jednu od najslušanijih i najlepših vojničkih pesama "Vojska stara ide da odmara" i postao jedan od prvih sevdalija u pevačkom jatu Buce Jovanovića. Voleo je Buca i Zaima i Saju i Mehu i Neđu i Nedžada i Mustafu i Hasibu i Zoru, komponovao im pesme, svirao na pločama, a Đezu je posebno cenio zbog lepog govora i dikcije. Bucina vojnička pesama u Đezinom izvođenju je mnogo više od uobičajene namenske pesme. Bucina melodija i Đezin glas dali su ovoj pesmi retko svečan i zvaničan ton, podigli vojnu obavezu je na nivo časti i svete dužnosti.

Služio je Đeza i Bosni i sevdahu. Kad se zaratilo u Bosni, ostao je u Sarajevu. Govorio je na samom početku belaja: "Ja sam umro na odloženo." Pao je u tešku depresiju, pokušao samoubistvo. Otišao je tiho, onako kako je i pevao, 17. oktobra 2002.

(Goran Milošević)