Harmonikaš Dušan Radetić i njegov sekstet: Kad iz meha izbija duša

Kada je posle višednevnog potucanja stigao je do Beograda, snalazio se kako je znao i umeo, sam, bez ičije pomoći. Prodavao je šibice i cigarete po prestoničkim ulicama, spavao po parkovima i haustorima

"Oj, Prijedore, ti si pun sevdaha,

Preporučujemo

pun sevdaha a i djevojaka,

u Prijedoru pokraj vode Sane,

kolo vode Prijedorčanke mlade.

Među njima i moja je Mira,

kolo igra i suze proliva,

ah, moj dragi, ti nesrećan bio,

što si mene mladu ostavio.

Oj, djevojko, Prijedorčanko mila,

narastu mi sokolova krila,

kad mi tvoja kosa na um pa'ne,

svako jutro ljepše mi osvane.

Oj, Prijedore, ti si pun sevdaha,

srce moje puno je uzdaha,

u ljubavi nesrećan sam bio,

kad sam tebe draga zavolio.

Oj, Prijedore, u srcu te nosam,

na tvoje sam planine ponosan,

i na tvoja polja oko Sane,

što mi liječe bolnom srcu rane.

Draga moja ti nesrećna bila,

ti si mene mladog ostavila,

kad se sijetim Prijedora i Sane,

srce moje ponovo uzdahne."

(narodna)

Harmonikom je obišao svet, ali je samo rodni Prijedor uvek i svuda nosio u srcu. Ovo je sećanje na Dušana Duška Radetića (1923 - 1967), jednog od najškolovanijih i najkratkovečnijih harmonikaša na Balkanu.

- Kada bi malo više popio, naslonio bi glavu na harmoniku i tiho svirao pesmu "Oj, Prijedore, ti si pun sevdaha". Duško Radetić svira i plače, eto ti sevdaha! - sećao se Boki Milošević svog šefa i prijatelja.

Dušan Radetić je rođen 27. marta 1923. godine u Prijedoru. Ljubav prema harmonici nasledio je od ova Save, učitelja, jednog od osnivača Prijedorske gimnazije, potomka veoma poznate porodice. U rodnom gradu je stekao osnovno i srednje obrazovanje, naučio da svira klavir i harmoniku.

U vreme Drugog svetskig rata porodicu Radetić je zadesila velika tragedija. Gotovo cela porodica stradala je na putu za logor Jasenivac, a Duško je nekim čudom ostao živ. Pod okriljem noći uputio se u Srbiju, pešice, van glavnih drumova, šumom. Stigao je u Kragujevac baš u trenutku kad je nemačka kaznena ekspedicija skupljala đake za streljanje. Pokupili su i Duška, ali je igrom sudbine i ovoga puta uspeo da pobegne provukavši se kroz žice.

Kada je posle višednevnog potucanja stigao je do Beograda, snalazio se kako je znao i umeo, sam, bez ičije pomoći. Prodavao je šibice i cigarete po prestoničkim ulicama, spavao po parkovima i haustorima.

- U jednom trenutku ugledao je ljude kako sa muzičkim instrumentima ulaze u restoran "Ruski car". Ušao je za njima i spazio klavir kako svetluca u dnu sale. Privučen nekim unutrašnjim nagonom, ne razmišlljajući mnogo, seo je za klavir i počeo da svira.

- Prišao mu je šef sale i upitao ga: "Jesi li ti muzičar?" Iskreni i samouvereni Duško je otvorio dušu, rekao da svira i harmoniku, ali je nema. Šef je sa oduševljenjem prihvatio ovog simpatičnog mladića srdačnog osmeha i lepog ponašanja, nabavio mu harmoniku i Duško je počeo da svira u "Ruskom caru".

Kraj rata je dočekao na Sremskom frontu, u Drugoj proleterskoj brigadi, kao član kulturno-umetničke grupe sastavljene od glumaca i muzičara. Kada je komandant brigade saznao da su i "kulturnjaci" određeni za prvu liniju fronta, hteo je da strelja potčinjenog oficira. Uspeo je da ih vrati i tako je Duško po treći put izbegao smrt.

Posle rata Duško je upisao muzičku školu a po njenom završetku i Muzičku akademiju, odsek folkloristike.

- Noću je svirao, a danju učio. Dešavalo se da ga zateknu kako svira spavajući. Kad bi ga neko drmnuo, Duško bi samouvereno odgovarao: "Ja ne spavam, ja se unosim u svirku."

Kao retko školovan muzičar, Duško je postao saradnik i urednik u Narodnoj redakciji Radio Beograda. Dobio je nalog od čelnika nacionalnog radija da formira sekstet solista koji će repertoarski pokrivati Zapadnu i Južnu Srbiju i Makedoniju.

Sekstet je formiran 1952. godine, a sačinjavali su ga vrhunski solisti tog doba: Duško Radetić - harmonika, Rade Jašarević - violina, Boki Milošević - klarinet, Vojkan Đonović - gitara, Miloje Đorđević - bas i Aćim Aćimović - bubnjevi, koga je kasnije zamenio Mića Đorđević.

U periodu od sredine 50-ih do kraja 60-ih sekstet Duška Radetića snimio je stotine narodnih pesma na nosačima zvuka najboljih pevača: "Mislio sam svaki dan", "Kad ja pođoh draga od Sarajva grada", "Od kako sam sevdah svezo", "Gornju Tuzlu opasala guja", "Ima l' jada ko kad akšam pada", "Devojčice mala", "Sinoć dođe tuđe momče", "Boluje Anka Prijedorka", "Telal viče po Hercegovini", "Čudila se aman ja", "Divno Srajevo, Ilidža te krasi", "Spremio sam svog dorata", "Da zna zora", "Djevo, djevo", "Idem kući a već zora", "Evo ovu rumen ružu", "U baštici ruža vene", "Iziđi der Fato", "Mehmed paša" (Safet Isović), "Ispod lipe kraj potoka", "Zapevaj mi Šumadijo", "Zašto te zavoleh", "Lepa li si Sarajčice", "Bere cura plavi jorgovan", "Čudna jada od Mostara grada", "Srdo moja", "U đul bašči", "Ah meraka", "Blago suncu i mesecu", "Mujo đogu", "Srce moje izmoreno" (Nada Mamula), "Veseli se kućni domaćine", "Dimitrijo", "Stojanke", "Pošla rumena" (Vasilija), "Tebi majko misli lete", "Moj behare" (Nedeljko Bilkić), "Pesme i igre iz Koštane" (Divna Đoković), "Romanse" (Duško Jakšić), "Ciganske pesme" (Duet Đurić - Runjajić), "Ruske romanse" (Olga Jančevecka)...

Duško Radetić je poživeo samo 44 godine. Za svog kratkog veka ovekovečio je sa svojim sekstetom desetine narodnih kola i igara: "Makedonsko oro", "Igre iz Vranja", "Banjski čoček", "Ametovo kolo", "Tri godine libe", "Podigni si bre neveste". Nekoliko meseci pre smrti doveo je u "Studio 5" jednu mladu pevačicu.

- Ej, drugari, ovo devojče lepo peva kao slavuj, lepo izgleda kao luče i lepo se zove - Lepa Lukić!

Poslednji kocert je imao u Udruženju inženjera i tehničara u Kragujevcu.

- Posle koncerta krenuli smo za Beograd. Sa mnom su u "folciki" bili Lepa, Bata Rade i Vojkan Đonović. Duško je u tek kupljenom "ford taunusu" povezao Tozovca, Nadu Knežević i bas gitaristu Jocu. Tokom vožnje Duško je doživeo šlog desne strane, noga mu je pala na gas i auto je poskočio - sećao se Boki Milošević poslednjeg nastupa sa Duškom Radetićem.

- Nada Knežević je odmah reagovala, odvezla ga na Neurološku kliniku, ali spasa nije bilo. Preminuo je 15. marta 1967. Od svih rukovodilaca koje je godinama uveseljavao, ispratili su ga samo Koča Popović i Branko Pešić. Na sahrani je Vule Jevtić počeo sam da peva pesmu "Poletela sojka ptica prije vremena".

(Goran Milošević)